Traumatični događaji: Gdje je put do priče?

Traumatični događaji: Gdje je put do priče?

Kako pristupiti sagovorniku koji je prošao traumatično iskustvo i pripremiti teren za intervju o toj temi.

 

Pročitajte 1. deo priručnika Trauma i novinarstvo – vodič za novinare, urednike i menadžere. Priručnik je objavio Dart centar za novinarstvo i traumu.

 

IZVJEŠTAVANJE O TRAUMI – NOVINARSTVO

 

Trauma i duboko ukorenjene fiziološke reakcije nagona za opstankom koje se pokreću prisustvovanjem povređivanju i smrti ili strahom od njih mogu značajno uticati na opažanja i rasuđivanje pojedinaca – bilo da su sami žrtve ili preživjeli, očevici ili izvještači.

 

Zadatak mozga je da filtrira, tumači i nalazi sopstveni smisao u masi informacija koje dobija od pet čula. To je tako čak i u najmirnijoj situaciji. Ali, kada sa suoči sa traumatskim stresom – u zavisnosti od mnoštva drugih faktora – sistem se može hitno prebaciti u stanje uzbune i borbe za opstanak. Ljudi se mogu iznenada osjećati i ponašati sasvim drugačije od uobičajenog.

 

To je razlog zašto su očevici traumatičnih događaja poznati kao nepouzdani. To je takođe razlog zašto čak i iskusni novinari u trenucima velikih emocija mogu ponekad pogriješiti.

 

Imajte ovo u vidu ako ste sami svjedok nasilja ili katastrofe ili ako ste odgovorni kao urednik za objavljivanje izvještaja u koje se neko citira - bilo očevici, bilo kolega koji je pod stresom.

 

Put do priče

 

Polovina novinara koji su pisali o meni imali su nevjerovatno saosjećanje i razumijevanje. To je bilo od obostrane koristi jer sam im tako i ja dala mnogo bolju priču. Imala sam i mnogo loših intervjua. Loše iskustvo je u svakom slučaju pokretalo ponovnu traumatizaciju – kroz gubitak povjerenja i kontrole. - Dr Mary Self, čija priča o oporavku od neizlječivog raka je objavljena kao vijest na naslovnim stranicama širom svijeta 1999. godine.

 

Dobro novinarsto – i iznad svega tačno i pravedno – bitno je u radu na svakoj priči. U slučaju izvještavanja o traumi i izuzetnoj ljudskoj boli, ovi principi su još važniji.

 

Njihovo poštivanje će vam dati bolju priču i pomoći vam da svojim radom nepotrebno ne pogoršate situaciju onih čiju priču pričate.

 

Savjeti koji slijede podrazumijevaju da smo nekada u strašnoj stisci s vremenom, konfuziji ili opasnosti. Oni podjednako važe za izvještavanje o zločinu ili tragediji u lokalnoj zajednici, kao i za izvještavanje o ratu i katastrofama svjetskih razmjera. Mogu ih primijeniti oni koji rade u dnevnom novinarstvu, kao i oni koji imaju više vremena da rade na priči, kao što su istraživački novinari ili autori dokumentarnih filmova.

 

Pristup sagovorniku i priprema situacije

 

•    Kad god ste suočeni sa traumom ili njenim posljedicama – javno ili privatno – zastanite, pogledajte i poslušajte. Obuhvatite pogledom prizor. Smirite se. Dišite. Pripremite se da radite polako i budite strpljivi.

 

•    Kada je očigledno da pojedinci trpe psihičku bol, prihvatite činjenicu da ponekad morate ponuditi pomoć i podršku prije nego što možete izvještavati. Na kraju krajeva, vi ste na prvom mjestu ljudsko biće, a na drugom novinar. U isto vrijeme, sjetite se da vam profesionalni zadatak nije da spašavate i da možete pomoći pisanjem priče.

 

•    Budite spremni na najrazličitije reakcije. Žrtve i preživjeli, ožalošćeni nasiljem, svjedoci, te oni koji se „samo“ suočavaju sa posljedicama, mogu reagovati na iznenađujući, čak i šokantan način. Neki mogu djelovati veoma hladnokrvno, racionalno i smireno. Mogu pokazati dostojanstvo i ponekad nevjerovatnu prisebnost.

 

•    S druge strane, ljudi mogu biti izraženo emotivni. Mogu ih obuzeti bol i očaj. Mogu biti ljuti i ogorčeni. Mogu biti zbunjeni i rastreseni, nesposobni da primaju nove informacije. Mogu izgledati kao da su blokirani, nesposobni da govore. Njihova emotivna odbrana je narušena i mogu se osjećati veoma ranjivo, ogoljeno ili umrtvljenih osjećaja.

 

•    Kako god da se posljedice traumatičnih događaja očituju kod pojedinaca, imajte u vidu sav emotivni uticaj onoga što se dogodilo. Pristupite ljudima s brižnošću, poštovanjem i ljubaznošću. Odvojite trenutak da se predstavite, da uspostavite kontakt pogledom i objasnite zašto želite da razgovarate sa njima. Radite sporo i nemojte žuriti – ma koliko okolnosti bile haotične. Nemojte jednostavno gurnuti mikrofon nekom u lice i očekivati intervju.

 

•    Vaši sagovornici možda prolaze kroz najgore iskustvo u životu. Kasnije se možda neće moći sjetiti ni šta ste ih pitali, ni šta su govorili. Dakle, pustite ih da odluče da li će razgovarati sa vama. Ovo može izgledati očito, ali nemojte vršiti pritisak na njih nuđenjem nagrade ili insistiranjem da će intervju pomoći drugima.

 

•    Ako radite sa timom, odvojite trenutak prije intervjua da predstavite tim i da objasnite ulogu svake osobe u procesu izvještavanja.

 

•    Žrtve, preživjeli, porodice i prijatelji često se bore da uspostave kontrolu nakon što im je cijeli svijet izvrnut naglavce. Intervju sa takvim ljudima se veoma razlikuje od intervjua sa političarem ili stručnjakom – stoga uradite koliko možete da im date utisak da su oni ti koji kontrolišu razgovor.

 

•    Ma koliko kratak rok da imate, ma koliko nestrpljivi vaši urednici bili, dozvolite ljudima koje intervjuišete da odrede tempo, da prave pauze, da završe intervju. Ako snimate, možete dogovoriti neverbalni signal, naprimjer dizanje ruke, kojim će vam dati do znanja da im je potrebna pauza.

 

•    Nemojte namjerno provocirati suze, ali ako osoba bude plakala, nemojte se plašiti. Suze su prirodna reakcija na duševnu bol. Plakanje ponekad može ukazati na to da osoba osjeća sigurnost razgovarajući sa vama. Ona će često biti spremna da nastavi razgovor nakon što suze prođu. Za svaki slučaj, korisno je imati kod sebe malu količinu čistih maramica. Nemojte se plašiti da ih ponudite – oprezno i s poštovanjem.

 

•    Sagovornici u ovakvim okolnostima rijetko imaju iskustva sa medijima. Pokušajte da im objasnite na koji način će njihova priča ili slike vjerovatno biti korišteni, odnosno da možda uopšte neće ni biti korišteni.

 

•    Moguće je da su bombardovani zahtjevima i da im treba opravdana pomoć da na njih odgovore. Poštujte to da možda žele da imaju nekoga uz sebe ili da kontaktiraju sa medijima putem glasnogovornika.

 

•    Ako kažete da vam je žao zbog onog što se sagovorniku desilo, to nije izraz krivice ili odgovornosti, već ljudskosti. Ali nemojte glumiti saosjećanje. Postupajte sa sagovornicima onako kako biste željeli da sa vama postupaju da je situacija obrnuta.

 

•    Ako osjetite da su zabrinuti zbog onoga što su rekli i ako ima dovoljno vremena, možete im pročitati neke neke njihove citate koje ste zapisali ili pustiti one koje ste snimili i time provjeriti da li ste pravilno zabilježili njihovu priču.

 

•    Ako tražite fotografije mrtvih ili ranjenih srodnika, dozvolite sagovornicima da predlože koje bi bilo najbolje koristiti. Obavezno zapišite imena kojima porodica oslovljava svoje povređene ili mrtve članove.

 

•    Ukoliko situacija to dopušta - a to može biti i nemoguće, naprimjer za vrijeme praćenja događaja koji se vrlo brzo odvijaju, kao što su neke krize ili borbe -  potaknite sagovornike da vam postave pitanja dok ste još tu i za svaku slučaj im dajte svoje kontakte. Ponekad su ljudi koji ne žele odmah da razgovaraju spremni da to učine kasnije.

 

•    Ukratko, nemojte nikada, kao novinar ili autor filma, bezrazložno pogoršati položaj onih čije priče prenosite. Kod izvještavanja o izuzetnoj duševnoj boli ljudi ne može biti nikakvog opravdanja za drsko i nepromišljeno novinarstvo.

 

Važna napomena: trenutak kada neko sazna za smrt voljene osobe može biti najtraumatičniji trenutak u njihovom životu. Prije nego što od neke osobe zatražite intervju, saznajte, ako je moguće, da li su je odgovorni već obavijestili o onome što se desilo. Ako možete, izbjegnite da upravo vi budete prvi koji će takvu vijest prenijeti srodnicima ili bliskim prijateljima žrtve.

 

Intervju

 

Dobro i saosjećajno intervjuisanje, naravno, predstavlja osnovu dobrog novinarstva. Ali kada radite sa žrtvama traume i preživjelima, ove vještine su naročito važne.

 

Ima nešto što je važnije od postavljanja dobrih pitanja. To je stvaranje, ma kako kratko bilo, dobrog i prisnog odnosa – koji omogućava i vama i osobi koju intervjuišete da date sve od sebe.

 

•    Prije nego što pristupite bilo kome i započnete intervju, jasno objasnite šta vam je cilj. Kako se iskustvo te osobe eventualno uklapa u širu sliku koju istražujete? Koji podaci su vam potrebni? Važno je prije toga obaviti pripremu i istraživanje – ali zapamtite da će stručno znanje poteći od osobe koju intervjuišete.

 

•    Možete osjećati nervozu, uplašenost, čak i ljutnju prema priči o kojoj izvještavate. Važno je priznati i biti svjestan vlastitih osjećanja. Ali, nastojte da vam emocije daju informacije umjesto da zamagle vaše razumijevanje.

 

•    Provjerite da li je u redu postaviti teško pitanje. Zatim slušajte! Najgora greška koju izvještač može napraviti je da previše priča.

 

•    Koristite vještine aktivnog slušanja – odgovarajući kontakt pogledom, neverbalne signale zainteresovanosti i učestvovanja, odražavanje, kao u ogledalu, pokreta osobe koju intervjuišete. Sjetite se da se najveći dio komunikacije odvija kroz govor tijela i ton glasa, a ne riječima.

 

•    Dajte razgovoru strukturu – to će i vama i sagovorniku dati okvir i relativnu sigurnost.

 

•    Budite puni pouzdanja i jasni. Držite se, naročito u početnoj fazi intervjua, koliko god je to moguće, činjenica o onome što se dogodilo. Možete „provesti“ sagovornika kroz iskustvo – šta je prethodilo tom događaju, šta su doživjeli tokom njega, šta je uslijedilo.

 

•    Jednostavna, otvorena pitanja su najbolja. Pokušajte da izbjegavate pitanja na koja se može odgovoriti samo sa 'Da' ili 'Ne'. I ne postavljajte odjednom više od jednog pitanja.

 

•    Budite znatiželjni. Koristite fraze koje otvaraju prostor za istraživanje. „Recite  mi nešto više o tome.“ ... „Šta se desilo nakog toga?“ ... „Da provjerim. Ono što sam čuo/la je...“

 

•    Razmislite o već rečenom. Parafrazirajte, rezimirajte, provjerite da li ste razumjeli. Pokušajte pitanja započinjati sa: „Zanima me...“.

 

•    Dozvolite tišinu i pauze. Primjetite naglas šta radi osoba koju interjvuišete: „Primjećujem da se smiješite.“

 

•    Nikada ne postavljajte pretjerano upotrebljavano i najmanje efikasno novinarsko pitanje: „Kako se osjećate?“ Možete rasplakati sagovornika, ali vjerovatno nećete dobiti suvisao, koristan i sadržajan odgovor. Pitanje „Kako se osjećate?“ je pitanje za koje preživjeli i žrtve redovno kažu da je najbolnije i najneprikladnije. Bolje varijante su: „Kako ste sada?“ ili „Kako ste to doživjeli?“ ili „Šta mislite o...?“

 

•    Ako pravite intervju uz pomoć prevodioca, možda nećete razumijeti sve što osoba koju intervjuišete govori. Međutim, treća osoba je ključni akter u dinamici intervjua i može pomoći tako što će umiriti vaše sagovornike ili ih pak može zapravo uzrujati. Koristite prevodioca, bilo da se radi o pisanom tekstu ili usmenom prevodu, kao partnera u razumijevanju suštine, kao i činjeničnog značenja onoga što se govori. Sjetite se koliko podataka možete prikupiti kroz govor tijela ili ton glasa.

 

•    Sklonost „pretjeranoj empatiji“ može biti opasna – vi niste tu da spašavate, niti da popravite situaciju sagovornika. Nećete pomoći ni sebi, a ni toj osobi ako pređete profesionalne granice da biste postali osoba od povjerenja ili zastupnik njenih interesa.

 

•    Ako možete, odmah na početku odredite koliko dugo biste mogli razgovarati – određivanje granica može biti od koristi u ograničavanju neprijatnih emocija koje priča o bolnom iskustvu nosi.

 

•    Jasno recite kada je kraj intervjua, ali pazite kako ga završavate. Budite svjesni da ako prekinete intervju iznenada ili jednostrano zbog toga što vas uzrujava ili zbog toga što pogrešno pretpostavite da sagovornik želi da ga prekine, možete samo pojačati njegovu bol. Stavite sagovorniku do znanja da se približavate kraju intervjua. Recite koliko još vremena imate. Pitajte osobu ima li još nešto što bi željela da kaže. Ako je očigledno da još uvijek trpe duševnu bol, pitajte ih imaju li nekoga ko im odmah tu može pružiti podršku.

 

Ukratko, ponašajte se kako treba i mnogo je veća vjerovatnoća da će ljudi sa vama podijeliti informacije koje su vam potrebne za priču. To je dobro za vas, dobro za njih i dobro za novinarstvo.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
www.dartcentre.org

 

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje.