Koliko poznanstvo s nekom osobom o kojoj pišete može utjecati na vašu objektivnost? Kako ćete se osjećati kada na ulici sretnete osobu o kojoj ste iznijeli niz neugodnih činjenica do kojih ste došli vašim istraživačkim radom ili je označili pripadnikom kriminalnog miljea ili osobom umiješanom u organizirani kriminal?

To su neke od čestih dilema i pitanja s kojima se novinari, radeći svoj posao, svakodnevno susreću. Odgovori nisu jednostavni, jer ne postoje univerzalna pravila, već opća načela. U lepezi različitih slučajeva nije se uvijek jednostavno snaći.

Viktor Ivančić, jedan od ponajboljih hrvatskih novinara i dugogodišnju urednik ugaslog splitskog tjednika Feral Tribune običavao je reći kako novinaru nije lako biti objektivan prema osobi koja mu je jednom, za proloma oblaka, ponudila da pod njenim kišobranom zajedno dotrče do skloništa. Ta vas je osoba, tom malom gestom, na neki način zadužila i tu činjenicu, kolikogod je željeli eliminirati kada o njoj budete pisali, naprosto nećete moći zaboraviti.

Emocije naspram činjenica

No, što je recimo, kada u nekom istraživačkom novinarskom poslu dođete do osobe koju dobro poznajete ili ste izgradili značajno bliskije odnose, nego u slučaju one Ivančićeve metafore?

Kako ćete postupiti kada vas istraživanje dovede do nepobitnih činjenica da je osoba s kojom ste više puta popili kavu, bili u njenom uredu, ili možda nekom prilikom zajedno i ručali, umiješena u kakav skandal?

Kako ćete postupiti ako je riječ o osobi koja vas je pozivala na novogodišnje domjenke, proslave tvrtke u kojoj radi i tom vam prilikom poklonila pribor za pisanje, rokovnik ili novogodišnji kalendar, ili kakav drugi prigodni poklon?

Kako ćete eliminirati impresiju koju ste o toj osobi imali i kako ćete postići da ti dojmovi – u bitnoj suprotnosti s onim što ste o njoj kasnije otkrili istražujući neku temu – ne utječu na vašu objektivnost?

Možda sličan problem osjeća i sudac kad mu se u sudnici nađe osoba s kojom je zajedno igrao nogomet u školskom timu i koja mu je nabacila loptu za pobjedonosni gol, ili policajac kad u krađi zatekne osobu s kojom je zajedno bio u vojsci i koja ga je počastila domaćim kolačima iz pristiglog paketa.

Problem te vrste, sasvim sigurno, nije izazov svojstven samo novinarskom poslu, već ga susreću i druge profesije.

Sudac će se, možda, izričući presudu, sjetiti one nabačene lopte; policajac je vjerojatno zapamtio okus kolača iz vojničkog paketa; no, isto je tako vjerojatno da zbog toga prvi neće odustati od primjene zakona, kao i da drugi neće okrenuti glavu kako bi davnom poznaniku nekažnjeno omogućio krađu.

Zašto bi, dakle, novinar postupio drugačije? Pišući tekst nužno je odvojiti emocije od činjenica, a vlastiti doživljaj neke osobe uvijek staviti u kontekst onoga što ste o njoj otkrili.

Ta prilično jednostavna formula može pomoći u otklanjanju dileme o kojoj govorimo i s kojom se novinari često susreću. Odvajanje emocija od činjenica možda uvijek i nije jednostavno, no najbolje se može ilustrirati nečim što je vjerojatno doživio svaki novinar, bez obzira na dužinu staža i profesionalno iskustvo.

Kada krenete u neku novinsku priču, i primjerice razgovarate s osobom koja je otpuštena s posla, ostala bez plaće i našla se u nezavidnoj životnoj situaciji, vi ćete, velika je vjerojatnost, s njom osjetiti određenu solidarnost. Ako ste razgovarali u njenoj kući i usput vidjeli dvoje malodobne djece i nezaposlenu suprugu, taj će dojam biti još jači.

Kada biste pisali samo na osnovu tih činjenica, vaše bi emocije odigrale važnu ulogu, koje bi snažno, možda i presudno, obojile tekst.

No, kada radeći na istoj priči, razgovarate s poslodavcem osobe koja je dobila otkaz, s njegovim kolegama i suradnicima, saznat ćete podatke koji će prvotni dojam izmijeniti. Čut ćete kako je otpušteni radnik zapravo bio lijen i neodgovoran, kako je zakašnjavao na posao i loše se odnosio prema strankama, kako je bio više puta upozoren, no nije promijenio svoje ponašanje.

Ta druga strana priče pomoći će vam ne samo u emocionalnom otklonu, već i u izbalansiranom odnosu prema različitim činjenicama do kojih ste došli.

Zato je i u slučaju one dileme s početka ovoga teksta – kako biti objektivan prema osobi koja vam je učinila makar i posve malu uslugu – važno staviti emocije u kontekst svih činjenica koje ste o njoj saznali. To što je netko s vama u određenom trenutku podijelio kišobran i spasio vas da ne pokisnete do gole kože ne može umanjiti činjenice do kojih ste došli vlastitim istraživanjem: da je, primjeruce, riječ o osobi povezanoj s podzemljem koja se bavi sumnjivim poslovima.

Nelagoda susreta

Slično je i s osjećajem kojeg sam i sâm bezbroj puta imao: kako će izgledati susret s osobom o kojoj sam u novinama iznio niz, za nju neprijatnih, činjenica. Pogotovo ako sam tu osobu poznavao, čak i izgradio nekakve odnose.

Smije li ta vrste nelagode, susreta nakon objavljenog teksta, utjecati na mene dok pišem i ublažiti moje stajalište? Da li bih, pišući o osobi koju poznajem, postupio drugačije nego kad pišem o nekome koga nikada prije nisam vidio? Da li ću drugačije pisati o osobi za koju znam da ću je ubrzo nakon teksta sresti, nego što bih pisao o onom za koga sam siguran kako za to postoje vrlo mali izgledi?

I u odgovoru na te dileme valja se sjetiti suca i policajca iz ovoga teksta. Kako će se, dakle, osjećati sudac koji je svom poznaniku odrapio godinu dana zatvora, ili policajac kad sretne druga iz vojske, kojeg je priveo s lisicama? Oni su samo obavljali svoj posao, postupali u skladu sa zakonom i pravilima. Njihov čin ne bi trebao izazvati nikakav osjećaj nelagode. Zašto bi se, onda, novinar trebao osjećati drugačije? Jer, i on je samo radio svoj posao.

Osjećaja nelagode od susreta s osobom o kojoj ste iznijeli za nju neugodne podatke moguće se osloboditi ako ste je s činjenicama koje ste o njoj prikupili upoznali prije objavljivanja teksta, te joj dali priliku da ih objasni i komentira. Ako to niste uradili, osjećaj nelagode pri budućem susretu bit će teško izbjeći. Čak i ako ste imali sve podatke, dokaze i činjenice, čak i ako je sve što ste napisali potpuna istina. Osjećaj da ste radili "iza leđa", da mu niste dali priliku da kaže nešto u svoju korist, izazvat će nužnu nelagodu. Ako ste pak postupili poštujući sva pravila profesije, neće biti ni jednog razloga – kao i u slučaju suca i policajca – za bilo kakvu nelagodu.

Osobe o kojima sam, pišući za novine, iznio za njih neprijatnije činjenice različito su se nakon toga ponašale. Neki više nisu pozdravljali ili bi okretali glavu. Drugi nisu prekinuli komunikaciju, ali je ona bila znatno suzdržanija i hladnija. Treći su pak pokušali ostaviti dojam da se u odnosima ništa nije promijenilo, mada je bilo jasno da su narušeni. Četvrti bi doista zadržali odnose kakvi su postojali i ranije, svjesni da je "novinar samo radio svoj posao".

Meni osobno osjećaj nelagode nikada nije pravio problem jer sam uvijek nastojao o činjenicama do kojih sam došao, prije objavljivanja tekstova, razgovarati s onima na koje se te činjenice odnose. Ako bi takav razgovor bio odbijen – a događalo se i to – ni tada ne bih osjećao nelagodu jer sam sa svoje strane pokušao učiniti sve što nalažu profesionalna pravila.

U "posredovanju između stvarnosti i javnosti", kako bi se mogao opisati novinarski posao, važno je držati se činjenica i ni zbog čega ne podleći njihovom ublažavanju ili prenaglašavanju. Kao što bi bilo loše relativizirati činjenice do kojih ste došli zbog toga što se one odnose na osobu s kojom se poznajte ili vam je u ona nekom životnom trenutku učinila kakvu uslugu, bilo bi jednako loše tim činjenicama nešto dodavati ili ih "podebljati" ako bi se odnosile na osobu s kojom niste u dobrim odnosima ili vam je nekada načinila kakvu nepravdu. Izreka 'ako se činjenice ne slažu s mojim stavom, to gore po njih' ne bi smjela važiti nigdje, u novinarstvu naročito.

---------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.