Književnost mi je otvorila prostore dublje ljudskosti koje novinarstvo više ne trpi, kaže slovenski pisac i novinar Andraž Rožman, koji je nedavno u Sarajevu predstavio svoju knjigu 'Ovo se ne može izbrisati'

foto: Tomaž Stupar

„Kada nevladina organizacija sa Zapada koja se bori za medijske slobode cenzuriše novinara zbog palestinske kefije, a u Sloveniji se na vlast vraća Janez Janša, dok parlamentom predsjedava čovjek porijeklom iz Foče koji zastupa ekstremnu desnicu, jasno je da su sve 'svete krave' liberalnog svijeta pale“, ukazuje slovenski pisac i novinar Andraž Rožman.

Nakon 15 godina u listu Dnevnik, napustio je mainstream medije kako bi se posvetio književnosti koja se bavi marginalizovanim grupama, odnosno pisao priče o ljudima koji, kako kaže, nemaju moć. Njegovi romani Tri sjećanja – između Haife, Alepa i Ljubljane i Titov sin bili su u najužem izboru za slovenski roman godine, a dokumentarni roman Ovo se ne može izbrisati kritika je uvrstila među 10 najboljih knjiga u Sloveniji za 2025. godinu. U tom djelu, predstavljenom nedavno i sarajevskoj publici, osvjetljava sudbine najmanje 25.000 „izbrisanih“, osoba koje su 1992. godine preživjele birokratsko etničko čišćenje i podsjeća da proces brisanja i transgeneracijske traume traju i danas.

Nakon sarajevske promocije knjige, s Rožmanom smo razgovarali o etici angažovanog pisanja, licemjerstvu zapadnih medija i subverzivnoj snazi građenja zajednice. Rožman trenutno boravi u Sarajevu kao gost PEN rezidencije, gdje radi na svojoj četvrtoj knjizi.

Prema njegovim riječima, „novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno je razotkrio njene granice“. Govorio je i o odmaku, navodeći kako to zavisi od pozicije moći. „Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade, a ne kada pišeš o žrtvi sistema“, sažima srž svog autorskog angažmana.

Od novinarstva do književnosti: Lična transformacija i etika pisanja

Skoro dvije decenije radili ste kao novinar lista Dnevnik. Možete li opisati trenutak ili proces donošenja odluke da napustite novinarstvo? Sjećam se našeg susreta u Ljubljani. Kada sam Vam predstavljen kao novinar, odgovorili ste: 'I ja sam bio novinar'. Šta je Andraž Rožman danas i šta književnost može pružiti što novinarska forma nije mogla?

Nije se radilo o jednom trenutku, nego o višegodišnjem procesu. Uslovi u mainstream medijima već godinama se pogoršavaju, a prostora za književno novinarstvo 2021. godine, kada sam dao otkaz, bilo je vrlo malo – situacija je danas vjerovatno još gora. Svoju prvu knjigu napisao sam dok sam još radio u novinama, nadajući se da bih na taj način mogao izraziti ono što u njima nisam mogao, te da bi to mogao biti put iz sve mračnijeg medijskog tunela. To mi je uspjelo. U sadržajnom smislu, književnost mi je otvorila mogućnost da idem znatno dublje u ljudsko doživljavanje i da se potpuno posvetim subjektivnosti priča. Te priče uglavnom dolaze od ljudi koji su žrtve sistema, iako ih ni u kom slučaju ne želim prikazati isključivo kao žrtve.

Na jednom mjestu u knjizi Ovo se ne može izbrisati pišete: 'Bio sam ignorant'. Da li je ova vrsta samokritike i preispitivanja vlastite pozicije privilegovanosti glavna vodilja Vašeg rada kroz cjelokupno stvaralaštvo?

To me prati kroz cjelokupno stvaralaštvo. Preispitati svoju poziciju u svijetu prije nego što počneš pisati je osnova, inače ćeš praviti velike greške. Za mene je to još važnije jer pišem o ljudima kojima su se dogodile nepravde, dok se meni nije desilo ništa loše. Svijest o tome da sam u poređenju s njima u privilegovanom, klasnom položaju ključna je – to je početak svih razmišljanja. U narednim koracima zanima me ono šta je u ljudima i to da li svojim radom mogu doprinijeti povezivanju zajednice. Želim da knjiga koju napišem bude, barem u određenoj mjeri, ljepilo za zajednicu.

Rekli ste da ste temi 'izbrisanih' prišli s jedne strane emotivno i slučajno, a s druge planski i promišljeno. Koliko emotivan pristup može biti opasan za sam proces pisanja, a koliko mu pomaže? Gdje povlačite granicu između novinarsko-spisateljskog rada i čistog aktivizma, odnosno trebaju li autori imati odmak kako bi ostali dosljedni svojoj profesiji?

Emotivna bliskost može biti dobra za knjigu, ali je pitanje koliko može biti dobra za samog autora, jer otvara bezbroj etičkih pitanja. Ipak, ja ne mogu drugačije: povezujem se s ljudima i postajem dio zajednice. Samo ako si duboko uronjen u određenu sredinu, razumjećeš ljude i nećeš ih stereotipizirati, sažaljevati niti se prema njima odnositi pokroviteljski.

Granica o kojoj me pitate nije jasno definisana i u književnosti sebi mogu dopustiti znatno više nego u novinarstvu. Kada govorimo o odmaku, to zavisi od pozicije moći. Ako pišeš o žrtvi sistema, ne treba ti odmak, već blizina. Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade. Bez obzira na to koliko se približiš „izbrisanom“ i koliko mu prostora daš, njegova moć je neuporedivo manja od moći premijera koji je odgovoran za nepravdu. Želim pisati priče ljudi koji nisu na poziciji moći.

Anatomija 'izbrisa': Država, pojedinac i birokratski nacionalizam

Kroz likove koji vjeruju da provode zakon, a zapravo čine nepravdu, u knjizi preispitujete krivicu birokratskog aparata. Smatrate li da je problem u sistemu ili u ljudima? Da li je aparat 'izbrisa' bio vođen isključivo (birokratskim) nacionalizmom i da li bi ishod bio drugačiji da su u strukturama moći sjedili neki drugi ljudi?

Ne vjerujem u nacionalne identitete i mislim da portret „prosječnog“ građanina ne postoji. Kroz svoje likove preispitujem staro pitanje: zašto nismo ništa učinili? Sva naša društva su nacionalistička i patrijarhalna, i teško je napustiti strukture u kojima živimo. Pokušao sam pokazati kako smo svi na klizavom terenu, jer živimo u sistemu u kojem je nemoguće biti potpuno etičan.

Zato smatram da je problem uvijek prvenstveno u sistemu, a ne u pojedincu koji samo pokušava preživjeti unutar zadanih okolnosti, iako to nikoga ne amnestira od odgovornosti, a ponajmanje one na pozicijama moći. Državne institucije sve su slabije i podređene vladajućoj politici i kapitalu, pa je samim tim mogućnosti za nove nepravde sve više. Ne znam šta bi bilo da su u državnom vrhu 1992. sjedili drugi ljudi, ali znam da su nacionalizam i rasizam usmjereni protiv ljudi iz drugih republika bivše Jugoslavije tada bili duboko ukorijenjeni i u institucijama i u društvu. I još uvijek su tamo, samo se danas manifestuju na drugačiji način.

Naglašavate da proces brisanja i dalje traje. Kako 'izbris' izgleda danas i u kojoj mjeri su slovenski mediji senzibilisani za ovu temu? Da li u medijskom prostoru dominira empatija ili se i dalje osjete ksenofobija i rasizam prema onima koji vuku porijeklo iz drugih postjugoslavenskih republika?

Izbris iz 1992. godine nije bio jednokratan događaj, već proces koji i danas traje, prvenstveno kroz transgeneracijsku traumu djece izbrisanih i ekonomsku devastaciju. Samo kroz njihove priče, kroz ono što je napisano, ali i kroz ono što nije, moguće je osjetiti kakve su posljedice po njih danas. Dok sam pisao knjigu, u Sloveniji je još živjelo nekoliko ljudi bez ikakvih dokumenata. Jedan od njih – Zoran, koji je 30 godina proveo bez prava, poginuo je krajem 2022. u eksploziji plina u kamp-prikolici. Da nije bio izbrisan, imao bi pravo na smještaj i to se ne bi dogodilo.

Izbrisani su iz medijskog prostora manje-više nestali; mediji ih se sjete samo na godišnjicu. Rasizam i nacionalizam više nisu usmjereni prvenstveno prema njima jer su u svojoj borbi ostvarili pravne pobjede i danas je opšteprihvaćeno da je to bila nepravda – sada su na meti migranti i Romi.

Međutim, to ne znači da je rasizam prema ljudima s porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika išta manji; on je duboko povezan s klasnim položajem. Neki poslodavci užasno iskorištavaju radnike sa ovog prostora, a nedavno je pod veoma čudnim okolnostima na radu poginuo i jedan radnik iz Kaknja.

Kada govorimo o medijima, i dalje vrijedi ono što je Tonči Kuzmanić davno napisao analizirajući kako slovenski mediji u crnoj hronici diskriminatorno pišu o ljudima sa „ć“ u prezimenu, a pogrdna riječ čefur i dalje se koristi. S druge strane, imamo i političke groteske poput predsjednika parlamenta Zorana Stevanovića, čija porodica dolazi iz mjesta Zavait kod Foče, a koji zastupa ekstremno desnu i nacionalističku politiku. Sve, dakle, izvire iz pozicije moći. Oni bez moći uvijek su diskriminisani, bez obzira na to da li je riječ o nacionalnosti, siromaštvu ili mentalnom zdravlju.

Glas žrtve i kultura sjećanja

Napisali ste da sjećanja nestaju (spomini izginjaju). Da li je ova knjiga prije svega pokušaj borbe protiv zaborava? Među 'izbrisanima' se nalaze ljudi različitih nacionalnosti, ali i različitih ličnih uvjerenja – pretpostavljam da među njima ima i nacionalista, homofoba ili konzervativaca. Koliko Vam je bilo važno prikazati ih ne kao idealizovanu homogenu skupinu, već kao stvarne, slojevite ljude sa svim njihovim vrlinama i manama?

U svakoj knjizi ima barem malo borbe protiv zaborava. „Izbrisane“ nisam želio prikazati kao homogenu cjelinu niti isključivo kao žrtve, jer to jednostavno ne odgovara istini. Oni su izuzetno heterogena grupa s veoma različitim pozadinama i pokušao sam ih prikazati onakvima kakvi jesu – kao aktere vlastitih života, a ne samo kao nemoćne objekte. U tom smislu posebno su važne priče izbrisanih aktivista koje pokazuju kako im je borba za prava dala smisao. Oni su kroz sistem najprije bili dehumanizovani, a zatim su se kroz sopstveni otpor ponovo očovječili.

Dali ste javni prostor ljudima koji su više od 30 godina čekali da ispričaju svoju priču. Da li je bilo onih koji su odbili govoriti za knjigu i iz kojih razloga? S obzirom na to da trenutno boravite u Bosni i Hercegovini, zemlji s dubokim traumama, koliko je ovaj format davanja glasa žrtvama primjenjiv ovdje i jeste li kroz svoj rad naišli na dobre primjere sličnih dokumentarnih praksi u Bosni i Hercegovini?

Nisu svi željeli govoriti. Dijeljenje vlastite priče za neke ljude može značiti retraumatizaciju, dok se drugi kroz pripovijedanje oslobađaju i doživljavaju katarzu. To je bilo vidljivo kod jedne od sagovornica – Darinke Stanković, koja je rekla da je dugo čekala na taj trenutak. Tokom intervjua je plakala, ali to su bile suze olakšanja jer je njena priča konačno saslušana.

Ovaj format otvaranja prostora za glasove marginalizovanih itekako je primjenjiv i u Bosni i Hercegovini. Polako razmišljam o tome da se na sličan način prihvatim posla i ovdje u budućnosti, iako sam trenutno fokusiran na drugačiju knjigu. Znam da u Bosni i Hercegovini već postoji mnogo dobrih dokumentarnih i beletrističkih praksi koje uspješno rade na tome.

Mediji, cenzura i dehumanizacija na Zapadu

Na promociji svoje knjige Sarajevo safari, Andrej Nikolaidis je, govoreći o strašnim društvenim anomalijama, istakao da je ljudima često lakše okrenuti glavu od grozne stvarnosti, zbog čega zlo prolazi nekažnjeno. S obzirom na to da pisanje smatrate političkim aktom, vjerujete li da angažovana književnost i beskompromisno novinarstvo uopšte mogu donijeti neku vrstu društvene pravde i kazne za odgovorne? Postoji li uopšte apolitična literatura?

Glavu od stvarnosti okrećemo jer mislimo da smo bez moći i alata da bilo šta promijenimo, a to je zato što smo zaboravili šta je to zajednica. Nadu vidim upravo u ponovnoj izgradnji zajednice i brizi za drugoga. Protiv mržnje i individualizma možemo se boriti nježnošću, ljubavlju i kolektivizmom. Važno je vidjeti svog komšiju, razgovarati, dijeliti živote – to je u do krajnosti individualiziranom svijetu subverzivno. Ako je igdje takva vrsta subverzivnosti i solidarnosti opstala, onda je to upravo ovdje u Bosni i Hercegovini.

Ne znam šta tačno pisanje može donijeti, ali nemamo drugu opciju nego da nastavimo. Apolitična književnost, naravno, ne postoji, jer je sve što se nalazi u javnom prostoru političko. Sebe ne etiketiram kao angažovanog autora. Mislim da postoje samo dobra i loša književnost, s tim da književnost koja uopšte nije svjesna svoje društvene uloge i konteksta teško može biti dobra.

Nedavno ste javno podijelili iskustvo s međunarodnim novinarskim programom International Journalists' Programmes (IJP) gdje ste se suočili sa cenzurom jer ste se željeli fotografisati s palestinskom kefijom. Šta nam taj čin govori o stvarnom stanju slobode govora i novinarstva na Zapadu danas? Nalazimo li se mi na postjugoslavenskom prostoru, paradoksalno, u nekoj vrsti bolje pozicije kada je u pitanju sloboda izražavanja?

Novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno razotkrio je sve. U priči s IJP-om nije se radilo samo o kefiji, nego i o tome što sam zahtijevao odgovore o njihovim finansijerima koji su navodno povezani s Izraelom. Umjesto konkretnih informacija, dobio sam samo prazne, pokroviteljske i do krajnosti ljubazne odgovore, a potom i tišinu. To licemjerje, zapakovano u blistave osmijehe od strane organizacije koja bi se trebala zalagati za medijsku slobodu, savršeno simbolizuje trenutno stanje zapadnih medija.

Slažem se da smo na postjugoslavenskom prostoru u boljoj poziciji, a kada je u pitanju izvještavanje o Gazi – sasvim sigurno. Mainstream mediji propadaju svuda, ali u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji postoji razvijena scena manjih, nezavisnih internet medija na kojima se može pročitati ogroman broj kvalitetnih sadržaja, a to u Sloveniji nemamo. Također, primjećujem dosta dobrog sadržaja i na javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine.

Kako ocjenjujete trenutni odnos slovenskih medija prema drugim marginalizovanim grupama? Svjedoci smo institucionalnog rasizma prema Romima (poput protesta u Novom Mestu), ali i različitih aršina prema izbjeglicama: od otvorenih vrata za ukrajinske izbjeglice do dehumanizacije izbjeglica iz Afrike i Azije, a naročito Palestinaca. Da li se situacija dodatno pogoršava povratkom Janeza Janše na političku scenu?

Kada se krajem prošle godine dogodio pogrom nad Romima, izvještavanje pojedinih medija bilo je krajnje problematično, prepuno stereotipa i predrasuda koji proizlaze iz duboko ukorijenjenog rasizma prema romskoj zajednici. Nakon što je stanovnik Novog Mesta preminuo poslije napada jednog člana romske zajednice, svjedočili smo školskom primjeru moralne panike u kojoj su učestvovali svi, uključujući i medije.

Posljedica je bio izuzetno represivan zakon koji je usvojila sada već bivša vlada kako bi smirila strasti. Taj zakon oduzima prava najranjivijim građanima (tako što zadire u socijalna davanja) i povećava ovlaštenja policije, koja sada može zatvarati takozvana sigurnosno rizična područja i u određenim slučajevima bez naloga ulaziti u stanove. Pojedini članovi tog zakona završili su na Ustavnom sudu i pod privremenom su mjerom. Situacija se sigurno neće poboljšati povratkom Janeza Janše na vlast – to je jasno. Ipak, gore spomenuti zakon nije napisao Janša, međutim, itekako će ga moći koristiti.

Regionalni kontekst, 'svete krave' i Sarajevo

Nezavisnost bivših jugoslavenskih republika se u zvaničnim, ali i dominantnim medijskim narativima, često tretira kao 'sveta krava' koja se ne smije kritikovati. Vi radite suprotno, osvjetljavate cijenu te nezavisnosti kroz sudbine njenih žrtava. Koliko je za naša društva ljekovito to skidanje oreola nevinosti s procesa raspada Jugoslavije i stvaranja novih država?

To je izuzetno važno. Jugoslavija se raspala na najgori mogući način, ali moglo je i može biti drugačije u budućnosti. Da bismo uopšte mogli tako razmišljati, moramo se riješiti tih „svetih krava“. Ne smijemo se zatvarati u nacionalne prostore, već se moramo otvarati prema zajedničkom prostoru i kritikovati novonastale države tamo gdje to zaslužuju. Postavljanje njihove nezavisnosti pod znak pitanja čini se bogohulnim, ali moramo raditi upravo to. Uostalom, te države uopšte nisu toliko nezavisne koliko nam se to prikazuje, jer duboko zavise od vanjskih ekonomskih i vojnih faktora.

Mi ne možemo pobjeći od zajedničke prošlosti, a ni od budućnosti. U ovom vremenu, koje je obilježeno genocidom, lično vidim jednu od najprogresivnijih ideja upravo u jugoslavenskoj ideji. Tu možemo crpiti inspiraciju za izgradnju zajednice i za budućnost koja će biti zajednička – možda ne u obliku države, ali naš zajednički prostor postojao je, postoji i postojaće. To nije utopija, već realnost. Zato sam odlučio da ću se, bez obzira na besmislene granice, kretati između  Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Skoplja, Prištine i Podgorice, a moje prebivalište, barem trenutno, je u Sarajevu gdje namjeravam sukreirati zajednicu i istraživati šta nam je to zajedničko ostalo i šta se na tome može izgraditi.

Knjiga Ovo se ne može izbrisati prevedena je na srpski jezik. Imali ste zapažene promocije u Srbiji, a sada i u Bosni i Hercegovini. Kako objašnjavate činjenicu da knjiga nailazi na ogroman odjek u državama odakle žrtve 'izbrisa' vuku porijeklo, dok u samoj Sloveniji desnica često reaguje oštro ili ignoriše temu? Kakva je situacija s izdavanjem knjige u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Tipično je da se društvo teže suočava s vlastitim kršenjima ljudskih prava nego s tuđim i da je uvijek lakše govoriti o onome što se dogodilo negdje drugo. Ipak, smatram da svaki čovjek, a pisac posebno, mora biti najkritičniji prema sredini iz koje sam potiče. Knjiga je za sada objavljena u Beogradu, dok u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek nije objavljena, a ja se, naravno, nadam da će se i to uskoro desiti.

Već nekoliko mjeseci boravite u Sarajevu u sklopu PEN rezidencije. U jednoj Vašoj tekstualnoj 'razglednici' iz Sarajeva osjetila se zasićenost političkim pejzažima zapadnog i liberalnog svijeta. Zašto ste izabrali baš Sarajevo za rad na novoj knjizi, šta u ovom gradu pronalazite kao inspiraciju, a šta vidite kao njegove loše strane u poređenju s Ljubljanom? Možemo li očekivati da prva promocija Vašeg novog djela bude upravo ovdje?

Želio sam doći ovdje kako bih nastavio istraživanje i napisao novi roman. Planiram da Sarajevo i cjelokupni jugoslavenski prostor budu kulisa za priču o prijateljstvu kroz koju se bavim pitanjem kako je patrijarhat negativno uticao i na muškarce. To nema nikakve veze sa stereotipima o Balkanu, već je riječ o univerzalnoj temi.

U Ljubljani nisam bio zasićen samo liberalnim svijetom, već i vlastitim životom. U Sarajevu sam dobio nove ljude i novi prostor, što mi daje najveću inspiraciju. Nije toliko važno u kojem si gradu, već kakvi te ljudi okružuju, a ja pod Trebevićem za sada ne vidim loše stvari, jer je ovdje moja sarajevska raja.

Knjigu bih s velikim zadovoljstvom najprije predstavio u Sarajevu, ali će, ako sve bude išlo po planu, ona najprije biti objavljena u Sloveniji. Naravno, nadam se prijevodu. U tom slučaju napravićemo dernek, baš onakav kakav smo napravili i prilikom nedavne promocije knjige Ovo se ne može izbrisati u Historijskom muzeju BiH.

___