Tekst je originalno objavljen u slovenačkoj Mladini, a preveo ga je i prenio hrvatski portal H-alter. Prevela Sanda Dukić. 

Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad jednom za promjenu ima pravo: tajne depeše američkih ambasada, koje je uz veliku pompu objavila internetska stranica WikiLeaks, izgledaju kao američka propaganda. Kao duga reklama za Ameriku, za moć i premoć njene diplomacije. 250.000 tajnih depeša - 250.000 reklama. Uzmite samo tajnu depešu koja nas se najviše tiče - depešu o tajnim razgovorima slovenskog premijera Boruta Pahora i Bradleyja Fredena, tadašnjeg otpravnika poslova američke ambasade. Tim više što su o toj tajnoj depeši izvještavali i svjetski mediji - i pogotovo zato što je CNN, i ne samo CNN, stalno navodi kao najbolju sliku perverznosti američke diplomacije. Ako želite dobiti uvid u funkcioniranje američke diplomacije, pogledajte tu "sramotnu" depešu! Ta depeša jasno pokazuje kako djeluje i trguje američka diplomacija: prijateljske susrete, ćaskanja i poziranja s predsjednikom Obamom nudi u zamjenu za različite - veće ili manje - strateške usluge. Slovencima su tako rekli: Uzmite nekoliko zatvorenika iz Guantanama, pa će se vaš premijer moći na 20 minuta sresti s Obamom!

Problem je, naravno, u tome što je bilo upravo obratno. Naime, kad pročitate tajnu depešu koja opisuje razgovore Pahora i Fredena, otkrijete da nije Freden bio taj koji je nudio susret s Obamom u zamjenu za manju stratešku uslugu, već da je Pahor nudio manju stratešku uslugu za susret i poziranje s Obamom. Zapravo i nije nudio malu stratešku uslugu, ili bolje rečeno - po američkim standardima je možda stvarno nudio malu uslugu, ali po našim, slovenskim standardima je za kratki susret s Obamom nudio kraljevstvo. Pahor i Freden su na susretu 30. prosinca 2009., do kojeg je došlo po želji samog Pahora (!) u američkoj ambasadi (!) debatirali o različitim prioritetima, pa i o relokaciji zatvorenika iz Guantanama i američkoj korporaciji Westinghouse, koja želi sudjelovati u gradnji drugog bloka krške nuklearke. Pahor je rekao da Westinghouse ima njegovu potporu: hej, Francuzi su već dobili svoje (Renault odn. Revoz u Novom Mestu), a i Nijemci (Deutsche Bahn je tik pred investicijom u Slovenske železnice i Luku Koper), tako da će Westinghouse u Krškom biti bez konkurencije. Također je rekao da bi Slovenija mogla uzeti kojeg zatvorenika iz Guantanama, ako bi „politički" i „financijski" aspekt te akcije ostali razdvojeni. Kriza je, štedimo, rastežemo - prihvaćanje zatvorenika iz Guantanama ne bi nas smjelo financijski opterećivati. A onda je Pahor Fredena očito povukao na stranu i rekao mu da bi zatvorenike iz Guantanama lakše prihvatili kad bi mu odobrili 20-minutni susret s Obamom. Ergo: zatvorenici u zamjenu za 20-minutni susret.

Promjena zakonodavstva za susret s Obamom 

Pahor se tu ne pokazuje samo kao ohol, mitoman i torbar, već i kao pohlepan: nije mu dosta to što mu je Amerika pomogla u rješavanju graničnog spora s Hrvatskom, već želi još i 20-minutni rendes s Obamom! U zamjenu za zatvorenike iz Guantanama. Ali Freden je svjestan nečega čega Pahor, čini se, nije svjestan: ako Slovenija želi uzeti zatvorenike iz Guantanama, mora najprije promijeniti zakonodavstvo. Po sadašnjem zakonodavstvu to ne može napraviti. Američka ambasada i slovensko ministarstvo unutrašnjih poslova toga su očito svjesni - ali Pahor ne. Nema veze, pa promijenit ćemo zakonodavstvo - u zamjenu za 20-minutni susret s Obamom. Kad to sve zbrojite i preračunate, otkrijete da je Pahor američkoj ambasadi u zamjenu za 20-minutno poziranje s Obamom, direktno ili indirektno, nudio prihvat zatvorenika iz Guantanama, promjenu zakonodavstva i poslove na gradnji drugog bloka krške nuklearke. Ukratko: za rendes s Obamom bio je spreman učiniti sve. Više nego tropski otočić Kiribati.

Ne kažem: poziranje s Obamom bi mu u Sloveniji sigurno podignulo rejtinge. I, naravno, prihvaćanjem zatvorenika iz Guantanama Slovenija bi pomogla u smanjivanju zatvoreničke populacija Guantanama. Štoviše: pomogla bi u zatvaranju Guantanama. Jedno od velikih Obaminih predizbornih obećanja bilo je da će zatvoriti Guantanamo. Još uvijek ga nije zatvorio, ali Slovenija bi mu mogla pomoći u ispunjavanju velikog predizbornog obećanja, čime bi ugled Obame kod američke ljevice - i ljevice uopće - opet narastao. Ali, kako se čini, Pahor sa svojim ljevičarstvom ima više problema od Obame: da je pravi ljevičar, zatvorenike iz Guantanama bi prihvatio - i to bez uvjeta, bez zahtjeva, bez protuusluga, bez trgovine, bez koncesija, bez provizija, bez poziranja s američkim predsjednikom. Ne zaboravite, Belgiji su Amerikanci rekli da bi si preuzimanjem zatvorenika iz Guantanama "na izvanredno lak način priskrbila ugled u Europi". I Slovenija bi. Pahor bi sada mogao reći da je 20-minutni susret s Obamom zapravo trebao samo za PR „pokriće": Pogledajte, predsjednik Obama me pozvao u Bijelu kuću i molio me da Slovenija uzme nekoliko zatvorenika iz Guantanama jer bi to odlučno pridonijelo zatvaranju Guantanama! A zapravo je iz depeša očito da je propustio „povijesnu" priliku da izgleda dobro. Nije znao da ga snimaju. Nije znao da će to jednom biti objavljeno - i to čovjek koji se stalno ponaša kao da ga snimaju. Eto, podcijenio je Ameriku. Podcijenio je internet. Podcijenio je WikiLeaks. Podcijenio je vrijeme u kojem živi. To što se pokušao preko zatvorenika iz Guantanama usput još malo sam okoristiti, sigurno mu neće dignuti rejtinge u očima ljevice. Au contraire. Ali to je samo početak: kad WikiLeaks objelodani i preostale depeše o Sloveniji, vidjet ćemo koji su još slovenski diplomati, slovenski premijeri i slovenski ministri vanjskih poslova podcijenili Ameriku, internet i WikiLeaks. Pahor se može tješiti samo time da ništa od toga što je nudio u zamjenu za slikanje s Obamom još nije postalo meso - prijašnji premijeri i vanjski ministri možda neće imati tu sreću. Tko zna što su Americi dali u zamjenu za... - u zamjenu za... Bushev posjet?

Već viđeno 

Tajne depeše nisu dobra propaganda za Sloveniju. Zašto su dobra propaganda za Ameriku? Ili, konkretnije: zašto je „slovenska" depeša dobra propaganda za Ameriku? Iz jednostavnog, posve očitog razloga: jer dokazuje da još uvijek svi dolaze Americi. Da je još uvijek svi pokušavaju dotaknuti. Da je još uvijek svi trebaju. Da svi još uvijek žele njenu ljubav, njenu naklonost, njenu blizinu - i to "u dobru i u zlu". Da je, dakle, 20-minutno poziranje s američkim predsjednikom još uvijek vrijedno bogatstva. Neprocjenjivo. Američka desnica Obami spočitava da je ugrozio američku moć i da je Amerika zbog njega izgubila globalni utjecaj i vodeću ulogu u svijetu. Ove tajne depeše, uključujući „slovensku", dokazuju upravo suprotno: da svi još uvijek ovise o Americi. I da igru još uvijek vodi Amerika - ili je barem pokušava voditi, pa što košta da košta. Arogantna? Uzvišena? Svakako: premijer male europske države mora je moljakati da se slika s njenim predsjednikom. Ali: je li to nešto novo? 

Američka desnica Obami spočitava da je ugrozio američku moć i da je Amerika zbog njega izgubila globalni utjecaj i vodeću ulogu u svijetu. Ove tajne depeše, uključujući „slovensku", dokazuju upravo suprotno: da svi još uvijek ovise o Americi. I da igru još uvijek vodi Amerika - ili je barem pokušava voditi, pa što košta da košta.

I tu je najveći problem tih depeša koje su, kao, „raskrinkale" američku diplomaciju, uzrokovale „diplomatsku krizu", zadale smrtni udarac „globalnom povjerenju" i „slomile" Ameriku - i čije je otkrivanje na internetu, kako kaže republikanski kongresmen Peter King, "gore od vojnog napada na Ameriku".  Ili bolje rečeno: internetska stranica WikiLeaks, koja sada najavljuje otkrivanje komunikea jedne velike američke banke koja je uzrokovala financijsku krizu, nije svih 250.000 depeša, komunkea i direktiva, poslanih uglavnom između 2006. i 2009. godine, objavila odjednom, već će ih objavljivati nekoliko mjeseci, selektivno i u ratama, tako da ne znamo što će sve izići na svjetlo dana, ali za depeše koje su stigle u prvoj pošiljci ne možemo reći da su tako šokantne, tako senzacionalne ili tako prijelomne kao stotine tisuća tajnih dokumenata o afganistanskom i iračkom ratu koje je internetska stranica WikiLeaks - uz pomoć američkog vojnika Bradleyja Manninga, obavještajnog analitičara, koji je navodno donator i ove pošiljke - prije objavila. Tajne depeše uglavnom otkrivaju, odnosno potvrđuju ono što već znamo.

Uzmite samo tajnu depešu o posjetu Nancy Pelosi Kini - o posjetu koji je navodno nasmrt prestrašio kinesku vladu. Nancy Pelosi je u vrijeme tog posjeta bila predsjednica predstavničkog doma, alias Speaker of the House, a ujedno je bila na glasu kao borac za ljudska prava - i Pelosijeva je htjela posjetiti Tibet. Jasno, kineska vlada je napravila sve da Pelosijeva ne posjeti Tibet. Ništa neobično: Kinezi su poznati po tome da jako loše podnose borce za ljudska prava koji žele posjetiti Tibet. Zapravo ih toliko loše podnose da ih ne puštaju u Tibet. Je li, dakle, to što Pelosijevu nisu pustili u Tibet nešto novo? Ne.

Ili uzmite tajnu depešu o bakanalijama kazahstanske političke elite. Čime si daju oduška kazahstanski političari? Jahanjem (ludi su za konjima!) i skijanjem (ludi su za skijanjem!) i time da si dovode svjetske pop zvijezde, recimo Eltona Johna i Nelly Furtado, da ih zabavljaju, i naravno, time da kupuju skupe nekretnine na egzotičnim lokacijama, recimo u Emiratima. Vau - to je stvarno strogo povjerljiv podatak! To zna svaki Kazahstanac. I Borat. Razlika između kazahstanske i slovenske elite je samo u tome da si slovenska elita ne može priuštiti Eltona Johna i Nelly Furtado - samo Severinu i Danijelu. Je li to tajna vrijedna tajne depeše?

Ili uzmite tajnu depešu o tome kako je ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton mislila da to što su u Teheranu na zidovima javnih ustanova stare protuameričke grafite zamijenili drugim natpisima znači da Iran mijenja svoju politiku prema Americi - da je, dakle, došlo do zatopljenja. Ne, samo su zidove prefarbali, renovirali ih i opremili novim, više ekološki usmjerenim sloganima - Teheran se, naime, guši u onečišćenom zraku. Više se boje smoga, nego Amerike. I ne, to ne znači da je Iran promijenio svoju politiku prema Americi. To znači samo da Amerikanci imaju strašnih problema u „čitanju" stranih kultura i egzotičnih jezika. Je li to nešto novo? Ne. Zar sav taj kaos u Afganistanu i Iraku nije posljedica toga što Amerikanci na razumiju strane kulture. I zar se 11. rujna nije dogodio zato što američke tajne službe nisu znale povezati sve točke? Ne zaboravite: nisu ih znali povezati zato što su imali premalo poznavatelja arapskog jezika. Bar su tako rekli.

Da, možete reći: diplomacija je zapravo samo divovski tabloid, samo tvornica tračeva, samo ringišpil kleveta. Svijet vodi onaj koji bolje trača - a Amerika dobro trača. I, naravno, možete reći: sada vidimo kamo otječe sav taj novac poreznih obveznika - u produciranje tračeva.

Ako hoćete, možete uzeti „ozbiljnije" tajne depeše, recimo one koje otkrivaju da su američke ambasade zapravo samo američka špijunska mreža, da ne dijele diplomatski rad od špijuniranja i da stalno špijuniraju strane vlade, strane vojne tajne i strane političare, i prijateljske i neprijateljske, i europske i afričke. O njima žele znati sve najintimnije podatke, uključujući DNK, biometriju, otiske prsta, automobile, kreditne kartice, avionske kompanije kojima putuju. Dodajte još i tajne depeše koje dokazuju da Amerikanci špijuniraju i voditelje UN-a, čak i šifre elektronskih kanala preko kojih komuniciraju. Američke ambasade su samo američka špijunska mreža: je li to nešto novo? Ne. To su već dugo. Američke vlade špijuniraju strane vlade i političare: je li to nešto novo? Ne. Također i to da Amerikanci špijuniraju vodstvo UN-a nije ništa novo. Sjetite se samo kako su pod Bushem - u vrijeme pakiranja invazije na Irak -  špijunirali i europske političare i vodstvo UN-a. Ni to da u vrijeme interneta nema više tajni nije novo - samo je Americi to sinulo prekasno. Kao i Pahoru.

Svijet vodi onaj koji bolje trača 

A to nas dovodi do mase tračeva koji se nalaze u tim tajnim depešama: Putin je „alpha-dog", Sarkozy je „car bez ruha", Hamid Karzai je „paranoik", Angela Merkel je „teflon", Ahmadinedžad je „Hitler", Kim Jong Il je „epileptik", Robert Mugabe „nema pojma o ekonomskim pitanjima", u Dagestanu djecu na svadbama zatrpavaju novčanicama od 100 dolara, njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle je „bez supstance", njemački ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg kleveće i šikanira Westerwellea, predsjednik muslimanskog Jemena nema ništa protiv švercanja viskija, saudijski kralj je Obami predlagao da zatvorenicima u Guantanamu ugradi čipove, Svetlana Medvedjev, prva dama Rusije, je „predmet divljih tračeva", žena azerbejdžanskog predsjednika je imala toliko plastičnih operacija da se ne razlikuje od svoje kćeri i jedva govori, Gadafija stalno prati "bujna plavuša" i tako dalje. Da, možete reći: diplomacija je zapravo samo  divovski tabloid, samo tvornica tračeva, samo ringišpil kleveta. Diplomati svoju opravdanost i nužnost dokazuju gomilanjem tračeva maskiranih u tajne informacije. Možete reći i ovo: svijet vodi onaj koji bolje trača - a Amerika dobro trača. I, naravno, možete reći: sada vidimo kamo otječe sav taj novac poreznih obveznika - u produciranje tračeva. Ali oni to čak i ne rade dobro. U svakom talijanskom časopisu ima više tračeva o Berlusconiju, nego u tim depešama. U svakom francuskom časopisu ima više tračeva o Sarkozyju, nego u tim depešama. Je li "teflon" sve što mogu reći o Angeli Merkel? I, molim lijepo: ako je "bujna plavuša" sve što mogu naći kod Gadafija, stvarno su morali Pahora pustiti na taj susret s Obamom. Točno, 20 minuta bi bilo dovoljno.

Teško bismo rekli da te tajne depeše i direktive razotkrivaju američke laži. Upravo suprotno: te depeše dokazuju i potvrđuju koliko je teško Ameriku uloviti u laži. Zašto? Iz jednostavnog razloga: to što su jednom bile „američke laži", sada je već dulje vrijeme službena američka politika. Amerika je, istina, odjednom „izgubila" rekordan broj tajnih podataka, ali svi ti podaci su na raspolaganju u svakom časopisu. I u svakom službenom potezu američke vanjske politike.

Hoće li ove depeše ugroziti američku nacionalnu sigurnost? Ma dajte, kompjuterski pristup tim depešama imalo je navodno tri milijuna američkih službenika vlada i vojnika. Plus: ako je do tih depeša došla internetska stranica WikiLeaks, onda su do njih već odavno došli Kinezi. I Rusi. I Al-Qaida.

Pomislite samo što nam sve razotkrivaju te depeše i direktive: da pakistanski nuklearni program zbog sve teže krize i sve veće nestabilnosti nije više siguran, da Pakistan Americi ne želi vratiti obogaćeni uran i da bi materijali za izradu nuklearnog oružja mogli doći u ruke Al-Qaide, da je afganistanska vlada korumpirana (afganistanski potpredsjednik Ahmad Zia Massoud je jednom prilikom u Emirate odnio 52 milijuna dolara u gotovini), Ahmad Vali Karzai, polubrat predsjednika Karzaija i poglavar Kandahara je narko-trgovac i kleptokrat u čijim džepovima nekontrolirano nestaje novac američkih poreznih obveznika... da je Kenija močvara korupcija... da je Turska na putu u islam, a ne u EU... da je Rusija „mafijaška država" i da ruska vlada za prljave poslove koristi rusko podzemlje... da su ruski premijer Putin i talijanski premijer Berlusconi jako bliski, da razmjenjuju jako skupe poklone i da očito imaju i zajedničke privatne poslove... da britanska vojska u Afganistanu nije dovoljno uspješna i učinkovita... da je Saudijska Arabija najveći sponzor terorističkih grupa, i Al-Qaide... da u borbi protiv terorizma u regiji nitko nije gori od Katara... da su eritrejski političari lažljivci koji podupiru somalske islamiste... da Iran ima rakete dugog dometa... da Amerika nije pristala na hapšenje agenata CIA-e koji su ulovili krivog čovjeka, njemačkog državljana i onda ga mjesecima brutalno saslušavali... da je sirijski predsjednik prekršio obećanje da neće više slati oružje Hezbolahu... da predsjednik Egipta misli da je irački rat bio "najveća pogreška svih vremena" i da Amerikanci slobodno „zaborave na demokraciju u Iraku"... da postoje mogućnosti za raspad Sjeverne Koreje i ujedinjenje obaju Koreja... da se Amerika stalno miješa u unutrašnju politiku drugih država... da nekim svojim strateškim saveznicama više ne vjeruje (Pakistan, Egipat)... da jemenska vlada preuzima odgovornost za zračne likvidacije „terorističkih" osumnjičenika koje zapravo izvode američki avioni, pri čemu obično pogine masa civila, i djece. I tako dalje.

Da Amerika kod svojih saveznica tolerira sve, pa i korupciju, teška kršenja ljudskih prava i sponzoriranje Al-Qaide - da prikriva kršenja ljudskih prava i civilne žrtve svojih bombardiranja - da za svoje agente, vojnike i vojne zločince zahtijeva potpun imunitet - da se miješa u unutrašnju politiku drugih država, čak i neutralnih - da joj nije stalo do demokracije, nego do poslovnih interesa - da nužno treba i traži neprijatelje - da ne vjeruje ni svojim saveznicama - da je stalno u sukobu interesa i protuslovlju sa svojim deklaracijama - da Rusiju smatra mafijaškom državom - da pokušava na sve načine razbiti koalicije, alijanse i partnerstva u kojima nje nema - da s velikim čuđenjem promatra neshvatljive običaje stranih naroda: je li to nešto novo? Ne, sve to je samo mozaik američke službene politike, kakvu je jako dobro poznajemo (iz revija, časopisa, knjiga, dokumentaraca, s internetskih stranica). Je li bilo drukčije pod Nixonom? Reaganom? Prvim Bushem? Clintonom? Drugim Bushem? Ne. Ne. I opet ne.

 

Pročitajte dok je sve skupa samo fikcija 

Hoće li ove depeše ugroziti američku nacionalnu sigurnost? Ma dajte, kompjuterski pristup tim depešama imalo je navodno tri milijuna američkih službenika vlada i vojnika. Plus: ako je do tih depeša došla internetska stranica WikiLeaks, onda su do njih već odavno došli Kinezi. I Rusi. I Al-Qaida. Hoće li te depeše promijeniti pogled na Ameriku? Hoće li druge države promijeniti svoju politiku prema Americi? Ma dajte, druge države jedva čekaju da mogu biti na usluzi Americi. Baš kao Jemen s veseljem preuzimaju odgovornost za američke prljave poslove - samo da ugode Americi. U dobru i u zlu. Amerika više ne treba lagati - drugi lažu umjesto nje. To je i odgovor na pitanje hoće li ove depeše pokvariti američke odnose sa saveznicama. Upravo obratno: depeše će te odnose samo učvrstiti. Prvi dokaz: sve države otkrivanje ovih depeša odlučno osuđuju. Kao po diktatu. Drugi dokaz: tajne depeše su otkrile da nije Amerika ta koja unilateralno navija za napad na Iran, već za napad na Iran navijaju same zaljevske države, posebno Saudijska Arabija - od Amerike takoreći zahtijevaju da napadne Iran. Vidite: zaljevske države, klijentice Amerike, znaju što hoće Amerika, ili bolje rečeno, što Amerika očekuje da od nje zahtijevaju. Isto kao što je Pahor znao što Amerika očekuje da od nje zahtijeva - susret s Obamom.

A zašto zaljevske države žele da Amerika udari Iran? Jer ne žele da Iran postane glavni u Zaljevu. Svaka od njih želi biti glavna u Zaljevu, zaljevska velesila. Što znači da su zaljevske države u konfliktu. Amerika se samo mora pobrinuti da u konfliktu i ostanu - da nijedna od njih ne postane prejaka, da ne nadraste Zaljev. Amerika potiče i unovčava konflikt između Irana i ostalih zaljevskih država - isto kao što je nekoć poticala i unovčavala konflikt između Iraka i Irana.

Iran stalno glumi da je kralj Zaljeva i da u Zaljevu ima potporu, ali depeše pokazuju upravo suprotno: Zaljev lobira za napad na Iran. Zato nije čudno da je Ahmadinedžad ove depeše proglasio američkom propagandom; ali najbolji trač govori baš o njemu: jedan od voditelja Revolucionarne garde - zaštitnice islamske revolucije - ga je „zašamarao", jer je predlagao da malo povećaju medijske slobode u Iranu! O, pa to je otkriće! To je tajna koju je stvarno trebalo sakriti: Hitler i povećanje medijskih sloboda - to dvoje ne ide skupa. Ako je već Ahmadinedžad proglašen Hitlerom, onda treba sakriti da je kod kuće dobio udarac jer je htio povećati medijske slobode.

Tajne depeše koje je otkrila internetska stranica WikiLeaks su priča o imperijalnim fantazijama Amerike i zemljama koje se lijepe na njih. Ponekad se odupru, ali onda se uvijek vrate i traže svojih 20 minuta. Samo 20 minuta. Uljudno, ali jasno. Tužiti se mogu samo još pisci političkih trilera, koji će teško nadmašiti ono što donosi i što će tek donijeti internetska stranica WikiLeaks. Svoje trilere će odsad morati reklamirati sloganom: Pročitajte dok je sve skupa samo fikcija!