Strategiju digitalizacije usvojili su bh. parlamentarci 2009. godine. Prvi, ambiciozno zadati rok za prelazak na digitalnu tehnologiju, postavljen za 2011. godinu, propušten je a da čak nije bila osmišljena ni skica akcionog plana. Posljednji datum do kojeg su sve evropske države trebale preći s analognog na digitalni sistem emitovanja – 17. juni 2015., također je propušten.

 

Zakon o javnom RTV servisu BiH, usvojen je 2005. godine i predviđa osnivanje Korporacije tri javna emitera, koja bi, između ostalog, trebala biti odgovorna i za uvođenje novih tehnologija, upravljanje imovinom i tehničkim resursima i transmisijom emitovanja signala. Prema tome, predviđena korporacija trebala bi voditi proces digitalizacije, ali, zbog nedostatka političke volje, ona nikada nije ni osnovana, navodi se u izvještaju objavljenom početkom aprila.

 

Ipak, određeni pomaci kada je riječ o infrastrukturalnim kapacitetima su učinjeni i javni servis je dijelom digitalizirao produkcijske mogućnosti. Digitalizacija javnog RTV sistema uključena je u program kapitalnih investicija 2011-2014. i iz budžeta bh. institutcija izdvojeno je milion maraka, a iz sredstava akumuliranog viška prihoda nad rashodima Regulatorne agencije za komunikacije BiH izdvojeno je šest miliona maraka za proces digitalizacije. Oprema je nabavljena i instalacija je provedena tokom 2014. godine u Sarajevu i Mostaru, ali je proces u Banjoj Luci opstruiran.

 

Dinamika procesa digitalne tranzicije u zemljama regiona odrazit će se i na analogne signale emitera u Bosni i Hercegovini, i očekuje se da će oni biti nadjačani ili će se pomiješati sa digitalnim signalima iz susjednih zemalja, a u tom slučaju Regulatorna agencija za komunikacije reaguje i gasi takve emitere.

 

Iako nema zvaničnih podataka, iz Regulatorne agencije za komunikacije navode da oko 50 posto stanovništva u BiH još uvijek koristi analogne antene. Za sada djeluje da su očekivanja koja se odnose na dostupnost TV programa ovom dijelu populacije bila mnogo gora nego što je to u realnosti potvrđeno, jer su žalbe susjednih zemalja koje bi mogle dovesti do gašenja pojedinih odašiljača, dosad, bile rijetke. Očekivanja su upućivala na to da će analogni signali emitera iz BiH s vremenom biti izbrisani zbog jačih signala iz susjednih zemalja, da će mnogi emiteri prestati sa radom i da će kompletna radiodifuzna industrija biti oštećena, ali do kraja 2015. godine ništa dramatično se nije dogodilo, a broj emitera na tržištu praktično je ostao isti.

 

Pitanje digitalizacije u BiH, nije samo pitanje tehnoloških uslova, već, nažalost, zavisi od političke volje raznih aktera, tvrdi izvještaj, a ako je suditi prema prethodnim iskustvima u procesu prelaska na digitalni signal, država se na tu političku volju teško može osloniti.

 

 

Poseban slučaj je Albanija u kojoj je tržište bilo daleko ispred volje i odluka regulatornih tijela i parlamentaraca. Prvi digitalni emiter u Albaniji bio je dostupan 2004. godine, ali je državi trebalo gotovo deset godina da uspostavi adekvatan pravni okvir za regulisanje tog procesa. Razlog za kašnjenje treba tražiti u političkom okruženju, ali i veoma komplikovanoj poslovnoj sceni te zemlje. Preplitanje poslovnih interesa, izostanak reakcije regulatora, pravni sporovi i spora digitalizacija javnih emitera - samo su neki od faktora koji su uticali na usporen proces prelaska na digitalni signal u Albaniji.