„Mora postojati jedan standard kaznene odgovornosti pred hrvatskim sudovima koji bi se primenjivao na sve optužene za ratne zločine neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti“. Tu rečenicu svojedobno je  izrekao je Petar Semneby, bivši voditelj misije OESS-a u Hrvatskoj, temeljem analize sudske prakse hrvatskih sudova.  

Tekst je u decembru 2005. godine objavljen u časopisu Pravda u tranziciji (www.pravdautranziciji.com) 

Podaci do kojih je došao OESS i koji se odnose samo na sudjenja u 2002.godini, pokazali su koliko je načelo jednakosti pred sudovima još daleko od prakse. U spomenutoj godini od 131 osobe pod istragom za ratni zločin u Hrvatskoj 114 je bilo srpske nacionalnosti; od 32 optužena 19 su Srbi; medju 115 osoba kojima se tegodine sudilo bilo je 90 Srba, a od 52 osudjenje osobe 47 su bili Srbi. Čak 83 posto rocenta svih Srba kojima je te godine sudjeno za ratne zločine proglašeno je krivima, dok je – kada su Hrvati u pitanju – taj broj neusporedivo manji i iznosi samo 18 posto. No, iako su i samo brojke dovoljno znakovite, one ipak ne pružaju potpunu sliku što sve obuhvaćaju sudjenja za ratne zločine, temeljem kakvih se optužnica i dokaza one pokreću, te što se sve dogadja sa osobama koje su olako osudjene za ratne zločine.

Ono što se dogodilo Dragoljubu Saviću skladištaru iz Dalja kod Osijeka, koji je 23. siječnja 1999. godine uhićen pod optužbom za ratni zločin i u pritvoru ostao do 7. prosinca 2000. godine, dakle punih 318 dana, ilustracija je ne samo olake brzine kojom su se podizale optužnice za ratne zločine, već i nevoljkosti sudbene vlasti da prizna svoje pogreške i kad su one posve evidentne.

Plašenje optužnicama

Savić je uhićen temeljem kolektivne optužnice Županijskog državnog odvetništva u Osijeku, koja j epod brojem KT-14/96 podignuta 14. prosinca 1998. godine, u kojoj su 23 osobe optužene za „nasilno obaranje državnog ustrojstva Republike Hrvatske“, te zločine prema civilnom stanovništvu u Dalju. Teretilo ih je da su kršeći pravila medjunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba „naredili dase izvrši napad na civilno stanovništvo i naselje, da se civilno stanovništvo ubija, muči i da se nečovječno postupa prema njemu“, te „provodili raseljavanje, pljačku, uništavanje i prisvajanje imovine“, ali i da su „ubijali ratne zarobljenike“. Ukratko, teretilo ih se za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv zarobljenika.

U to vrijeme u Hrvatskoj, a posebno na Županijskom sudu u Osijeku, podignuto je mnoštvo sličnih optužnica, koje su, kako su tada tvrdili aktivisti nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava, temeljene na nedovoljno provjerenim izjavama svjedoka i uz vrlo malo dokaza. Cilj tih optužnica, takodjer se moglo čuti iz istog izvora, bilo je zastrašivanje Srba na području hrvatskog Podunavlja, koj je tek 15. siječnja 1998. godine, nakon dvogodišnje prijelazne administracije Ujedinjenih naroda (UNTAES) , ušlo u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Mnogi Srbi koji su učestvovali u oružanoj pobuni, ali nisu počinili ratne žločine i na koje se odnosila amnestija (Zakon o općem oprostu usvojen u rujnu 1996. godine) uplašili su se od mogućeg sudskog progona pa su napustili Republiku Hrvatsku.

No, Dragoljub Savić ostao je u Hrvatskoj, u Dalju - selu izmedju Osijeka i Vukovara-  hrvatskom Podunavlju, smatrajući da neće imati nikakvih problema kad aonamo dodje hrvatska vlast, jer ne samo da nije počinio ratni zločin, već uopće nije bio ni u kakvim vojnim postrojbama.

„Iako nikada nisam bio ni u kakvoj vojsci, ni JNA, ni „krajinskoj“, jer sam zbog potpunog, stopostotnog gubitka vida na lijevom oku proglašen nesposobnim za vojnu službu, iako sam cijelo vrijeme rata u Dalju radi okao skladištar u Ratarstvu osiječkog IPK-a, iako nikome ništa nisam nažao učinio, već sam naproriv, svojim susjedima Hrvatima pomagao koliko sam mogao, natovarili su mi na vrat ratni zločin kako bi mi se sovetili“, kaže Dragoljub Savić. „A željeli su mi se osvetiti oni kojima, kada je 1996. godine počela mirna reintegracija, nisam dopustio krčmiti naftu i mazivo, za koje sam ja, kao skladištar, bio zadužen. Iza svega je stajao jedan policijski dužnosnik iz Dalja, kojem sam se zbog toga zamjerio i koji je bio dovoljno moćan da mi se zbog toga mogao osvetiti na takav način“.                  

Osveta lokalnog moćnika

Nakon što su mu se tog 23. siječnja 1999. kada je uhićen, dobro napsovali četničke majke i temeljito ga propustili kroz šake u zgradi Policijske uprave osiječko-baranjeske, Savića su krvavog i pretučenog, s dva para lisica na rukama, odveli u istražni zatvor. „No, ondje me nisu htjeli primiti, jer je zamjenik šefa Osiječkog zatvora, Jozo Majačić, rekao policajcima da me nema na temelju čega držati. Oni su inzistirali da me zadrži i rekli su da će donijeti iz policije sve što je potrebno, pa su se vratili s nekakvim papirom. Majačić se i dalje protivio, no oni su bili uporni sve dok me nisu strpali iza rešetaka. Iza svega je stajao onaj policajac kojem sam se zamerio što nisam htio bez reversa izdavati gorivo i mazivo. Njegovo ime još ne želim spominjati, jer ću nakon svega što mi se dogodilo obavijestiti USKOK“ (Ured za suzbijanje korupšcije i organizovanog kriminala), kaže Dragoljub Savić.

Njegov brat  Milan, dragovoljac Domovinskog rata, koji se borio na hrvatskoj strani u sustavu 160. osiječke brigade, kaže kako je za brata, kada su ga uhapsili pod optužbom za ratni zločin išao intervenirati kod tadašnjeg Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku, Miroslava Jukića, te kod predsjednikao osječkog Županijskog suda Petra Kljajića. „Obojicu sam poznavao iz rata, s Jukićem sam, mogu to reći, i prijatelj. Jukić mi je rekao da od mog brata „nema ništa“ , no da iza svega stoji onaj policajac i da on tu ništa ne može. Kljajić je bio drzak ništa nije htio govoriti, no kasnije, nakon što je smijenjen s položaja predsjednikaŽupanijskog suda, pozvao me i rekao „oko tvoga brata nije bilo ništa, no morali smo ga držati u zatvoru“.

Dragoljub Savić ležao je u pritvoru a da ga za 318 dana niko nije ispitao. Nijednom nije vidio istražnog suca, a prvi put sa sucem Draganom Poljakom sreo se kada je angažirao vlastite odvjetnike i tražio da gaoni zastupaju umjesto branitelja koji mu je bio dodijeljen po službenoj dužnosti. „to su bili svi moji kontakti sa službenim osobama, nikakvog ispitivanja, nikakve rasprave, ništa. Čamio sma u pritvoru a da nitko nije tražio moj iskaz“, Kaže Savić. Biva pušten 7. prosinca 1999. kada je Županijski sud u Osijeku donio rešenje o ukidanju pritvora, i to kako se navodi u obrazloženju, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku, sukladno kojem, u Savićevom slučaju više ne postoje razlozi za pritvor.                     

Akt milosrdja

Tek tjedan dana nakon toga, Savića će ispitati istražni sudac Županijskog suda u Osiojeku, Ilija Bernatović. Tako će saznati za što ga se tereti... Bio je vidjen u maskirnoj uniformi, čuvao je zatvor u kojem su Hrvati iz Dalja bili tučeni i mučeni, bio je sudionik pogubljenja osoba koje je JNA nakon pada Vukovara dovela u Dalj, dao je minirati kuću Ive Kovčalije i druge kuće u Dalju, koje su potom pljačkane. No, ostao je na slobodi a nikakav sudski postupak nije bio na vidiku.

Krajem sudenoga 2001. godine, dobit će rješenje Županijskog suda u Osijeku o obustavi kaznenog postupka. U obrazloženju će stajati da je nakon „dopunjene istrage državni odvjetnik izmjenio optužnicu“, te je Savića „mijenjanjem činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije dijela“, umjesto za ratni zločin,  optužio  za oružanu pobunu. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, u istom obrazloženju, predložilo je primjenu Zakona o oprostu, te je Dragoljub Savić, velikodušnim aktom milosrdja države, postoa slobodan čovjek, a kayneni je postupak obustavljen.

“Ne razumijem o kakvom je tu milosrdju riječ“ , kaže Savić. „Ne samo što nisam sudjelovaoni u kakvom ratnom zločinu, već nisam ni sudionik nikakve oružane pobune“, dodaje on  i pita „kako mi se može udijelit oprost za nešto s čim nemam nikakve veze. Ja sam sve vrijeme rata proveo na svom radnom mijestui postoje brojni svjedoci, moji sumještani, koji to mogu potvrditi“.

Savićevi odvjetnici Sreten Baljak i Radojica Vučković, podnijet će 3. prosinca 2001. žalbu Županijskom sudu u Osijeku i uložiti prigovor tvrdeći da ne postoje nikakvi dokazi da je on sudjelovao u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske. Oni zahtijevaju da se započeti kazneni postupak za ratni zločin obustavi zbog nedostatka dokaza, a ne prekvalifikacijom kaznenog djela u oružanu pobunu, na što je potom primjenjen Zakon o oprostu. No, žalba će biti odbijena, a sve pravne mogućnosti, da Savić dokaže kako nije sudjelovao u oružanoj pobuni, bit će iscrpljene.

U listopadu 2002. Savićevi odvjetnici podnijet će Općinskom sudu u Osijeku tužbu protiv Republike Hrvatske s odštetnim zahtjevom od 627.000 kuna (oko 85 tisuća eura), zbog 318 dana neosnovanog pritvora, kao i činjenice, da je zbog pritvaranja izgubio posao skladištara u osječkom IPK, te da zbog toga ni danas ne može naći zaposlenje. Odvjetnici su naveli i bitnu činjenicu, ne samo što je pritovor od 318 dana bio neosnovan, već je u vrijeme kada se to dogodilo na snazi bio Zakon o općem oprostu.

Čekajući Strazbur

Državno odvjetništvo je, tek nakon što je Savić odležao u pritvoru skoro godinu dana, prekvalificiralo optužnicu u djelo oružane pobune, za što ( i da je u njoj sudjelovao) Savić, temeljem spomenutog zakona,  ne bi mogao biti pritvoren. No, Općinski sud u Osijeku 2003. godine odbija Savićevu tužbu, a potom u žalbenom postupku, isto čini i Županijski sud u Osijeku. U lipnju 2005. godine, raspravljajući o zahtjevu za revizijom postpupka, Vrhovni sud RH, takodjer će odbiti Savićev zahtjev za naknadu štete. Vrhovni sud to objašnjava ovako: „Donošenje akta milosti, o čemu se u ovom prijeporu radi, ne može se ni u kom slučaju podvesti pod  „priznavanje greške“ tijela nadležnih za kazneni postupak, a što znači da ti akti milosti ne mogu biti osnova za priznavanje pravana nadoknadu, tim postupkom, nanijete štete“.

Savić će tako, umjesto da mu Republika Hrvatska, isplati štetu zbog neosnovanog držanja u pritvoru, sada toj istoj državi morati da plati trošak sudskog postupka od gotovo 15 tisuća kuna ( oko dvije tisuće eura)!

„Ako treba ići ću ponovno u zatvor, je ja taj novac nemam. Nezaposlen sam kao i moja supruga i živimo od dječijeg dodatka za naše dvoje malodobne dijece“, kaže Savić. Dodaje kako će pričekati neko vrijeme da vidi što će učiniti USKOK, kojem će prijaviti kako je zbog osvete jednog lokalnog moćnika, jer mu nije htio izdavati mazivo i gorivo bez zaduženja, dospio u pritvor pod optužbom za ratni zločin. Ne bude li ni USKOK učinio ništa, s obzirom da će u Hrvatskoj tada iscrpsti sve pravne mogućnosti, ostaje mu još Medjunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu. Savić kaže da će i ondje potržiti pravdu.