Kada gledam iz daljine od 20 godina s radošću konstatujem da je emisija bila lišena jeftine patetike. Zapažam urbani način borbe za svoje naslijeđe, ali to nije narod, teritorija ili religija već naša zajednička mladost koja plovi u kapsuli sjećanja.

Foto: Milomir Kovacevic - Strasni

Uoči rata bio sam urednik Drugog programa Radio Sarajeva. Izgledalo je kao poučna priča o tome kako se predanost poslu pretvara u karijeru. Desetak godina ranije tu sam započeo novinarsku karijeru i nakon decenije rada na različitim emisijama (Primus, Omladinski program), 1990. godine izabran sam za vodećeg čovjeka tog programa. Konkurisao sam i bio prvi izbor komisije urednika i novinara Radio Sarajeva. Nisam ni slutio da će moje šefovanje trajati kraće od dvije godine. Još manje da će taj program nestati da se više nikad ne pojavi.

U nedjelju 5. aprila 1992. prekinuo sam redovni program u 14 sati. Vijesti iz cijele BiH bivale su sve alarmantnije a naše nedjeljno popodne je podruzumijevalo uobičajen sadržaj. Emisiju za Rome, Lacho Dzive Romalen, emisiju iz kulture, Treću dimenziju...

Cijelo popodne i noć tog petog i šestog aprila 1992. zajedno sa par kolega iz Drugog programa vodio sam vanrednu radio emisiju koja je trajala 19 sati. Ja sam vođenje tog radio maratona dijelom zapamtio jer sam poslije duže apstinencije propušio. Evo, kako je zvučao djelić tog premijernog ratnog izdanja sačuvan u jednoj od kasnijih emisija Radija BiH.

Izašao sam iz studija oko 9 sati ujutro i otišao kući da pokušam odspavati. Uspio sam samo nastaviti slušanje svog programa i dreždati pred TV ekranom. Pratio sam „svenarodni“ Parlament koji se dešavao u zgradi stotinu metara od mog stana.

Kasno popodne zvali su me iz studija Omladinskog programa (popodnevni dio Drugog programa) i „naredili“ da izvijestim sa vanredne sjednice Predsjedništva BiH. Fizički sam bio najbliži toj zgradi i to je presudilo u odluci volontera da prozovu šefa programa da im bude reporter. Stigao sam na završetak sjednice da pokupim saopštenje u kojem sam odmah uočio - uvođenje policijskog sata u gradu Sarajevu sa početkom u 22 sata. Ko je tada znao da će ta mjera biti na snazi naredne četiri godine! Samo nekoliko dana kasnije na kolegiju Radio Sarajeva donesena je značajna odluka. Nestali su naši različiti programi - I, II, III te program 202). Pretvoreni su u jedan. Rat je izbrisao decenijama građenu različitost. Već danima smo pravili sličan program, zvali u emisije iste ljude ili pokrivali iste događaje

Ja sam, mjesecima ranije, nastojeći da učinim Drugi program radija prepoznatljivijim, posebno u odnosu na dugogodišnju dominaciju Prvog programa ali i novih, privatnih stanica, započeo promotivnu kampanju. Ona je uključivala i seriju oglasa u vodećim BH medijima. Početkom maja 1992. kada je već počela opsada Sarajeva i par sedmica nakon što je Drugi program potpuno nestao iz etera, u Oslobođenju je, kao zakašnjeli odjek jednog prošlog događaja, ponovo objavljena naša reklama koju smo, tako entuzijatski, dogovorili početkom te godine.

Živjeli smo ubrzanim ritmom. Svijet koji smo poznavali nestajao je svakim novim trenutkom. Zgrada Radiotelevizije Sarajevo u kojoj je ranije bilo na hiljade ljudi odjednom je opustjela. Gotovo svi čelni ljudi Televizije napustili su firmu. To se tada zvalo „pobjegli“ a danas je izgubilo smisao. Svi glavni urednici sa Radija ostali su na svojim radnim mjestima. Mnogo šta bilo je dignuto u vazduh i sada smo sabirajući ostatke pokušavali nanovo sastaviti sistem koji smo poznavali.

U međuvremenu promijenili smo naziv. Devetog maja 1992. umjesto RTV Sarajevo postali smo RTV BiH.  Nažalost, pristali smo da ove naše odluke potvrdi tadašnja vlast što će biti uvod u njihovo dugogodišnje, puzajuće preuzimanje naših ovlasti. Prvo će krajem decembra 1992. raspustiti legalni Poslovodni odbor, bez ikakvog razloga, a onda će SDA u narednim godinama portpuno preuzeti upravu nad radiotelevizijom. Kad me neko danas upita zašto sam protiv i minimalnog učešća politike u javnim medijima uvijek im navodim ovaj primjer. Politika ulazi u medij kao vlaga. Na vrhu dijamantne igle je unesena da za kratko vrijeme razori sistem i pretvori ga u memljiv zid.

No, još je maj 1992. i imamo iluziju da se profesijom možemo suprostaviti ratu. Predložio sam da obnovimo „Dežurni mikrofon“, politički magazin koji je godinama emitovan na Prvom programu. Nedeljom od 9,05 do 10 sati. Ideja je zapravo bila zajednička. Sejo Čamo i Zlatko Sarajlija, dva radijska prvoligaša ili kako se to danas kaže „sposobni da rade u multitask okruženju“  činili su najbitnije stranice tog trougla. Bili smo prijatelji od one najfinije vrste. Nismo tome pridavali nikakav značaj. Formalno gledano, Zlatko je bio tonac, Sejo režiser a ja novinar i urednik.

Stalni reporter bio je Zoran Stevanović i evo nas u režiji (s lijeva: Sejo, Zoka, ja i Zlaja) sa kapama „United Bosnia“ što je bio naš autorski potpis pod svaku emisiju. Kačkete je od komada čohe napravio Zlatko.

Prvu emisiju emitovali smo 24. maja 1992. Ovako je zvučao uvod emitovan prije tačno 20 godina.

A ovako smo okončali naših prvih 55 minuta.

U toj prvoj emisiji objavili smo dokumente o prijemu BiH u UN, odlasku šah reprezentacije na svjetsko prvenstvo u Manilu (Filipini) dakle, prve sportske ekipe nove države koja se uputila na neko takmičenje, reportažu iz Dobrinje, naselja u dvostrukom obruču, analizirali glasine o smrti Arkana, dokumentovali konferenciju za štampu Ivice Osima na kojoj se zbog granatiranja Sarajeva oprostio od Beograda i FK Partizan, objavili govor glumice Mirjane Karanović sa rampe Ateljea 212 i mišljenje književnika Marka Vešovića o tome šta je danas BH patriotizam. 

Od prve emisije naš stalni reporter postao je i Nikola Bilić, za mene, najbolji ratni reporter. Još jednom se pokazalo da ljudi koji su zanat pekli u sportskim  redakcijama jednostavno imaju, gotovo do automatizma naučen, osjećaj za vijest. Oni u svakoj priči odmah tragaju za ključnim dokumentom, čovjekom očevidcem koji će dati glavnu informaciju, ne priznaju priču bez tonskog inserta i interesuje ih samo suština događaja. Nikola Bilić napravio je tokom rata i opsade Sarajeva hiljade radijskih priloga. Jedan je od rijetkih radijskih ljudi koji je bio sposoban sačiniti cijeli dokumentarac u 50 sekundi. Uvijek sam cijenio njegovu mirnoću, urednost, osjećaj, takt i profesionalnu eleganciju. Ako se može zanemariti njegovo tvrdoglavo insistiranje na svakom pa i najsitnijem detalju ili principu, eto vam savršenog reportera. Za razliku od svih Noka bi nakon što čuje glavne jutarnje vijesti umjesto u redakciju išao prema bolnici, nekoj odredjenoj ulici, tražio ljude - svjedoke, one koji znaju, itd. Evo ga ovdje kako se prvi probio do bolničke sobe i snimio izjavu Sarajlije čiju smo dramatičnu borbu za život, u kojoj je pred našim očima izgubio nogu, noć ranije pratili na raskrsnici kod Socijalnog.

Nedavno sam poslije 20 godina čuo neka od tih prvih izdanja ratnog Dežurnog mikrofona. Riječ je o trećini emisija koje smo napravili između maja 1992. i jula 1993. godine. Povremena naivnost u procjenama bila mi je dirljiva ali ono što me je najviše iznenadilo bilo je odsustvo političara u emisijama koje sam preslušao. U prvom planu su obični ljudi sa svojim svjedočenjem, borci i kako oni vide to vrijeme, novinarske i ekspertske analize prvih ratnih mjeseci ili dokumenti u kojima govore književnici, umjetnici, pjesnici. Aktuelnih političara ima vrlo malo i uglavnom su to kraće izjave povodom ključnih odluka iz tih vrelih ljetnih dana u BiH. Ali zato koristimo do maksimuma arhiv Radija BiH:

Naš ratni Dežurni mikrofon imao je nesumnjiv patriotski naboj. Nije me stid to izreći ne samo zato što je to bilo vidljivo iz aviona nego stoga što je naša forma patriotizma, usudio bih se reći, imala nešto od šmeka koji ste nekad prepoznavali u kakvom dobrom britanskom ili najboljem američkom filmu. Sad kada gledam iz daljine od 20 godina s radošću konstatujem da je emisija bila lišena jeftine patetike ili sentimenta Ono što jasno zapažam jeste urbani način borbe za svoje naslijeđe ali to nije narod, teritorija ili religija već naša zajednička mladost koja plovi u kapsuli sjećanja. Iz nje i ako niste  mađioničar možete bez prestanka vaditi košarkaške lopte, ploče od vinila, sličice fudbalera, prepunu salu Doma mladih, travnatu plohu Koševa i Grbavice, zvuk Indexa, orošene klipače, rasprave u Hvaru, redove pred Dubrovnikom, mali vlahov i kiselu na uglačanom stolu, večernje izdanje Oslobođenja ili novotalasne ritmove.

Ali nikad, i to baš nikad, nismo objavili laži, propagandne izmišljotine ili pokušavali nekog uvrijediti, poniziti ga ili mu presuditi.

Jedino, a to moram priznati u slučaju Božidara Vučurovića iz Trebinja nismo se mogli suzdržati. Njegove medijske izjave bile su neprestana hrana za naše špice tako da smo pred svako zasjedanje Skupštine na Palama uvijek imali višak zaiteresiranih da je snime i posebno insertiraju neprikosnovenog džingl majstora.

Ovo je prvi dio sjećanja na ratni Dežurni mikrofon. U drugom dijelu teksta, iz Detroita gdje danas živi, o ovom vremenu piše Sead Čamo.

Još nešto. Kako smo obnovili Dežurni mikrofon odlučili smo u program vratiti i Top listu nadrealista. Oni stižu u emisiju krajem juna 1992. No, o tome više za nekoliko dana u trećem nastavku o ratnom Dežurnom  mikrofonu.