Prije više od četrnaest godina Mediacentar Sarajevo je prvi put u javni prostor u Bosni i Hercegovini (BiH) uveo pojam medijske pismenosti kroz publikaciju Medijska pismenost i civilno društvo, koju je uredila Nada Zgrabljić Rotar. U međuvremenu, dramatično je izmijenjen način na koji se na globalnom nivou i u Bosni i Hercegovini proizvode i distribuiraju informacije. Društveni mediji su, pokazuju to i rezultati predizborne kampanje u SAD-u i u drugim kontekstima, postali najvažniji izvor informacija, koji pritom najvećim dijelom izmiče bilo kojim pokušajima regulacije i samoregulacije. Zbog toga više nego ikada ranije, medijska i informacijska pismenost (MIP) mora postati jedan od

najvažnijih budućih pravaca razvoja medijske politike.

 

Kroz više od deset godina eksperti i organizacije civilnog društva u BiH organizirali su edukacije, istraživanja, događaje i konsultacije koje su bile u potpunosti ili dijelom fokusirane na koncept medijske, odnosno u novije vrijeme medijske i informacijske pismenosti. Opredjeljenje da se kroz ovu publikaciju upravo fokusiramo na djelovanje organizacija civilnog društva u BiH odraz je činjenice da je javni sektor do sada ostao najvećim dijelom indolentan na potrebe za povećanjem medijske i informacijske pismenosti, na koje su ukazivali eksperti i organizacije civilnog društva.

 

Sigurno je, međutim, da je tokom više od decenije aktivnog djelovanja civilnog društva u ovoj oblasti, upotreba i razumijevanje značenja termina, kao i svijest o potrebi da se osigura razvoj MIP-a među bosanskohercegovačkim građanima značajno porasla. Pojedine javne institucije trenutno vode izolirane projekte vezane za MIP, ali najavljuju i djelovanje na sistemskim rješenjima, prije svega kroz moguće donošenje državne strategije medijske i informacijske pismenosti (prema odluci Ministarstva civilnih poslova BiH) i razvoj kurikuluma formalne edukacije, koji će u većoj mjeri uključivati MIP (prema neformalnim najavama Ministarstva komunikacija i saobraćaja RS-a). Ove inicijative rezultat su, međutim, prije svega angažmana pojedinaca u tim institucijama i pregovora sa organizacijama poput UNESCO-a, što upućuje na to da je tek potrebno razviti šire opredjeljenje javnog sektora za strateško djelovanje u ovoj oblasti. Respondenti istraživanja ukazuju na to da interes civilnog društva ali i međunarodnih donatora za pitanja vezana za medijsku pismenost posljednjih godina ne opada, čak je u porastu, pa bi to bila osnova za strateško intenziviranje zahtjeva za sistemskim izmjenama. Dosadašnja iskustva, resursi i znanja razvijena kroz djelovanje civilnog društva mogu biti značajan podsticaj i osnov za zagovaranje i predlaganje potrebnih rješenja. Izvještaj o BiH u ovoj publikaciji, čija je autorica Sanela Hodžić, pokušaj je da se sintetiziraju neka od tih iskustava, te da se ukaže na moguće pravce budućeg djelovanja. Za sistemska rješenja, zaključuje se, potrebne su šire koalicije, koje će uključivati eksperte i predstavnike civilnog društva aktivne u ovoj oblasti, kao i pojedince iz javnih institucija posvećene ideji medijske pismenosti.

 

Istraživanje o medijskoj i informacijskoj pismenosti u BiH provedeno je u sklopu regionalnog projekta “Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu”, koji, uz podršku Evropske unije, implementiraju partnerske organizacije: Mediacentar Sarajevo, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni Inštitut, SEENPM.

 

U drugom izvještaju u sklopu ove publikacije urednica regionalnog izdanja Brankica Petković i Sandra Bašić Hrvatin kritički se osvrću na rezultate istraživanja i zaključuju da u svim zemljama regije, uključujući Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju i Srbiju, ne postoje sistematske i dugoročne strategije razvoja medijske i informacijske pismenosti. Istovremeno, postoje pozitivne prakse koje je moguće transformirati u koherentne javne politike. Prepoznajući potrebu za razvojem medijske i informacijske pismenosti, autorice također ukazuju na opasnost od zloupotrebe medijske pismenosti za relativiziranje potrebe za unapređenjem medijske produkcije. Medijsku pismenost, prema tome, važno je shvatiti ne samo kao oružje za savladavanje preobilja informacija, kritičkog razmišljanja i prepoznavanja različitih medijskih praksi i manipulacija, već, kako ističu, i kao oruđe “za njihovo aktivno mijenjanje i stvaranje takvog polja javne komunikacije u kojem se poštuju i razvijaju principi pluralizma, integriteta, vjerodostojnosti i poštivanja javnog interesa”.

 

Zamišljeno je da rezultati istraživanja budu osnov za aktivnosti zagovaranja u sklopu istog projekta, ali se nadamo da će biti korisni i za istraživače, medijske eksperte, eksperte za edukaciju, uključujući i edukaciju fokusiranu na razvoj medijske i informacijske pismenosti.

 

Publikaciju "Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika" u pdf verziji možete preuzeti ovdje.