Sara Šarat, psihologinja, feministica i profesorka na Sonoma državnom univerzitetu u Kaliforniji, SAD radi kao vodeća istraživačica na studiji pod nazivom 'Procesuiranje silovanja kao ratnog zločina pred ICTY i Državnim sudom Bosne i Hercegovine– perspektiva svjedokinja, predstavnika sudova i civilnog sektora'. Studija koja je još uvijek u izradi (objavljivanje njenih rezultata očekuje se u junu ove godine) bila je direktni povod za razgovor sa profesorkom Šarat. 

Ono što ovu studiju čini jedinstvenom jeste to što tretira problem ratnog silovanja i njegovog procesuiranja kao ratnog zločina iz perspektive samih žrtava. 'Nikada do sada fokus nije bio na ženama i pitanju kako one doživljavaju silovanje i seksualno nasilje koje su preživjele', kaže Šarat. 'Naša ideja je bila da ispitamo kako su se one osjećale i proživjele svjedočenje, koje je njihovo razumijevanje pravde, te o samom procesu svjedočenja, sa posebnim fokusom na zaštitnim mjerama.'

Istraživanje, koje je obuhvatilo upitnike i intervjue sa svjedokinjama, predstavnicima sudova u Hagu i Bosni i Hercegovini, te nevladinim organizacijama koje se bave ovom problematikom, uključilo je i pitanje tretmana ovih slučajeva na samom sudu – da li su, i zbog čega, posebni u odnosu na druge ratne zločine. 'Ono što nam je bilo bitno da vidimo među sudijama, tužiteljima, istražiteljima... jeste njihovo razumijevanje i edukacija po pitanju rodnih studija i rada na traumi žrtava. Njihov rad i pristup žrtvama, ali i javnosti, može imati veoma veliki uticaj na smanjenje stigme koja okružuje žrtve silovanja, kao i njegovih posljedica na njihove živote. Takođe, rad ženskih grupa na ovom pitanju može imati veliku ulogu u ovom procesu', kaže Šarat.

Rodna nejednakost kao okvir za zločin

Problem stigme sa kojom se žrtve moraju nositi jedna je od najvećih prepreka na njihovom putu oporavka, smatra Šarat. Bez podrške zajednice, strukture, kao i najbliže okoline oporavak je jako težak – ne zbog samog čina silovanja, već zbog žigosanja okoline, šutnje, nedostatka podrške od strane države. Upravo posljednje, Šarat naglašava kao krucijalno – 'Uloga države mora biti centralna. Pored ekonomske podrške, država mora da pokaže maksimum tolerancije u slučajevima silovanja i da podrži veoma bitne saveznike među lokalnim grupama, ženskim grupama, muškim grupama... svima onima kojima je bitno ovo pitanje i koji mogu da stanu u kraj viktimizaciji i nevidljivosti ovih žena i njihovih priča. I tu leži jedan od najvećih paradoksa – dok se muškarci koji su bili žrtve torture vide kao heroji, žene koje su prošle torturu i silovanje to nisu – naprotiv, moraju i dalje da trpe mizogene komentare i da se osjećaju krivima.' 

Ono što je zanimljivo je da čak i posljednja UN rezolucija definiše ratno silovanje kao 'ratno oružje', odnosno strateški planiranu ratnu tehniku. Postavlja se pitanje, da li zapravo ovakav pristup previđa mnogo dublje korjene i uzroke ovog problema, koji leže u društvenim i kulturološkim percepcijama rodnih uloga. Sara Šarat je kategorična po ovom pitanju – 'silovanje je rezultat rodne nejednakosti, i ukoliko se u tom smislu ne dese određene strukturalne promjene, koje će se i institucionalizovati, žene će uvijek biti silovane i maltretirane.' U tom smislu, ona nema pretjerano povjerenja u efektivnost međunarodnih dokumenata koji se odnose na ovaj problem, kvalifikujući ih kao 'sredstvo pretvaranja koje međunarodna zajednica koristi pred sobom i drugima'.

Pa ipak, njene generalne impresije o dosadašnjem radu međunarodnih sudova kada su u pitanju ratna silovanja, su podjeljene. ‘Bilo je ozbiljnih i bitnih pomaka kada je u pitanju kriminalizacija silovanja kao ratnog zločina, torture, zločina protiv čovječnosti i genocida. Međutim, još uvijek ima puno problema– ne tako veliki broj presuda, tendencija ka izricanju kraćih zatvorskih kazni, viši standardi kada su u pitanju dokazi, vidljivi mizogini stavovi u nekim slučajevima. U nekima je kršenje svih ljudskih prava toliko očigledno, jer uprkos jakim dokazima, nije došlo do zadovoljavajuće presude’, ističe Šarat.

Uloga medija- razbijanje zida stigme 

Iako medijska reprezentacija ratnog zločina silovanja nije predstavljala fokus istraživanja 'Procesuiranje silovanja kao ratnog zločina pred ICTY i Državnim sudom Bosne i Hercegovine– perspektiva svjedokinja, predstavnika sudova i civilnog sektora', očekuje se da će njegovi nalazi predstavljati dragocjeni resurs za novinare i medije koji se ozbiljnije bave ovom problematikom, jer je generalni dojam da je njihov odnos spram ove teme dosta površan. 

‘Ako postoji informacija, odnosno saopštenje, bilo da ga je izadao Sud BiH ili Tuzilaštvo BiH ili neke od organizacija koje okupljaju žene koje su preživjele seksualno zlostavljanje tokom rata, to saopštenje će se prenijeti, ali rijetko kada će se situaciji pristupiti analitički ili rodno senzitivno. Istina, ima nekoliko novinara i novinarki koji su pokušali nešto ozbiljnije napisati, ali to uglavnom nije imalo nekog posebnog značaja na slabljenje stigme’, kaže Gorana Mlinarević, tutorka na Rodnim Studijama ACIPS-a, jedna od bosanskohercegovačkih istraživačica na projektu. Zaključci studije će svakako imati veliki značaj za medije, jer će im detaljnije predstaviti rodno senzibilirani pogled na procesuiranje silovanja kao ratnog zločina. ‘U krajnjem izvještaju ćemo se osvrnuti na trenutni javni diskurs u Bosni i Hercegovini o ovom  pitanju i time ukazati na potrebu većeg uključivanja medija, naročito onih koji su spremni posvetiti više
pažnje ovom pitanju uz analitički rodno senzibilni pristup’, najavljuje Mlinarević. 

Slobodanka Dekić