Novinari i mediji su dali značajan doprinos dokaznom materijalu u suđenjima za ratne zločine koji su se desili devedesetih godina prošlog vijeka, ocijenjeno je tokom stručne diskusije o ulozi i zastupljenosti medija kao dokaza, te novinara kao svjedoka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), održanoj u Podgorici 7 marta 2022 godine.

 

“Svjedočenja pred Haškim tribunalom jesu složena i komplikovana priča unutar profesije, to nije jednostavan izbor i najveći dio novinara to nije želio da uradi”, kazao je direktor Media centra u Sarajevu Boro Kontić i dodao da lično smatra ispravnim odluku novinara da svjedoče.

 

U okviru istraživanja Mediacentra Sarajevo koje je sprovedeno u sklopu projekta  „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“ prikupljeno je više od dvije hiljade medijskih dokaza u arhivi sudskih spisa MKSJ-a, kao i više od trideset iskaza međunarodnih i domaćih novinara i novinarki koji su svjedočili u korist tužilaštva, ali i odbrane. 

 

Direktor Digitalnog arhiva Mediacentra Sarajevo Dragan Golubović je kazao da je 31 novinar svjedočio pred Haškim tribunalom, a da su sa 14 njih, iz različitih zemalja, uradili intervjue.

 

Sakupili su, kako je kazao, preko 130 sati materijala iz Haškog tribunala.

 

 

Istakao je da su svi pozvani engleski novinari svjedočili, a nijedan iz SAD koji su to odbili, pozivajući se na principe neutralnosti. Među ostalim, detalje svjedočenja podijelili su Martin Bell, Jacky Rowland, Ed Vulliamy, Florence Hartmann, Veton Surroi, Sejo Omeragić, John Sweeney, Slavoljub Kačarević, i drugi.

 

Kontić je rekao da razgovarao sa nekoliko novinara i od svih njih dobio drugačije odgovore iako je postavljao ista pitanja.

 

Prepričavajući intervju sa novinarem Edom Vuljamijem koji je svjedočio u 11 slučajeva, rekao da je to za Vuljamija bilo "nevjerovatno i stresno" iskustvo te da je u Njujork tajmsu izašao tekst u kome je autorka navela da je riječ o egotripu i privlačenju pažnje.

 

“Rekao mi je da prije 30 godina kada je bio u podrumima Vukovara nije mogao da pretpostavi da će taj grad danas biti u Evropskoj uniji, a da London neće”, prenio je Kontić riječi Vuljamija.

 

On je ocijenio da su svjedočenja jako značajna i da je novinarska “objektivnost ako napišete da ima pet leševa bez obzira što su srpski ili osam ako su bošnjački, dok je neutralnost ako date isti prostor silovanoj osobi i zvjeri koja ju je silovala”.

 

Novinar i diplomata Zlatko Dizdarević je ukazao da je bio zgranut “balansom” na koji insistira angosaksonsko novinarstvo kada su mu britanski novinari objašnjavali da priču prave tako što jedan novinar uradi jednu stranu, drugi drugu a onda u redakciji sklope tekst.

 

“Imate li balansa u današnjoj priči – da li pravite balans kada izvještavate iz Kijeva i Moske”, kazao je on.

 

 

On je ocijenio da je politika sve radikalnija u preuzimanju novinarskih sloboda.”To je nešto što je tendencija. To je oduvijek postojalo u svakoj državi ali kod nas to sada postaje dominantno i nešto o čemu se ne postavlja previše pitanja”, kazao je on .

 

Dodao je da je “tehnologija poklopila pravo novinarstvo, jer je najvažnije biti brz i mnogo je važnije da se ima što više klikova nego šta je istina”, te da postoje grčeviti pokušaji redakcija i pojedinaca, časnih novinara koji pokušavaju da se tome odupru i koji još uvijek vjeruju da je smisao novinarstva u proizvodnji informacija.

 

Novinar Monitora Zoran Radulović je kazao da se u Crnoj Gori novinari nikada nijesu previše bavili Haškim sudom, a na pitanje kako komentariše “rehabilitovanje” novinara koji su se za vrijeme ratova ogriješili o profesiju, on je kazao da su “političke elite još uvijek iz vremena ratova 1990-ih godina a biznis elite nikle u tom vremenu žele da se to vrijeme zaboravi”.

 

“Ti ljudi , pak raspolažu odredjenim vještinama jer oni ne moraju da vjeruju da je to što pišu tačno da bi zvučalo uvjerljivo”, kazao je on.

 

Dizdarević, odgovarajući na isto pitanje, pak, ističe da je stvorena nova realnost sa novim mladim ljudima, novim finansijerima koja je po svojim posljedicama mnogo gora nego što su novinari ratni huškači koji su “rehabilitovani”.

 

Bivša urednica Programskog arhiva Radio televizije Crne Gore Snežana Rakonjac kaže da je mali dio arhivske gradje sačuvan, da je dio nestao na volšeban način, da je najveća rupa u arhivi upravo iz perioda napada tadašnje Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik.

 

Kako je dodala, iako skromna po obimu ta dokumentacija potvrdjuje kako je taj medij instrumentalizovan u ratne svrhe. Ona kaže da je većina novinara koja je tada radila ostala da radi u RTCG ili u Pobjedi.” Umjesto lustracije dešava se kontralustracija. Nije bilo nikakve sankcije”, kazala je ona.

 

Na pitanje moderatorke, direktorice Instituta za medije Crne Gore Olivere Nikolić, šta misle o odluci EU da se zabrani emitovanje Raša tudej i Sputnjika, Kontić je kazao da je lično uvijek protiv zabrane medija, osim ako se radi o notornom kršenju prava i licenci.

 

Zlatko Dizdarević je kazao da nema novinara u ukrajinskom ratu, da nema novinara koji izvještavaju sa lica mjesta, sa frontova, iz Moskve gdje se diriguje  kao što je, recimo, bilo za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji koji su bili na licu mjesta i kasnije svjedočili u Hagu. 

 

“To je sve copy paste vijesti agencija”, kazao je on i dodao da se otkrivaju strašne montaže, laži, neistine u vezi sa vijestima koje dolaze. 

 

Jučerašnja debata je jedna u nizu koju je Mediacentar Sarajevo, u saradnji sa lokalnim partnerima na Kosovu, u Crnoj Gori i Srbiji, organizovao o ulozi medija i novinara u suđenjima za ratne zločine pred Haškim tribunalom.