Recenzija knjige Eve La Haye “Ratni zločini u internim oružanim konfliktima”.

Autor: Jasna Balorda

Eve La Haye, War Crimes in Internal Armed Conflicts (Ratni zločini u internim oružanim konfliktima), Cambridge Studies in International and Comparative Law, Cambridge University Press, 2008

Od 1993. godine do danas, čak četiri međunarodne pravne institucije su dobile jurisdikciju za procesuiranje ratnih zločina počinjenih u konfliktima interne prirode, a ovaj presedan tema je knjige “Ratni zločini u internim oružanim konfliktima”, autorice Eve La Haye, bivšeg pravnog oficira Žalbene komore Međunarodnog Suda za bivšu Jugoslaviju, a sada pravne savjetnice Međunarodnog Crvenog Križa u Ženevi. Knjiga je nastala, po riječima autorice, kao rezultat profesionalnog i ličnog iskustva u radu pri Međunarodnom sudu pravde, ali i naučno-istraživačkog rada na London School of Economics. Djelo se sastoji od šest poglavlja koja obrađuju slijedeće teme: 1. Definicija internog oružanog konflikta, 2. Zakoni rata koji se primjenjuju u internim oružanim konfliktima, 3. Režim ratnih zočina, 4. Krivična odgovornost pojedinaca u internim oružanim konfliktima, 5. Državna suđenja za ratne zločine počinjene u internim oružanim konfliktima, 6. Međunarodna suđenja za ratne zločine počinjene u internim oružanim sukobima, te kratkog zaključka. Svako poglavlje završava sažetkom najvažnijih spomenutih poenti, što djelo čini čitkim i preglednim. 

U djelu “Ratni zločini u internim oružanim konfliktima” autorica iznosi slijedeće važne opservacije:

* Važeća definicija internog oružanog  konflikta  razvijena je i pravno etablirana u drugoj polovini devedesetih godina, od strane međunarodnih pravnih institucija i to kao posljedica pravnog presedana iz presude Međunarodnog suda pravde za zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije Dušku Tadiću1, za zločine protiv čovječnosti počinjene na teritoriju Prijedora, uključujući koncentracione logore: Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Tadić je 1997. osuđen po devet osnova Međunarodnog krivičnog prava, nakon što je Sud, na njegovo insistiranje, detaljno preispitao i ponovno potvrdio sopstvenu jurisdikciju, pa je naknadno, kao rezultat presude, izmijenjen i sam statut Suda. 

* Zajednički član 3, Ženevske konvencije od 12. augusta 1949 i principi običajnog prava sada reguliraju interne oružane konflikte koji se definiraju kao: ”produženo oružano nasilje između vladinih snaga i organiziranih oružanih grupa, ili između ovakvih grupa unutar države. Drugim riječima, gore spomenuti član 3, napisan sa ciljem regulisanja međunarodnih konflikata, a koji primarno štiti civile i ostale “hors de combat”, sada se primjenjuje i na regulisanje internih konflikata, dok dodatni protokol II, iste Konvencije, napisan za regulisanje konflikata interne prirode gubi na važnosti. 

* Kao najvažniji element ove evolucije u pravnom tretiranju internih oružanih konflikata, autorica La Haye navodi princip pojedinačne odgovornosti za ratne zločine počinjene u internim konfliktima, a koji stupa na snagu primjenjivanjem međunarodnopravnih dokumenata u procesuiranjima internih zločina. 

Analiziranju ovih opservacija, autorica “Ratnih zločina u internim oružanim konfliktima” pristupa sistematično i dosljedno, prikazujući korak po korak pravnu evoluciju u tretiranju koncepta internog konflikta. Argumenti koje iznosi, prevashodno su faktualne prirode, sa fokusom na relevantne Ženevske konvencije iz augusta 1949, a pregled država koje su, inspirisane aktivnostima Međunarodnog suda pravde izmijenile i sopstveno zakonodavstvo, odnosno primijenile međunarodnopravne definicije na državne prakse, djeluje ubjedljivo, te kao takav može poslužiti kao dragocjen resurs za istraživače i medije koji izjveštavaju o ratnim zločinima. Perspektiva La Haye kao haškog insajdera se svakako može smatrati prednošću, premda je u samom djelu nedovoljno tih empirijskih refleksija, pa se knjiga više doima kao priručnik međunarodnog prava s pregledom njegovog historijskog razvoja. Upravo zbog toga, ovo štivo i jeste prikladnije kao izvor informacija za ozbiljno istraživačko novinarstvo nego kao resurs uzbudljivih hipoteza otvorenih za daljnji naučni rad. 

Manjkavosti u analizi rada Međunarodnog suda pravde 

Posebno značajan aspekt ove knjige za medije i novinare koji ozbiljnije izvještavaju o ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije jeste upravo propuštanje autorice da se pozabavi određenim bitnim problematikama: 

Prvo: Sama činjenica da se Međunarodni Sud Pravde, u samom startu proglasio nadležnim za osuđivanje ratnih zločina na teritoriji Bosne i Hercegovine, ne znači ništa drugo do to da je i sam konflikt, automatski, dobio status međunarodnog, a ne internog konflikta (Sud je u začetku javno dvoznačno ustvrdio da konflikt u Bosni i Hercegovini ima elemente i internog i međunarodnog konflikta). Kasnije mijenjanje samog statuta Suda, na osnovu kojeg se konflikt u Bosni i Hercegovini ponovno karakteriše kroz prizmu građanskog rata, istu onu koju je evropska javnost potencirala od samog početka, prije ukazuje na izvjesna politička stremljenja i tokove u okviru Međunarodne zajednice, nego na spontanu humanu evoluciju pravnih kategorija, kako bi to autorica voljela prikazati. 

Dalje, autorica ne preispituje ni posebno relevantnu činjenicu da prisutstvo međunarodnih trupa na teritoriji neke države ne čini konflikt internacionalnim, čime ne samo da se ignorišu postokolonijalni uticaji i ekonomski interesi drugih država u stvaranju i održavanju “internih” konflikata na određenim teritorijama, već se i, na neki način u potpunosti amnestira Međunarodna zajednica kao eventualno subjektivan i zaseban entitet sa vlastitim interesima u nekom konfliktu. Drugim riječima, objektivnost međunarodnih stavova nije otvorena za razmatranje. Također, činjenica da je Tribunal ustvrdio da “pomoć” druge države (posebno se ističe slučaj JNA i VRS na teritoriji Bosne i Hercegovine) ne internacionalizira konflikt, ne pobuđuje autoričinu radoznalost niti je navodi na ozbiljniju analizu. 

Dakle, moglo bi se reći da je jedna od osnovnih karakteristika “Ratnih zločina u internim oružanim konfliktima”, kao i autoričinog generalnog pristupa, nedovoljno analitičan i kritičan stav prema radu Međunarodnog suda pravde, kao i prema osnovnim principima Međunarodnog prava.. Pažjivog čitaoca mogla bi začuditi i činjenica da se La Haye zalaže za suđenje ratnih zločina u internim konfliktima u okviru pravnih institucija same države na čijoj se teritoriji konflikt odvija, premda istovremeno uviđa da su ovakva suđenja u visokoj mjeri neefikasna, iznoseći činjenicu da su sudovi Bosne i Hercegovine, usmjeravani od strane Međunarodnog suda, u periodu od 1996-2004 procesuirali samo 10% od ukupnog broja slučajeva koji je odobrio Tribunal. Stoga ostaje nerazjašnjeno na osnovu čega autorica smatra da se države koje funkcioniraju pod ovakvim pravnim patronatom mogu administrativno osamostaliti.

U kasnijem stadiju analize, La Haye ipak zauzima nešto kritičniji stav, te se u jednom veoma kratkom pasusu osvrće na ulogu haškog Tribunala, pridajući joj izvjesne negativne konotacije. Ovdje se naime preispituje legalnost izmjene statuta Međunarodnog suda nakon  presude Tadiću, argumentiranu od strane Tribunala praksom tretiranja internih konflikata kroz prizmu međunarodnog prava, koja na taj način automatski infiltrira običajno pravo, premda je većina država zapravo načinila izmjene u zakonodavstvu tek nakon presude Tadiću. Pomislilo bi se da ovako ozbiljan presedan zaslužuje u najmanju ruku poglavlje, ako ne i zasebno djelo, no, on ostaje nedovoljno definisan, nepojašnjen i usamljen u svom kritičkom pristupu. Ovo je, premda nedovoljno elaboriran, istovremeno i daleko najznačajniji element “Ratnih zločina u internim oružanim konfliktima” i, generalno gledano, jedini novitet na polju izučavanja genocida i zločina protiv čovječnosti koji bi mogao zaintrigirati medijsku i pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini i regionu. 

Pitanje univerzalne jurisdikcije i generalni zaključci 

Ipak, djelo sadrži i neke značajne savjete na koje treba skrenuti pažnju novinarima-istraživačima, potencijalnim čitateljima ovog djela. Autorica, naime, u završnici svoje analize, pretpostavlja kako bi uvođenje univerzalne sudske nadležnosti moglo postati trend među državama, te se osvrće na već postojeće slučajeve. Ovakav razvoj, svakako bi mogao doprinijeti da se interni konflikti sude objektivnije, te da se zločinci mogu privesti pravdi već zahvaljujući samom slučaju da se nalaze na teritoriji države koja je uvela univerzalnu jurisdikciju. Činjenica da autorica jasno podržava ovakav razvoj i koristi svoj pravni autoritet da ga promovira, posvećujući mu veliki prostor u knjizi, sugerira njegov značaj za daljnji razvoj međunarodnopravnih trendova. 

Djelo završava u optimističnom tonu zbog činjenice da se sada i u internim konfliktima može suditi osobama za pojedinačnu odgovornost (premda i dodatni protokol II, Ženevske konvencije od 12. augusta 1949, a koji važi isključivo  za interne konflikte,  sadrži uputu da se osobama može suditi za ratne zločine isključivo po pojedinačnoj odgovornosti). Uprkos svemu, sveukupni stav nakon pomnog čitanja knjige mogao bi se opisati kao svojevrsno razočarenje kada se uzme u obzir ogromna informisanost i znanje koje autorica posjeduje o procedurama Međunarodnog suda pravde, te činjenice da su pomenuti resursi zapravo minimalno iskorišteni za jednu objektivnu analizu rada tog suda. 

Konačno, “Ratnim zločinima u internim oružanim konfliktima”, ne može se pripisati ni nota lične hrabrosti, kojom odišu djela poput onog za koje će se u februaru ove godine u Hagu održati suđenje bivšoj glasnogovornici Međunarodnog Suda pravde za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, gđi Florance Hartman. Uprkos tome što ne posjeduje potencijal za medijske senzacije, djelo je svakako preporučljivo za čitanje svim novinarima i istraživačima koji se bave problematikom genocida i ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, te onima koji su zainteresirani za historiju evolucije pravne kategorije “internog konflikta”, a posebno pravnicima zainteresiranim za srodne tematike. Najvažniji kvalitet ovoga djela zasigurno je svježina sadržana u činjenici da je među prvima koji analiziraju i preispituju iznimno značajne izmjene u kategorijama međunarodnog prava, a koje se već primjenjuju i u praksi pojedinačnih država, te će se stoga nedvojbeno koristiti kao nezaobilazno štivo za sve one koji se kane baviti ovom problematikom, uzimajući u obzir reputaciju i dugogodišnje profesionalno iskustvo autorice. 

Bogatstvo korištenih resursa 

Resursi koji su korišteni za stvaranje ovog djela, značajni su, te daju na vrijednosti knjizi u rukama novinara- istraživača. Bibliografija sadrži preko 250 jedinica odabrane literature, uključujući izvještaje Bassiounijeve komisije, izvještaje Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu te izvještaje Komisije Ujedinjenih Nacija za ratne zločine. Također, djelo sadrži detaljne preglede Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Ruandu i Sierra Leone, preglede vojnih priručnika impresivnog broja država, analizu prakse međunarodnih organizacija: Savjeta sigurnosti Ujedinjenih Nacija, Evropske Unije i Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija, te nudi analizu običajnog prava kod suđenja ratnih zločina u 7 evropskih zemalja i analizu domaćih suđenja zločina počinjenih u internim konfliktima u zemljama: Bosna i Hercegovina, Kambodža, Hrvatska, Istočni Timor, Etiopija, Indonezija, Irak, Kosovo i Rusija. Ovaj segment knjige stoga također može biti preporučen kao relevantan i važan izvor za medije i profesionalne istraživače ratnih zločina.  

_____________________________________

1   Prije presude Tadiću, za pravno regulisanje internih konflikata i krivično gonjenje zločinaca u ovakvim konfliktima korišten je dodatni protokol II o zaštiti žrtava ne-međunarodnih konflikata Ženevske konvencije  od 12. avgusta 1949.