Koliko dugo ste radili kao novinar/reporter u ratnom Sarajevu u periodu 1992-1995? U kojem mediju?

Pa ja sam za Reuters počeo raditi 90-te godine. Nakon “Balvan revolucije” u Kninu, rata u Sloveniji, pa potom u Hrvatskoj i prvih sukoba na granicama BiH (B.Brod, Bjeljina, Ravno) sam došao u Sarajevo otprilike mjesec dana prije početka rata i tu, manje – više bio do početka sukoba izmedju HVO-a i ABiH, recimo u februaru 93’, kada sam prešao u region srednje Bosne (Prozor, Vitez, Travnik) i istočnog Mostara, obilazeći povremeno ratišta oko Tuzle, Livna, pa i ona Hrvatskoj, recimo oko Šibenika, Zadra i mosta na Rabu. U proljeće 95-te sam otišao u Ameriku i počeo da radim u Reutersovom birou u New Yorku i Washington DC-iju i izvještavao sa dejtonskih pregovara i kasnije sa potpisivanja sporazuma u Parizu. To je otprilike moje profesionalno bavljenje Balkanom.

Možete li opisati tipični radni dan novinara-ratnog reportera u opkoljenom Sarajevu?

Ja ne znam da postoji takav, “tipičan” dan u ratnom novinarstvu.
Planovi se, na osnovu novih informacija ili okolnosti na terenu, mjenjaju i to je proces koji se u toku dana ponavlja bezbroj puta. Jedine nepromjenjive koordinate su rokovi za slanje materijala, opsjednutost traženjem informacija i intenzivno druženje sa najboljim prijateljem ratnog reportera – strahom.

Ja ne znam da postoji takav, “tipičan” dan u ratnom novinarstvu.
Planovi se, na osnovu novih informacija ili okolnosti na terenu, mjenjaju i to je proces koji se u toku dana ponavlja bezbroj puta. Jedine nepromjenjive koordinate su rokovi za slanje materijala, opsjednutost traženjem informacija i intenzivno druženje sa najboljim prijateljem ratnog reportera – strahom.

Šta je najstrašnije iskustvo tokom vašeg rada kao novinara/ratnog reportera?

Najgore iskustvo u kome sam ja akter događaja je kad su me zengovci uhapsili, mučili i htjeli streljati kad sam lunjajući po tom kraju u potrazi za pričom naletio na njihov konvoj. Oni su se vraćali sa sahrane svojih suboraca koje su četnici par dana ranije pobili u Borovu Selu.
Od onih u kojima sam bio svjedok ili do kojih sam došao na osnovu dobrih izvora i koje smatram “mojim pričama” su u vrhu sigurno masakr u Vase Miskina, Ahmići, koncetracioni logor Dretelj i ubistvo cijelog zbjega kod sela Doljani.

Šta je bilo najpozitivnije iskustvo kojeg se sjećate tokom vašeg novinarskog/ reporterskog rada u ratnom Sarajevu?

Rat ukida normalan socijalni sistem i kodeks ponašanja i omogućava da se ljudi pokažu u pravom svijetlu, u svom prirodnom stanju.
Tada na površinu isplivaju i zločinci i samarićani. Ako u ratu uopšte postoji nešto što se može okarakterisati kao pozitivno iskustvo onda je to što ste ponekad u prilici da sretnete i upoznate ljude koji u korist svoje štete pomažu drugima i koji osim što brane sebe od drugih imaju i onaj drugi vitalni elemenat hrabrosti a to je da štite druge od sebe. Ali evo sad kad ste me pitali onda sam pomislio, ja sam, recimo, jako ponosan na način na koji su se, velika većina Sarajlija ponašali jedni prema drugima, pogotovo na početku rata.

Na koji način ste birali priče o kojima ćete izvještavati u opkoljenom gradu? Koje priče ste obrađivali u periodima primirja?

Agencija za koju sam radio se u ratovima bavi isključivo vijestima, onim što se u vjesničkoj industriji zove “žica”, dakle, preciznim informacijama bez puno komentara i “boje”, tako da mi ne biramo priče nego pokušavamo da sakupimo što više činjenica.
Reportaža, novinska forma sa malo informacija, a puno “boje” je za nas gubitak vremena i u njih se upuštamo samo ako simbolično mogu predstaviti neku značajnu društvenu pojavu ili događaj. Vjesničke agencije takve priče obično prepuštaju novinarima koji rade za druge, magazinske, medije.

Radni dan Reutersa počinje telefonskim sastankom šefova svih regiona u svijetu, svih šefova biroa u tim regionima i nakon što se razmjene informacije, sačinjava se plan koji mi novinari na terenu pokušavamo izvršiti. Generalno, u ovom biznisu se zna da New York Times, Reuters i AP određuju šta je “priča” dana.

Da li ste napravili prijateljstva sa međunarodnim kolegama novinarima koji su dolazili izvještavati iz opkoljenog Sarajeva? Kakav je bio vaš tadašnji odnos prema izvještavanju međunarodnih medija o ratu u BiH, i da li se on nakon vremenske distance promijenio?

U vrijeme kada sam ja počeo raditi, “pleme” ratnih reportera se sastojalo od vrlo malog broja, možda 20 -30 ljudi i mi smo se svi jako dobro znali i postali dobri prijatelji, “braća po oružju” kako se to kaže. I danas smo. Prijateljstva nastala u takvim okolnostima su otporna na vrijeme i odsustvo svakodnevnog kontakta. To su uglavnom ljudi moje generacije, rodjeni 60-tih. Naravno, ima i veterana. Doajen tog kluba je u Sarajevu, recimo, bio Martin Bell, veliki reporter i džentlemen. Od njega sam naučio i koji se viski pije s koliko kocki leda i kako biti nepristrasan i kako ostati živ. Ali ta naša generacija i bosanski rat su učinili da mladi vide ratno novinarstvo, kao profesiju, u jednom romantičnom, skoro holivudskom svijetlu i ponovo postane popularno , da se pretvori u subkulturu, i kad sam posljednji put bio u Iraku u potrazi za Saddamom vidio sam da su danas ratišta preplavljena mladim, neustrašivim ratnim reporterima, u potrazi ili za pričama ili “adrenalinskim fiksom”.

Martin Bell izvještava iz ratnog Sarajeva

Mislim da su novinari u BiH uradili jako dobar posao. Informacije o tome šta se ovdje događa su prilično tačno oslikavale stanje na terenu. Međunarodna zajednica, i političari i javnost, ne mogu reći da nisu znali šta se ovdje događa. Rat u BiH je bio televizijski događaj.

Koliko vam je pozicija novinara otežavala/olakšavala život u opkoljenom Sarajevu?

I jedno i drugo. Kao novinar imaš neke privilegije, ali isto tako ideš u nevolje koje bi da nisi novinar mogao izbjeći.

Da li ste se susreli sa cenzurom ili ste bili u situaciji da primijenite autocenzuru na neke vaše novinarske/reporterske izvještaje iz rata? Možete li opisati ove situacije i dileme?

Kad ratni novinar izvještava iz svoje zemlje, iz svog grada, normalno je da se nađe u dilemama o “objektivnosti”. Ja ne vjerujem u taj koncept. Ja vjerujem u koncept po kojem se samo ono što vidis svojim očima i ono što si potvrdio tri puta zaista i dogodilo i tvoj cilj je da to u najkraćem, ne izostavljajući nijedan bitan detalj, zabilježiš ne zauzimajući se za ničiju stranu. Svaki medij, međutim ima “mrtvi ugao”, dakle nesto o čemu iz ovih ili onih razloga ne smije ili neće da izvještava profesionalno.

Kad ratni novinar izvještava iz svoje zemlje, iz svog grada, normalno je da se nađe u dilemama o “objektivnosti”. Ja ne vjerujem u taj koncept. Ja vjerujem u koncept po kojem se samo ono što vidis svojim očima i ono što si potvrdio tri puta zaista i dogodilo i tvoj cilj je da to u najkraćem, ne izostavljajući nijedan bitan detalj, zabilježiš ne zauzimajući se za ničiju stranu.

Recimo, NYT je najbolja novina na svijetu i u njoj možete pročitati sjajno odabrane, odlično napisane, najtačnije infomacije o svemu osim o palestinskom pitanju. NYT je po tom pitanju otvoreno proizraelski, ali u svemu ostalom su superiorni. Reuters-ov jedini “mrtvi ugao” je sam Reuters. Vijesti o Reutersu idu u poseban proces odobravanja kod šefova jer one mogu uticati na cijenu kompanijinih dionica. Radi se o novinarskim analizama finansijskih poteza i izvještaja kompanije Reuters. To je jedino što se u Reutersu eventualno cenzuriše i to nepostojanje “mrtvog ugla” i religijska posvećenost tačnosti je razlog što je ime te agencije postalo sinonim za “objektivnu” informaciju. To je zaista vrhunska novinska organizacija, ne postoji nista slično.

Smatrate li da je izvještavanje domaćih i međunarodnih medija o ratu u BiH općenito bilo objektivno?

Ja, kao što sam rekao, ne vjerujem u taj koncept, između ostalog i zato jer je on naučno neodrživ kao što zna svako ko se imalo zanima za fiziku. Ali mislim da je bilo hrabro i nepristrasno. Karadžić je, za razliku od Izetbegovića, onemogućavao rad novinarima na teritoriji koju je kontrolisala VRS i to je rezultiralo debalansom u izvještavanju. S obzirom na politiku etničkog čišćenja i brutalnu vojnu strategiju Karadžićeva odluka je bila racionalna, ali je izgubio medijsku bitku. Simpatije međunarodne zajednice su otvoreno bile na strani BiH vlade.

Medijsko izvještavanje iz rata u BiH bio je krucijalan faktor za zaustavljanje rata. Slike masakra na Markalama, koje su se pojavile na američkoj televiziji samo par minuta nakon što se to dogodilo su šokirale i natjerale Clintona na akciju. Kad je vidio šta se desilo i kad je vidio užasnutost američke javnosti, odlučio je da aktivira NATO i da više ne čeka Evropu da doraste problemu koji se zvao BiH.

Kako vidite ulogu međunarodnih medija u toku i okončavanju rata u BiH? Koliko su medijski izvještaji bili važan faktor za zaustavljanje rata u BiH?

Krucijalan. Slike masakra na Markalama, koje su se pojavile na američkoj televiziji samo par minuta nakon što se to dogodilo su šokirale i natjerale Clintona na akciju. Kad je vidio šta se desilo i kad je vidio užasnutost američke javnosti, odlučio je da aktivira NATO i da više ne čeka Evropu da doraste problemu koji se zvao BiH.

Ako ste izvještavali iz drugih ratnih zona poslije 1995, možete li napraviti poređenje sa vašim iskustvom izvještavanja iz rata u BiH? Postoje li sličnosti? Šta su ključne razlike?

Bio sam na mnogim ratištima nakon toga i sve su ratne priče skoro iste. Ali rat u rodnom gradu, u tvojoj zemlji je daleko najizazovniji i u profesionalnom i u ljudskom smislu.