Knjiga “Hamza” sadrži novinske komentare, memoare i promišljanja o novinarskoj profesiji koje nam je ostavio Hamza Bakšić, doajen bosanskohercegovačkog novinarstva. Knjiga je ujedno i vodilja i svjedok kroz opstanak novinarstva u periodima nasilnih društveno-političkih promjena – od jednopartijskog sistema kojeg Bakšić iz novinarske pozicije opisuje kao “nesvjesno, ali hrabro osvajanje slobode”, preko pripreme za rat, medijske manipulacije i razbuktavanja jezika mržnje, do ratne vojne i političke cenzure. Period nakon rata Bakšić opisuje kao “produženo stanje kontrolisanog haosa” u kojem su formalizirane medijske slobode, ali uz devizu “vi pišite šta hoćete, mi ćemo raditi šta hoćemo”.

 

Kroz skoro pedeset godina rada u novinarstvu, krenuvši od 1962. Hamza je okušao profesiju u sva tri klasična medija - na radiju, televiziji i u štampi, a online novinarstvo dočekao je potičući kolege da se prihvate izazova – jer kako navodi “izazovi su srž naše struke”. Dostupne Hamzine biografije su kratke i o njemu se kao autoru i novinaru može više saznati iz sjećanja koja su, uz zadnje pozdrave, objavljivali neki od njegovih saradnika i prijatelja 2008. godine.

 

Razlog tome može da bude da je sam Bakšić, insistirajući na načelu sažetosti, prilagao i takve biografije, pa u prvom izdanju “Ja, novinar?” iz 1995. godine, Bakšić se predstavlja u osamdesetak riječi:

 

 

U naknadnim izdanjima, pored Oslobođenja stoji i Radio Slobodna Evropa i još tridesetak riječi: Objavljivao je u više stranih listova – u Njemačkoj, Švedskoj, Sjedinjenim Državama, Portugaliji, Sloveniji, Britaniji, Mađarskoj, Poljskoj, Brazilu, Egiptu, Srbiji, Hrvatskoj i Švajcarskoj. Dobitnik je zlatne značke Radio-televizije Sarajevo i nagrade za životno djelo “Oslobođenje“.

 

Drugi razlog mogao bi se nalaziti u načelu skromnosti kojeg Bakšić u svojim tekstovima ne pominje kao takvo, ali koje svaki pažljivi čitatelj može osjetiti svim svojim čulima čak do momenta da se pred tom skromnosti malo i postidi – što je bio slučaj sa autoricom ovih redova. Dovoljno je pročitati njegov uvod u priručnik “Ja, novinar?”, a u kojem iskustvo ratnog novinarstva opisuje činjenicom da su se - sticajem okolnosti, bosanskohercegovački novinari našli na licu mjesta. Preporuke koje iznosi predstavlja kao greške koje je i sam činio, navodeći da ih još ponekad učini. Boro Kontić, jedan od recenzenata izdanja iz 1995. godine prokomentarisao je i da je naslov “Ja, novinar?” namjerno ironičan, jer je to bila Hamzina uobičajena skepsa prema velikim riječima i značajnim funkcijama. Hamza Bakšić je otvoreno kritikovao izražajnu novinarsku sujetu, navodeći da umjerena doza ove neupitne karakteristike novinara, kao i književnika, advokata, muzičara i slikara, može biti i produktivna, ali prekomjerna sujeta može naštetiti ugledu novinarstva i samom novinarskom zadatku, primjera radi, prilikom vođenja intervjua. “Najveće iskušenje televizijskog dijela struke je - na koji način gledaocima što manje pokazati kako izgledaju oni, a što više - kako izgledaju događaji. Oni prave televiziju, a ne TV radio program pod devizom ‘sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime’”. Hamza Bakšić je bio dugogodišnji novinar i urednik nekadašnje Televizije Sarajevo.

 

Ova knjiga nastala je u želji da se suprostavi načelu zaborava koji prošlost novinarstva, ali i društveno-politička zbivanja ratnog i poratnog vremena u BiH nastoji ukrupniti u jednostrani obrazac, potiskujući iz kolektivnog sjećanja sve ono što nije usklađeno sa zvaničnim politikama i narativima o prošlosti. Mnogi Bakšićevi tekstovi su savršena suprotnost onog što danas čujemo i čitamo. Hamza je zazirao od velikih historijskih priča, a kao televizijski reporter, kako i sam navodi “okretao se sirotinji i njenom životu”, a kada se umorio od lutanja i bespuća – prebacio se na komentare. Kako u profesiji, tako i u javnim nastupima zagovararao je za obične ljude, a mnoge od njih, kao i kolege novinare čije su sudbine možda i izbrisane iz historije bh. novinarstva, zabilježio je u svojim komentarima i memoarima.

 

Knjiga se sastoji od tri dijela. Prvi dio čine odabrani Bakšićevi komentari iz stalne rubrike Oslobođenja pod nazivom “Kraj stoljeća”. Drugi dio su dijelovi memoara iz Bakšićeve knjige memorara “Sarajeva više nema”, a treći dio je posljednje izdanje priručnika “Ja, novinar?” objavljen 2002. godine. Hamzine tekstove odabrao je Boro Kontić. Hamza je 1997. godine objavio knjigu sa 115 komentara pod nazivom “Kraj stoljeća“, navodeći da u knjigu nije uključio samo nekoliko tekstova. Pri odabiru Hamzinih tekstova iz arhiva Infobiro, Kontić je, i sam ne znajući, uključio dva teksta koji nisu u Hamzinom odabiru – to su tekstovi “Sarajevo“ i “Tri puta iz Bosne“, oba objavljena 1993. godine. Dnevnik “Sarajeva više nema“ također je objavljen 1997. godine, što je bio Hamzin doprinos javnom zalaganju za objavljivanje dokumenata iz rata, kako vojnih, tako i ličnih arhiva navodeći da je to značajna subjektivna slika rata – „dragocjena dimenzija za stvaranje ukupne slike“. Odabir samo jednog dijela dnevnika vezan je za značajnije datume, kao i za trag novinarstva i promišljanje o ratnom novinarstvu. Dnevnici se mogu iščitavati iz različitih pozicija, istražujući svakodnevni život u ratu, mehanizme preživljavanja građana Sarajeva, događaje koji nisu naročito zastupljeni u narativima o ratnom Sarajevu. Mogu se iščitavati i kao zapisi o novinarima i novinarstvu pod artiljerijom i granatama.

 

Konačno, priručnik “Ja, novinar“ objavljuje se sa željom da bude čitan i upotrebljen u profesiji. Kako navodi Kontić, na promociji svoje knjige Hamza je krajem avgusta 1995 rekao: „Ja sam napravio priručnik, a razlog je mnogo dublji. Zbog svega ovoga što se događa u Bosni želja mi je da svoja znanja, u gradu kada vam svaki korak može biti posljednji, ne ponesem sa sobom, već prenesem na druge generacije. Ona, dakle, vrijedi onoliko koliko će pomoći mladim kolegama“.

 

Knjigu nadopunjuju informativni tekstovi sa izvorima i uputama znatiželjnim čitateljima za dalje istraživanje. Tekst “Historija ratnog novinarstva kroz dnevnike Hamze Bakšića” prikazuje novinarski ugao iščitavanja Hamzinih memoara, a tekst “Rat običnih ljudi” nastao je po traganju za Bakšićevim društvenim angažmanom i javnim nastupima u periodu netom poslije rata.

 

(Iz predgovora Selme Zulić Šiljak, urednice knjige "Hamza")