Slika Krležine “balkanske krčme” u trenutku kad se u njoj ponovno gase svjetla oživjela je ponovno poslije kratkog zatišja, ako je zastoja uistinu i bilo. Ponovno su političari ugasili svjetla i novinari prihvatili zakone mraka. Naravno, ne svi, ali ovdje je riječ o onima koji to jesu.

Novosadski “Dnevnik” je nedavno (12.3.2006.) objavio izvanredan prilog (pod naslovom “Verbalni rat na političkoj sceni; Ko gasi svetlo nad Srbijom”) u čijem je uvodu tek slikovito prikazano trenutno stanje duha i zlokugo predviđanje njegova pogoršanja: “Taman kada smo pomislili da je nebo nad Srbijom počelo da se razdanjuje i da je politička retorika minulog mračnog vremena potrošena ili pak “uglancana” i “preparirana”, neki su se potrudili da nam opet vrate mrak u kojem su oni jedine zvezde a svi ostali slepci kojima svetlost i nije potrebna. ”

Kao u „najboljim“ danima aparthejda

Zloguko predviđanje goreg već stiže. Izglasavanje nezavisnosti u Crnoj Gori vodeće političke snage u Srbiji i ne manje bitni mediji iskoristili su na najgori mogući način – kampanjom protiv drugog i drugačijeg. Naročito protiv nacionalnih manjina (Albanaca, Bošnjaka, Hrvata...). Kampanjom koja, kao što je to primijetio Žarko Korać, neodoljivo podsjeća na Južnu Afriku u vrijeme aparthejda, pri čemu se, kako je on napisao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” (“Postreferendumske muke”, 30.5.2006.), “jasno ukazuje da na referendumu pravoslavni glasovi imaju veću vrijednost od ostalih, ili da nepravoslavni i ne treba da se računaju”.

Postreferendumska političko-medijska kampanja diskriminacije u Srbiji, koja je očito u znaku animoziteta prema manjinskim narodima i ima sve elemente govora mržnje i teorija zavjere, samo je, nažalost, tek još jedna balkanska manifestacija ove vrste i nije karakteristična samo za Srbiju i njenu političko-medijsku scenu. Ima je gotovo u svim državama bivše Jugoslavije, mada u posljednje vrijeme ne u tako drastičnoj formi.

Ali, i kad se razlikuju »pakovanja», bit ostaje ista: mržnja manjine! Mržnja drugoga ma ko on/oni bili – nacionalna ili vjerska manjina, politički, medijski ili sportski protivnici, navijači iz drugih gradova, osobe sa drugačijim spolnim opredjeljenjem...

Primjere možemo naći u svim zemljama i na svakom koraku. U Hrvatskoj, recimo, ostaće upamćena čuvena Tuđmanova pohvala sebi samom («Hvala bogu da nisam oženjen Židovkom ili Srpkinjom»), kao i «mačo istup» Ante Kovačevića protiv Vesne Pusić u Saboru.

Ali, Kovačevićev je istup prava «poezija» prema zaista ogavnom tekstu u beogradskom «Pressu» («Ženetine koje će Srbiji doći glave», 14.3.2006. godine) u kojem se Biljana Kovačević-Vučo, Nataša Kandić, i Sonja Biserko optužuju za sve i svašta i nazivaju pogrdnim imenima (autor ne piše Sonja već Šonja) i profesionalnim mrziteljkama.

U Bosni i Hercegovini su i danas česte sve vrste huškanja i diskriminacije u odnosu na etničku grupu, nacionalnost, religiju, spol, seksualnu opredijeljenost, ali i na fizičku ili mentalnu bolest...

Utjerivanje straha sopstvenom narodu

U jednom izvještaju Vijeća za štampu («Analiza poštivanja kodeksa za štampu u dnevnim, sedmičnim i periodičnim novinama u Bosni i Hercegovini od 1.2. 2005. do 31.5.2005. godine»), navedeni su karakteristični primjeri. U dijelu medija na teritoriji sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, recimo, Srbija i Hrvatska predstavljeni su kao stalna prijetnja Bosni i Hercegovini, pa se i domaći Srbi i Hrvati u BiH s vremena na vrijeme predstavljaju kao "instrument šovinističko-nacionalnih pretenzija", dok opet neki mediji u Banjoj Luci podržavaju i podstiču "strah" od Bošnjaka i u nešto manjoj mjeri od Hrvata. Nije zaostala ni, uslovno kazano, "treća strana", u Mostaru, koja najčešće "plaši" Hrvate od Bošnjaka.Najviše su karakteristični tekstovi u listovima «Ljiljan», "Jutarnje novine" i «Glas srpske». «Jutarnje» (koje od prošle godine ne izlaze, kao ni «Ljiljan») u autorskoj su rubrici napisale ("Front protiv kolonizacije", 5.3.2005.) da je "srbijanska država zasnovana na četništvu, a četništvo na "istrazi poturica", čime se ubistvo muslimana nameće kao nacionalna vrlina". S druge pak strane, “Glas srpske” (9.3.2005, pod naslovom "Dosta smo ćutali!") piše: "Srpska pravoslavna crkva, njena imovina i sveštenici i danas su u Federaciji BiH na udaru onih kojima je hrišćanstvo, a pogotovo pravoslavlje, trn u oku..." Ova novina je sve do prije dvije godine dosljedno imenovala Albance terminom “Šiptari”, koji je u javnosti posljednje dvije-tri decenije dobio pežorativno značenje, ali poslije ove analize Vijeća za štampu – to više ne čini (napomena: nije bilo sankcija!). Radio i televizijske stanice su pod većom društvenom kontrolom zbog efikasnog rada Regulatorne agencije za komunikacije. Ipak, ni tu nisu rijetki «ispadi» te vrste.  Dva su takva primjera možda i najgora.

Jedna mala lokalna radio stanica (Radio Naba) u Visokom objavila je izjavu najcrnjeg antisemitskog sadržaja (30.1.2005. godine) u kojoj se, uz ostalo, kaže: “Uzmite jedno pravilo, draga moja braćo i sestre, nema nijednog zla u svijetu a da iza njega ne stoje ruke Židova. Nema nijednog belaja, pogotovo kada je u pitanju moral, a da iza njega ne stoje ćifutske ruke.”

Neposredno nakon divljanja neobuzdane manipulirane mase u Banjojluci koja je napala učesnike postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije (7.5.2001. godine),  lokalni radio (Radio Sveti Georgije, Banjaluka, 8.5.2001.) omogućio je svojim sagovornicima da bez ikakve ograde o Bošnjacima govore i ovo: “...Zna se šta su oni uradili i šta su bili... Oni srpskom narodu non-stop prave neke smicalice, jednostavno oni tu ne bi bili ako nema problema, ako tu nema problema oni bi otišli. Međutim,  njima je interes da budu ovdje da provociraju, da srpski narod obezglave i da izazivaju. Jednostavno, oni nisu miroljubiv i tolerantan narod sa kojim se može živjeti, nego ratovati...”.

Oba puta Agencija je visokim novčanim kaznama sankcionirala ova dva kršenja Pravila o uređivanju programa, a Radio Sveti Georgije u međuvremenu je zatvoren zbog niza kršenja uslova pod kojima se dodjeljuju dozvole za emitovanje!

Pisanje o Romima, Sandžaklijama, Kinezima...

Nacionalne manjine u novinama u većini zemaljama nastalih na razvalinama bivše Jugoslavije ne postoje - ukoliko bi se sudilo po tome koliko se o njima piše. One «postoje» tek sporadično i to tek u tekstovima sa negativnim predznakom i u crnim hronikama. To se posebno odnosi na Rome. Romi se predstavljaju na način pun predrasuda po kojima se čini prirodnim njihov marginalizovani socijalni i ekonomski status. On je u stvari predstavljen kao unutrašnja, nepromjenjiva osobina njihove kulture, karaktera i rase. Na taj način se stvara stereotip o tome kako je prirodno da oni kradu, varaju, lažu, kako je “normalno” da su roditelji Romi zli i da prisiljavaju svoju djecu da prose na ulici, takođe da su sva djeca sa ulice romske nacionalnosti... Čak i u onim slučajevima u kojima ovi tekstovi nisu zlonamjerni, novine često održavaju i pothranjuju postojeće stereotipe o romskoj zajednici.

Primjeri iz Bosne i Hercegovine su i ovdje karakteristični. Evo samo jedan: "Dnevni list" je u sasvim “običnom” izvještaju ("Romi pokušali kidnapirati dvoje djece", 10.2.2005.) Rome osumnjičio za navodni pokušaj otmice jednog djeteta nedaleko od Čitluka na osnovu izjave neimenovanog policijskog izvora i “oslobodio” ih lažnog sumnjičenja za drugi pokušaj ("...radi se o mašti djeteta"), iako ih novina u naslovu sumnjiči za dvoje?!. Ali, novina ne ostaje samo na tome već dodaje i (autorovo, redakcijsko?) mišljenje: "Ipak, svjesni smo činjenice da se Romi kreću kuda i kada žele..." Potom novina (ili autor?) navodi da se "ne samo djeca već i odrasli ne osjećaju ugodno..." i poziva MUP "kako bi se trebao organizirati bolje..."  U bh. novinama i u elektronskim medijima nisu rijetki ni prilozi u kojima se Sandžaklije kolektivno prikazuju u negativnom svjetlu (optužujući ih za nasilnička ponašanja, organizovani kriminal, trgovinu drugom itd.), Kinezi za «rastuću prijetnju» zbog sve većeg broja useljenika i trgovaca...

Diskriminacija u prikrivenoj formi

Diskriminacija često nema ovakve grube nasrtaje na drugog i drugačijeg i nerijetko je predstavljena u nekoj prikrivenoj formi. To se, recimo, može naći u tekstovima o raznim ranjivim društvenim grupama (invalidi, oboljeli od specifičnih bolesti, maloljetnici...).

Slika koja se stvara o maloljetnicima sukobljenim sa zakonom je iznimno crna i  dramatizirana, jer se maloljetnici nerijetko predstavljaju kao ubice, palikuće, silovatelji, nasilnici, pljačkaši – ukratko, kao ozbiljna prijetnja za društvo koje mora naći neki način da se bori sa tom „pošasti“. U jednoj analiziji devet vodećih novina u Bosni i Hercegovini, koju je napravila britanska organizacija (Save the Children) i kojom su obuhvaćeni tekstovi o maloljetnicima u sukobu sa zakonom objavljeni samo u toku tri mjeseca (početak 2004. godine), zaključeno je da mediji na način na koji to rade šalju tri dominantne poruke o maloljetničkoj delikvenciji – da su maloljetni delinkventi izrazito okrutni i po svojoj prirodi zli, potom da su oni “rastuća prijetnju društvu” i, napokon, da se ta pojava ne može kontrolirati.

U 21.9% naslova se navode diskriminirajući ili pežorativni termini (vandali, lopovi, ogrezli kriminalci, fantomi, falsifikatori, nasilnici....), što ukazuje na znatnu dozu senzacionalizma u pristupu ovim temama, naročito u naslovima.

Mediji uglavnom ne govore o širem kontekstu, uzrocima delikvencije u porodici i društvu i uglavnom se ne odnose kritički prema državnim institucijama.

Od verbalnog rata do hvatanja za gušu

Nijedno društvo nije sasvim imuno od neke vrste mržnje. Ni razvijena, demokratska društva, a još manje društva u svakoj od novostvorenih država na Balkanu. Zlo je opasno samim tim što postoji, ali je još opasnije kad dobije medijsku podršku i političku ovjeru.

Vrijedi se još jednom pozvati na u uvodu pominjani tekst iz novosadskog “Dnevnika” i citirati profesora Slobodana Antonića koji poručuje:

“Nevolja nikada nije počinjala tako što je gomila nešto vikala. Nevolja je započinjala onda kada su se njene vođe sa tom vikom složile. Masa može da traži da se neko obesi. Nevolja, međutim, nastaje onog trenutka kada im njihov vođa kaže: “U pravu ste! Evo omče”! Reči “fašista” i “nacista” verbalne su omče oko ljudskih vratova. Kada se jednom stave, teško se skidaju. I odveć lako se pretvaraju u prave omče...”

Profesor dr Slobodan Antonić navodi još da je Srbija “usred verbalnog građanskog rata” i dodaje da je od verbalnog rata do hvatanja za gušu samo jedan korak.

Zar tu lekciju s kraja osamdesetih i početka devedesetih konačno nismo naučili?

Jezik mržnje, evropsk istandardi i naši zakoni

Kako definisati jezik/govor mržnje? Najbolje je pozvati se na Preporuke Vijeća Evrope (Preporuka br. R(97)20 o «govoru mržnje»):“Govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porijekla.”

Kako se odnositi prema govoru mržnje i kako ga otkrivati? Od naročite su važnosti stavovi Evropskog suda i Preporuke Vijeća Evrope o govoru mržnje (Preporuka br. R(97)20 o «govoru mržnje»). Evo nekoliko citata:

• Vlade, organi vlasti i javne institucije... imaju posebnu odgovornost da se uzdrže od izjava koje mogu da se shvate kao govor mržnje... Takve izjave treba da se zabrane i javno osude...

• Vlade... treba da uspostave cjelovit pravni okvir građanskog, krivičnog i upravnog prava o govoru mržnje...

• Nacionalno zakonodavstvo i praksa treba da omoguće nadležnim organima gonjenja da obrate posebnu pažnju na slučajeve govora mržnje...Ipak, Preporuke i njihova objašnjenja (Načela 6. i 7. i objašnjenja) upozoravaju da se pažljivo postupa kad su u pitanju mediji! “Nacionalna zakonodavstva i praksa u oblasti govora mržnje treba da uzmu u obzir ulogu medija u prenošenju informacija i ideja koje izlažu, analiziraju i razjašnjavaju karakter konkretnih slučajeva govora mržnje i tu pojavu u cjelini, kao i pravo javnosti da prima takve informacije i ideje.”Šta to praktično znači za medije?

• da je izvještavanje o rasizmu, ksenofobiji... u potpunosti zaštićeno članom 10, stav 1. Evropske konvencije i da se može ograničiti samo pod uvjetima u stavu 2. te odredbe;

• da standardi ograničavanja moraju uzeti u obzir način, sadržaj, kontekst i svrhu izvještavanja;

• da poštivanje novinarskih sloboda znači da sudovi ili organi vlasti ne mogu medijima nametati svoje poglede o vrstama ili tehnikama izvještavanja.

Evo i zašto: “Tamo gdje se, na primjer, govor mržnje opisuje ili je čak citiran u izvještajima ili navodnicima, pravna odgovornost medijskih poslenika je potpuno drukčija od odgovornosti autora tih izjava. Dok autor mora da snosi direktnu odgovornost za sadržaj svojih izjava, bez obzira na njihovo širenje putem medija, ako bi se mediji smatrali pravno odgovornim za puko prenošenje... to bi samo sputalo njihovu ulogu...” (Ista Preporuka, Objašnjenje 38. za načela 6. i 7.)

Postoji, međutim, rizik za novinare i za publiku, odnosno mogućnost da bi se izvjesne informacije (koje se preuzimaju ili prenose) mogle shvatiti kao podrška govoru mržnje?

Vijeće Evrope ističe da je “to pitanje profesionalizma i profesionalne etike, kojim treba da se pozabave sami mediji... a ne organi vlasti... (Ista Preporuka, Objašnjenje 39.). Dakle, Vijeće Evrope nikako ne preporučuje da o tome raspravljaju organi vlasti (izvršne ili zakonodavne).

Kakav je odgovor medija i novinara na takvu ponudu? Od 31 novinarskog kodeksa koji su trenutno na snazi (u Evropi), prema informacijama Vijeća Evrope, čak 26 sadrže izričitu zabranu diskriminacije na osnovu rasne ili nacionalne pripadnosti... To takođe ima i Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine - članovi 3. (Huškanje) i 4. Kodeksa – Diskriminacija). Vijeće za štampu Bosne i Hercegovine je u svojim izvještajima konkretno ukazivalo na veliki broj takvih kršenja Kodeksa.

Jezik mržnje može biti i krivično djelo! Krivični zakon Federacije BiH ima posebni član (čl. 150 KZ) koji se zove: “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti” (član 150. KZ). U u njemu su propisane kazne zatvora od 1 do 5 godina za izvršioca k.d. S druge strane, Krivični zakon RS nema takvo k.d.

Od govora mržnje postoji zaštita i u specifičnim slučajevima u Zakonu o zaštiti od klevete, koji imaju oba entiteta u Bosni i Hercegovini. U kaznenim/krivičnim zakonima Hrvatske te Srbije sadržane su odbredbe o zaštiti od klevete, kao i o jeziku mržnje.

Kakva je sudska praksa u Bosni i Hercegovini:

• od rata do danas nije održano nijedno suđenje za kd. mržnje;

• u posljednje tri godine ukupno je bilo 350 tužbi za klevetu (parnični postupak), od kojih je oko 50 povučeno ili odbačeno, oko 150 presuđeno u prvostepenom postupku, od čega oko stotinu u drugostepenom postupku;

• Presuđena obeštećenja iznose od 1.000 do 20.000 KM. Većina su između 2.000 i 8.000 KM.

Kakva su stanovišta Evropskog suda za ljudska prava? Kako ona predstavljaju osnov i za sudsku praksu, najbolje je citirati dvije karakteristične presude:

• “Sloboda izražavanja ne odnosi se samo na informacije i ideje koje su općeprihvatljive ili se smatraju neuvredljivim ili indiferentnim, nego takođe i na one koje vrijeđaju, uznemiravaju ili šokiraju. To zahtijeva pluralizam, snošljivost i širokogrudnost bez kojih nema demokratskog društva.” (Slučaj Handyside protiv UK, 1976.)

• “Opći interes u javnoj raspravi koja ima ozbiljnu svrhu pretežniji je od legitimne zaštite ugleda drugog, čak i ako se u toj raspravi koristi govor koji vrijeđa...” (Slučaj Oberschlick protiv Austrije, 1997.)