Istraživanje o ulozi medija u kreiranju problematičnih stavova kod mladih u BiH.

Polarizacija zasnovana na grupnim identitetima, podsticanje na netrpeljivost i, na kraju, podsticanje na krivična djela protiv drugih (etničkih, religijskih, rodnih i drugih) grupa, u različitoj mjeri doprinose psihološkim predispozicijama i atmosferi u kojoj se dešavaju, ili se mogu desiti, napadi na drugog i drugačijeg – pretpostavka je od koje kreće ovo istraživanje.

Bosna i Hercegovina i njeno okruženje kroz historiju su se pokazali osjetljivim tlom u ovom smislu. Podsticanje netrpeljivosti i mržnje putem tradicionalnih komunikacija, uključujući i masovne medije, imalo je važnu ulogu u kreiranju atmosfere koja je prethodila ratovima u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina prošlog vijeka. Dok su na međunarodnim i nacionalnim sudovima nakon Drugog svjetskog rata i u slučaju genocida u Ruandi donošene presude za podsticanje masovnih ubistava i genocida, nije bilo sličnih presuda za medijske aktere zbog podsticanja ubistava i genocida na prostoru bivše Jugoslavije, ali su različiti autori ukazali na ako ne krivičnu a onda zasigurno moralnu odgovornost medija.

Opasnosti od podsticanja netrpeljivosti, mržnje i nasilja kroz komunikacijske kanale posljednjih desetljeća se u globalnom kontekstu općenito razmatraju, posebno u pogledu jačanja terorizma i religijske i ultradesničarske radikalizacije. Naročito se nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine u mnogim evropskim države intenziviraju napori u borbi protiv terorizma i donose zakoni kojima se kriminalizira podsticanje na terorizam. U Bosni i Hercegovini je zabilježeno nekoliko terorističkih napada a između 2012. i 2015. godine i trend učešća radikaliziranih pojedinaca na inostranim ratištima. Od tada su napravljeni pomaci u borbi protiv terorizma sa donošenjem strategije i akcionog plana 2015. i 2016. godine, kao i sa procesuiranjem slučajeva podsticanja na terorizam. Posljednjih godina nije bilo terorističkih napada u BiH i trend odlaska na strana ratišta je opao. Međutim, policijski organi navode da prate pojedine platforme koje distribuiraju problematične sadržaje, da još uvijek postoje sigurnosni rizici vezani za reintegraciju povratnika sa stranih ratišta te se općenito procjenjuje da je opasnost od terorizma u BiH stvarna i barem u nivou one koja postoji i u drugim evropskim državama.

Ono što posebno zabrinjava u bh. kontekstu jeste kontinuirana polarizacija društva i održavanje etnonacionalnih tenzija, uključujući i kroz selektivno medijsko izvještavanje o društveno-političkim događajima. Oštra politička retorika koja uključuje najave raspada države, nasilja i budućih ratova, radikalizira javni diskurs i doprinosi održavanju političke nestabilnosti u BiH. Takva polarizacija postavlja opasno polazište za dalju radikalizaciju, pri čemu se mladi ocjenjuju kao posebno ranjiva grupa.

Pored toga, balkanski ratovi i nacionalistički projekti predstavljaju važan izvor inspiracije za globalne ekstremističke grupe. Da bogati nacionalistički imaginarij sa prostora bivše Jugoslavije biva lako upregnut u službu globalne neonacističke subkulture pokazali su primjeri novijih terorističkih napada, uključujući i napad u Christchurchu iz marta 2019. godine, koji su bili inspirirani između ostalog i nacionalističkom historijom, simbolima i pjesmama sa prostora bivše Jugoslavije. Tako je pjesma “Bog je Srbin”, posvećena Radovanu Karadžiću, postala jedna od najvećih internetskih senzacija ultradesničarskog pokreta. Strani dobrovoljci u balkanskim ratovima posljednjih desetljeća i sami igraju važnu ulogu u širenju religijskog i ultradesničarskog militantizma u svojim državama. Društvene mreže imaju posebno značajnu ulogu u radikalizaciji, a prema novijim analizama naročito YouTube, dijelom i zbog činjenice da on predstavlja važan izvor informacija za mlade.

Popularnosti neonacističkih ideja doprinosi objavljivanje i distribucija ekstremističkih materijala (poput neonacističkih manifesta, različitih promotivnih materijala pa i snimaka terorističkih napada), i neki izvori pozivaju na regulaciju ili konzistentniju samoregulaciju opasnih sadržaja koji uključuju prijetnju od terorizma na društvenim mrežama. Međutim, bilo na globalnom ili na nacionalnim nivoima, efikasnu i na vladavini prava zasnovanu samoregulaciju tek treba uspostaviti.

Dodatno je potrebno prepoznati činjenicu da se radikalne grupe prilagođavaju aktuelnim politikama nadzora i penalizacije, pa se tako regrutacija za terorističko djelovanje dobrim dijelom preselila na zatvorene online platforme do kojih ne dopiru mehanizmi nadzora, a radikalna religijska i nacionalistička ideologija promovira se ne nužno kroz govor mržnje, pozivanje na nasilje ili bilo kakve potencijalno kažnjive sadržaje, već korištenjem naizgled benignih simbola i oslanjajući se na uobičajene marketinške tehnike (Lewis 2018, 25–34).

Prema tome, borba protiv potencijalno radikalizirajućih komunikacijskih sadržaja znatno je kompleksnija od samog otkrivanja i penalizacije kažnjivih oblika govora i zahtijeva složen pristup u razumijevanju i prevenciji radikalizacije kroz djelovanje obrazovnih institucija, medijskih organizacija ali i kompanija koje upravljaju društvenim mrežama.

Cjelokupno istraživanje dostupno je na BHS jeziku na ovom linku.