Jedna naizgled bezazlena i potpuno pozitivna, skoro pa mitski spasiteljska metonimija prokazuje bosanskohercegovačke medije kao ideološke aparate vladajuće klase potpuno nespremne i neodlučive na bilo koji oblik kritičkog propitivanja i revaloriziranja. To je metonimija evropskih integracija, odnosno Evropske unije kao političkog i ekonomskog raja u kojem će svi problemi, za koje se provincijski glupavo i narcisoidno tvrdi da su samo nama svojstveni, biti jednim pokretom božanske evropske ruke riješeni.

Eurometonimija objedinjuje na isti način i sve političke partije, pri čemu one najbolje pokazuju svoju ideološku, etnokapitalističku identičnost. Navodne partije desnog centra, lijevog centra, narodne partije, socijaldemokratske partije, radikalne partije, ljevičarske (sic!) partije zapravo i nemaju svoju navlastitu ideologiju prema kojoj bi potpuno legitimno nastupale na političkoj sceni ma koliko njihovi ideološki pogledi i vrijednosti odudarali od dominantnih ideologija iskazanih kroz metonimije u diskurzivnim praksama.

U nekom ne tek idealno nego i iole logički postavljenom svijetu nemoguće bi bilo da jedna nacional-socijalistička partija i jedna nazovi socijal-demokratska partija ili pak jedna liberalna i jedna narodna partija u Evropskoj uniji vide isto. Ma koliko takva ideološka bezličnost i prisutnost eurodiskursa kod svih političkih partija svjedočila o mizernom položaju Bosne i Hercegovine na međunarodnoj političkoj sceni, ona isto toliko svjedoči i o tome koliko su metonimije, zapravo, isprazne i koliko se iza njih krije jedina bosanskohercegovačka ideologija – ideologija etnokapitalizma¹.

Ova eurometonimija, koja se pokazuje jako inspirativnom u analizi dominantnih diskursa u savremenoj Bosni i Hercegovini, opet uvjerljivo svjedoči o tome da su mediji ništa drugo do kamuflirani (a često ni takvi) glasovi društvenih elita, odnosno ideološki aparati vladajuće klase, jer samo preslikavaju diskurse političkih partija.

Bez kritike za EU

Mediji u Bosni i Hercegovini ponekad pišu kritički, čak i negativno, o temama koje se usko tiču Evropske unije, ali je to uvijek tijesno povezano sa određenim unutarnjim problemom same Bosne i Hercegovine a ne Evropske unije kao međudržavne interesne zajednice i najjačeg političko-ekonomskog subjekta neoliberalnog kapitalizma. Moguće je tako ponegdje pročitati, istina usputno i sigurno ne na naslovnici ili u udarnom terminu štošta o dokidanju socijalne države u Evropskoj uniji ili finansijskoj stabilizaciji na štetu običnih ljudi, ali tada je takva kvazikritika upotrijebljena kako bi se politički neprijatelj ocrnio zbog svoje hipersocijalne, neodržive države, uperene kao etnički markiranim socijalno ugroženim kategorijama, koje su zapravo stranačka socijentela.

Niko u bosanskohercegovačkim medijima ne kritikuje spomenute trendove u Evropskoj uniji kao takve, kao neljudske, nepravedne i izrabljivačke; malo ko piše ili izvještava o problemu ilegalnih imigranata na obalama Grčke, Kipra, Malte, Italije i Španije, na koje u pojedinim od ovih država pripadnici obalne straže čak imaju pravo i pucati; niko ne propituje umiješanost Evropske unije, ili barem nekih njenih članica, u najblaže rečeno sumnjive ratove u Afganistanu i Iraku… Naprotiv, eurometonimija potopila je čak i bazični osjećaj ljudske solidarnosti pa se tako svaki odlazak bosanskohercegovačkih vojnika (istina malobrojnih) u Irak ili Afganistan prikazuje kao uspjeh Oružanih snaga BiH u reformama i približavanju NATO-u.

Eurometonimija je, kroz konstantnu medijsku uporabu, prerasla nivo diskursa i postala aksiološkom kategorijom, gdje se postupci političara, institucija ili pojedinaca vrednuju kao manje i više evropski ili antievropski.

Štaviše snishodljivo nastojanje Bosne i Hercegovine da čim prije postane članica NATO-a u medijima se predstavlja kao pitanje uspješnosti tranzicije države i njene unutarnje stabilnosti a nikako kao ulazak u jedan vojni (sic!) savez koji je u Afganistanu otvorio trenutno najveći ratni front u svijetu. Snishodljivi odnos BiH prema NATO-u kritikuje se tek u medijima iz Republike Srpske (Glas Srpske, Fokus) ili radikalnim islamističkim medijima (Saff, Novi Horizonti, portal Putvjernika.com), gdje su motivi kritike potpuno etnički ili religijski (ideološki, zapravo) markirani.

Eurometonimija je, kroz konstantnu medijsku uporabu, prerasla nivo diskursa i postala aksiološkom kategorijom, gdje se postupci političara, institucija ili pojedinaca vrednuju kao manje i više evropski ili antievropski. Evropskost unijskog tipa postala je kriterij uspostavljanja vrijednosti i kao takva ulazi čak i u svakodnevni život i svakodnevnu komunikaciju kroz frazu Ne možemo tako u Evropu ma koliko ona ironično bila intonirana.

Rasprostranjenosti eurometonimije doprinosi i birokratsko-marketinški diskurs međunarodne zajednice predstavljene putem Visokog predstavnika i velikog broja stranih ambasadora, koji svako malo poručuju, a mediji ih nekritički i podanički prenose, kako nešto jeste a kako nešto nije evropska vrijednost. Međutim, ni međunarodna zajednica nije ništa drugo do suučesnik u bezličnoj vladajućoj klasi: ona savjetuje, preporučuje, usmjerava; donedavno je naređivala i oktroirala zakone… ali je uvijek bila prisutna čas više djelatno i realno čas više reprezentativno i simbolički. Štaviše, upravo je ona odigrala najznačajniju ulogu pretvorbi tržišta u slobodno putem pljačkaške privatizacije i devastiranja industrije i proizvodnih privrednih grana u Bosni i Hercegovini. Ona je, kratko, rečeno najbolji partner domaćih političkih elita, domaće vladajuće klase, ma koliko često to izgledalo potpuno suprotno.

Metonimija bijede

Još jedna metonimija, usko vezana sa izrabljivačko-manipulativnom suštinom etnokapitalizma, obilježava dominantne diskurzivne prakse u bosanskohercegovačkim medijima. To je metonimija bijednih i siromašnih ljudi, na totalnoj socijalnoj margini, za koje se, pogođeni radikalnošću medijske slike, zapitamo kako uopće uspijevaju preživjeti. Skoro svi mediji imaju odvojen prostor za ovakve tipove sadržaja, a neke televizije imaju čak i posebne emisije za njih (U ime naroda Josipa Pejakovića na BHT, Naša realnost na TV Vogošća, Dobri ljudi na Federalnoj televiziji, donekle Ispuni mi želju na NTV Hayat…).

Od štampanih medija Dnevni avaz, Global i Kulin prednjače u rabljenju ove metonimije, metonimije ljudi koji nemaju ništa a ponosno i hrabro žive i zbog kojih se mi trebamo stidjeti i odlučiti pomoći im. Naivno ljevičarsko oko, uvijek osjetljivo na siromaštvo i bijedu, na ponižene i uvrijeđene moglo bi u ovoj medijskoj praksi vidjeti osjetljivost uređivačkih politika na patnju drugih i slične trice i kučine, a zapravo se radi o etnokapitalističkoj medijskoj eksploataciji vlastitih živih proizvoda.

Većina jadnih i siromašnih u ovim metonimijom obilježenim medijskim izvještajima nikada nisu klasno akcentirani, jer je najveći broj njih ili izbjeglica, ili povratnik, ili ratni (vojni) invalid ili pak radikalno obespravljen radnik sa višečlanom porodicom, koji je nekada radio u tvornici koju je, eto, rat sam tek tako uništio.

Sve pobrojane kategorije su proizvod etnokapitalističke ideologije u ratnoj praksi, a sada ih oni koji su ih proizveli koriste kao svoj kako simbolički tako i glasački kapital. S druge strane radi se o klasičnoj medijskoj desenzibilizaciji na negativnost, gdje se hiperprodukcijom i hiperkonstrukcijom određenih sadržaja ubija realno i kontekstualno značenje prikazanog, pa je tako Pejakovićevo, recimo, sedmično izvještavanje o dedama i nanama i bakama koji žive u vlažnim straćarama u kojekakvim istočnobosanskim vukojebinama moralno isto koliko i medijska agresija u proizvodnji globalne paranoje od nepostojeće svinjske gripe.

Mediji prikazivanjem jadnih i siromašnih, čiji je jad zapravo rezultat rata kao radikalne etnonacionalističke prakse, hoće oprati vladajuću klasu od odgovornosti a siromaštvo i jad prikazati kao problem cjelokupnog društva, koji je, eto, takav: sirotinje uvijek bilo i uvijek će je biti…

Mediji prikazivanjem jadnih i siromašnih, čiji je jad zapravo rezultat rata kao radikalne etnonacionalističke prakse, hoće oprati vladajuću klasu od odgovornosti a siromaštvo i jad prikazati kao problem cjelokupnog društva, koji je, eto, takav: sirotinje uvijek bilo i uvijek će je biti…

Ljudska se patnja ovom medijskom praksom pretvara u goli konstrukcijski simulakrum, u popodnevni ili večernji digitalni happening koji se da lako pratiti kako samostalno tako i u paru ili, još bolje, zbog prisutne djece, u jednoj opuštenoj porodičnoj atmosferi.

S druge strane – tipični tranzicijski jadnici i siromasi: radnici koji rade na crno i padaju sa skela bez ovjerene zdravstvene knjižice; mladići kojima vlastita država nije u stanju osigurati ni najgluplji posao pa odlaze put Hrvatske i Slovenije, u prostor već uhodanog zapadnog kapitalizma, skrivajući svoju radnu odjeću od graničara, radeći po dvanaest sati na jadranskoj, zagrebačkoj ili ljubljanskoj baušteli, vraćajući se potom u svoje prljave skučene stanove-ćumeze, poput kužnih pasa se skrivajući od policije i inspekcije; penzioneri koji šute i preživljavaju i zbog minimuma ljudske časti bježe od Pejakovićeve kamere; mlade žene koje neće postati majke ne zato što ne žele nego zato što bi izgubile posao kada bi zatrudnile; visokoobrazovani mladi ljudi koji nakon što potpišu partijsku pristupnicu moraju podmićivati na sve strane kako bi dobili posao vrijedan prezira; ostarjeli radnici koji u bijedi čekaju uvezivanje staža; djevojke i djevojčice koje postaju sponzoruše, suptilne prostitutke političkih, poslovnih i podzemnih moćnika; stotine hiljada onih koji rade za minimum a daju maksimum i zadovoljno trljaju ruke jer barem im se ukazala mogućnost da budu izrabljeni… cijeli taj suvremeni neoproletarijat, ma koliko nesubjektiviziran bio, nikada u bosanskohercegovačkim medijima nije dobio prostor. Jer, taj neoproletarijat je najgrozniji proizvod ove države, ove vladajuće klase, a mediji su njihovi ideološki aparati i jedino što mogu činiti jeste skrivati ih ispod malog procenta onih radikalno bijednih i siromašnih, čija pojava na televizijskom ekranu prosječno samozadovoljnog pojedinca tek natjera da zadovoljno i spokojno uzdahne što sam nije u tolikom jadu.

Očekivati od medija da otvore prostor artikuliranju glasova tranzicijskih bijednika je isto što i očekivati od pljačkaša da vrati opljačkano ili od investitora da vrati ono lopovski privatizirano.

Očekivati od ulaska u Evropsku uniju da sve ove strahote učini dijelom živopisne povijesti isto je što i očekivati od svakih novih demokratskih izbora da provedu sveopštu revoluciju. Ulaskom u Evropsku uniju dobit ćemo sve isto, samo dosta više i malo ljepše, za šta će se zdušno pobrinuti mediji.

-----------------------------------------------------------------

¹ Istina, valja napomenuti da je metonimijsko približavanje, skoro pa udruživanje, partija i političkih blokova prisutno i u samoj Evropskoj uniji, gdje se svi udružuju oko velikih ciljeva održivog razvoja, socijalne uključenosti, finansijske i fiskalne stabilnosti…