“Ako se medij loše prodaje, onda se to odražava i na njegov kvalitet. Praktično - ukoliko nemate novca kojim ćete platiti dobrog novinara, onda gubite na kvaliteti”, tvrdi Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Dnevnog Avaza u anketi povodom 3.maja.

1. Kako danas tržište utiče na koncept zastupanja interesa javnosti u bh. medijima? Na koji način tržišni imperativi danas guraju na marginu društveno- relevantne teme iz bh. medija? Ključne tendencije?

Teško mi je odgovoriti precizno na ovo pitanje. Neko će reći da tržište - u suštini i konačnici - bitno određuje medijsku sliku i samim tim i kvalitet medija. Ako se medij loše prodaje, ako nema ekonomskog rezultata, onda se to odražava i na kvalitet medija. Praktično - ukoliko nemate novca kojim ćete da platite dobrog novinara, onda gubite na kvaliteti. Bezbroj je primjera, nadalje, svuda u svijetu kako tržište diktira teme. Ma koliko neka društveno korisna ili relevantna kampanja bila u konačnici bitna, ona će biti potpuno zasjenjena nekom bizarnošću.

No, šta je interes javnosti?

2. Kako mediji u BiH, privatni i javni, mogu danas zastupati interese javnosti? Postoji li javna odgovornost privatnih medija?

Odgovorit ću - opet - protupitanjem - šta su interesi javnosti? Ko ih određuje? Kojim kriterijima?

Kada je u pitanju "javna odgovornost privatnih medija" nisam siguran da vas baš i razumijem. Ali, odgovornost privatnih medija se, općenito dosta lako regulira u konačnici i sudovima. Ukoliko se privatni medij neodgovorno postavi prema nekome ili nečemu, sudska kazna, kakva god bila, opet u konačnici je korektivna! Problem je kod javnih medija koji se finansiraju iz budžeta. Tu novinar nema ama baš nikakav osjećaj niti odgovornost jer kaznu
ne plaća on, niti njegova firma, već pretplatnik u krajnoj instanci. Zato i imamo apsurd da je odgovornost i profesionalnost mnogo izraženija kod privatnih medija, nego kod javnih servisa.

3. Kako zahtjev za profitabilnošću medija na tržistu danas utiče na novinarsku profesiju u BiH? Koliko je danas informacija u bh. medijima roba, a koliko javno dobro? Da li profitabilno novinarstvo automatski znači i loše novinarstvo?

Svojevremeno sam bio na profesionalnom usavršavanju na Školi novinarstva Univerziteta Mizuri u Kolumbiji. Koleginica iz Bjelorusije htjela je uraditi temu zašto je ukinut ezan s minareta džamije koja se nalazi tik uz kampus. Samo da naglasim da su Kolumbija Njujork i Kolumbija Mizuri dvije najbolje škole novinarstva u SAD!

Kada je koleginica počela istraživati priču koju je željela uraditi, urednik lokalnog lista kazao joj je da ta priča ne može ići. Zašto? Na čelu odbora koji se izborio da se ezan ugasi je čovjek koji je najveći oglašivač u tom listu.

Da li profitabilno novinarstvo znači i loše novinarstvo? I da i ne. Postoji vrlo profitabilno novinarstvo koje zadovoljava sve profesionalne standarde (The New York Times, na primjer), ali i ono drugo. Dakle, sve je od slučaja do slučaja. Imate vrlo profitabilne tabloide koji rade odlično svoj posao zadovoljavajući sve profesionalne standarde, a postoji i ono drugo i
drugačije.

4. Kakva može biti uloga javnog servisa u BiH u odbrani interesa javnosti i profesionalnog novinarstva pred imperativom profitabilnosti?

Da li javni servisi u BiH uopće imaju imperativ profitabilnosti? Sudeći po aktuelnoj slici u BiH - nemaju! Mislim da, općenito, javni servisi u BiH ne razmišljaju o profitabilnosti, već o političkoj orjentaciji.

Sasvim je jasno koju političku opciju određeni javni servis protežira. Što je skandalozno!

Općenito, iz vaših pitanja vidim vezu profitabilnosti i profesionalnosti. Mislim da profitabilnost nije najvažniji faktor za profesionalnost medija, mada jeste bitan segment.

Problem u BiH je - naravno - višeslojan. Profesionalnost vrlo često nema satisfakciju u društvu općenito. Vi možete vrlo profesionalno dokazati da je negdje napravljen očigledan kriminal. Ali će vam se više nego lako desiti da na sudu izgubite jer je korupcija duboko u svim porama. Narodskim rječnikom kazano - novinar uradi sve u skladu s najboljim standardima i - ispadne budala pred sudom.

Naravno, dat ću vlastiti primjer.

Svojevremeno sam saznao da jedna firma priprema veliku isporuku poluautomatskih pušaka za trziste SAD. Radilo se čak o 60.000 cijevi. Taj posao nije bilo moguće izvesti bez pomoći tadašnjeg Ministarstva odbrane Federacije BiH. Nakon dugog istraživanja ustanovio sam da je riječ o klasičnoj i vrlo providnoj prevari. BiH nema 60.000 poluautomatskih pušaka, ali zato ima Srbija. No, Srbija nije mogla izvesti to oružje jer je carina za izvor oružja iz Srbije u SAD ogromna (skoro 70 odsto koliko se sjećam), ali BiH može jer je njena carina u SAD mnogo manja (nekih 5-6 odsto - koliko se sjećam).

U sve je, dakle, bio umiješan ugledni visoki funkcioner SDP-a! Sud je odlučio da tu ima nekih neregularnosti, ali ne i elemenata krvičnog djela. Uglednik SDP-a je i danas "moralni uzor", firma koja je pokušala prokrijumčariti puške iz Srbije preko BiH u SAD političkom odlukom zbog pritiska američke ambasade, izgubila je dozvolu za prometovanje oružjem (a onda se upetljala u novi, jos veći skandal s energentima), a sav moj mukotrpni i dugi rad nije dobio zakonski epilog.

Možda preveliki akcenat stavljam na sudove i sudstvo. No, vjerujem da je to zadnja i najjača brana interesa pojedinca. A i previše je slučajeva kada ti interesi nisu uopće zadovoljeni.