Negiranje genocida, teorije o uroti zapadnih sila, insinuacije o namjeri donošenja UN rezolucije.

foto: Mediacentar Sarajevo

Gotovo dva mjeseca svjedočili smo histeričnim istupima oko Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je 23. maja izglasana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Rezolucija koja se sastoji od sedam tačaka u tekstu ne sadrži ništa što bi mogao biti povod za takve istupe – traži da se 11. juli obilježava kao Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, da se osuđuje poricanje genocida i slavljenje ratnih zločinaca, pozivaju se države članice, organizacije sistema Ujedinjenih naroda, međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, NVO sektor, akademske institucije da obilježavaju ovaj dan, uključujući obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i odavanja počasti žrtvama genocida, kao i odgovarajuće edukacije i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.

Istupi su dolazili sa političke scene Srbije i Republike Srpske, tako da je medijska publika danima mogla da prati ko je šta od političara izjavio ovim povodom, a naročito su dominirale insinuacije o tome šta su stvarne namjere i koji je zapravo pravi cilj Rezolucije.

„Cilj ovakve rezolucije je uništenje Republike Srpske i osuda srpskog naroda“, jednoglasno su poručivali političari iz RS i Srbije, odbijajući gotovo trideset godina nakon genocida u Srebrenici da se suoče sa posljedicama politika iz devedesetih godina koje su desetine hiljada ljudi odvele u nasilnu smrt.

Problem političara iz RS i Srbije sa Rezolucijom je u jednoj riječi – genocid. To je potvrdio i ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija u intervjuu koji je dao Klixu. Sva „peglanja“ teksta Rezolucije nisu bila prihvatljiva upravo zbog te riječi.

Svi koji živimo u Bosni i Hercegovini nagledali smo se raznih rezolucija UN-a, koje su se ticale direktno nas, ali i drugih. Podsjetiću samo na rezolucije koje su se odnosile na Srebrenicu u toku devedesetih godina. U aprilu 1993., Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju broj 819, u kojoj se traži da sve strane u sukobu Srebrenicu i područje oko Srebrenice smatraju „zaštićenom zonom“, u kojoj neće biti nikakvih oružanih napada niti neprijateljstava. U maju 1993., Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 824. Ovom rezolucijom su Srebrenica i Žepa proglašene „zaštićenim zonama“. Iz ovoga možemo vidjeti kolika je zapravo (ne)moć ovih dokumenata. Dvije godine poslije njihovog donošenja počinjen je genocid u Srebrenici. Ako ove rezolucije nisu imale moć u zaštiti bošnjačkog stanovništva Srebrenice, ne znam kako bi najnovija Rezolucija Generalne skupštine mogla ukinuti RS.

Na televizijama Srbije gostovali su aktuelni zvanični, ali i bivši i aktuelni diplomati, novinari, savjetnici, analitičari, ljudi iz različitih organizacija i koga sve nisu pozvali da objasne gledateljima da to što se desilo u Srebrenici u julu 1995. nije genocid, već zapravo ratni zločin – neki će dodati i pridjev strašan, želeći valjda time naglasiti da taj zločin jeste strašniji od ostalih, ali nije genocid. Novinari su uglavnom postavljali tendenciozna pitanja i sve je kao i obično vodilo u jednom dobro poznatom smjeru – velike zapadne sile su se urotile da "unište malu Srbiju i srpski narod". Ne treba posebno napominjati, to se nažalost odavno podrazumijeva, da u skoro svakoj emisiji koja se emituje u Srbiji na nacionalnoj frekvenciji ili u medijima Republike Srpske, a tiče se Srebrenice, ne samo aktuelne rezolucije, dođe i do negiranja srebreničkog genocida. Onda se počne umanjivati broj ubijenih, zatim se ubijeni prekvalifikuju u borce, tu i tamo neko kaže da to jeste (strašan) zločin, a kako emisija ide ka kraju zapravo se ustvrdi da se u Srebrenici nije dogodilo ništa strašno i da je u pitanju obična bjelosvjetska i muslimanska zavjera uperena protiv slobodarskog srpskog naroda. Rijetko ćete u tim medijima čuti riječ Bošnjaci, gotovo uvijek se govori o muslimanima.

U emisije se obično uvede i stradanje srpskog naroda tokom različitih perioda prošlog vijeka, genocid nad Srbima koje je počinila zločinačka NDH, dođe se i do brojki i statistika, što naposljetku treba da znači da je broj ubijenih u Srebrenici minoran ukoliko se uporedi sa brojem ubijenih Srba u Drugom svjetskom ratu, da to nikako ne može biti genocid, bez obzira kakve su bile namjere, da bi se završilo poentom kako su faktički jedine prave žrtve u dvadesetom vijeku bili Srbi.

Kako bi se minimalizovao srebrenički genocid, nerijetko se spomene i Holokaust, ali i genocid nad Armenima koji Turska odbija da prizna. Jer, tako ide argumentacija kod (ne)uglednih medijskih gostiju koji evo već 29 godina kampuju po medijima u nastojanju da obezvrijede stradanje bošnjačkog naroda, ne samo iz jula 1995. godine, već iz čitavog perioda 1992-1995. I nije ovdje problem što se pominju sva ta stradanja, treba ih ponavljati stalno, upravo zato da se više nikad i nigdje ne bi ponovila. Ali ovdje nije riječ o pijetetu prema žrtvama, već o načinu omalovažavanja genocida u Srebrenici.

Haški sud se označava kao politički sud koji je sudio samo Srbima, pa samim tim presude ovog suda za „tumače dešavanja u Srebrenici“ ne znače gotovo ništa.

Energiju koju ulažu da bi negirali stvarni karakter zločina u Srebrenici mogli bi uložiti da pročitaju dijelove svjedočenja, dokaznih materijala i presuda osuđenima za genocid u Srebrenici – da bi se ta silna dokumentacija temeljito pročitala potrebno je nekoliko mjeseci.

Omalovažavanje genocida

S obzirom na to da drama oko Rezolucije već dosta dugo traje i po svemu sudeći neće se još završiti, u ovom tekstu ću se fokusirati na neke najbitnije detalje koji su obilježili priču oko ovog dokumenta. Već je dosta tekstova napisano, mišljenja se svakako razilaze, ne samo između zvaničnika iz reda Bošnjaka i Srba, već i među običnim svijetom, ali i pripadnicima bošnjačkog naroda – jedni smatraju da će Rezolucija promijeniti dosta toga, dok drugi misle da je ovaj dokument samo mrtvo slovo na papiru.

Podsjetit ću da je u martu 2010. godine Skupština Srbije usvojila Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici u julu 1995. godine kada je ubijeno 8.000 Bošnjaka. Predložila ju je tadašnja vladajuća koalicija koju je predvodila Demokratska stranka Borisa Tadića, koji je u to vrijeme obnašao funkciju predsjednika Srbije. Deklaracija je usvojena nakon burne višesatne rasprave sa 127 glasova za i 21 glasom protiv. Deklaraciji su se oštro usprotivili članovi Koštunicine Demokratske stranke Srbije i Srpske radikalne stranke, kao i Tomislav Nikolić koji je u to vrijeme bio član Srpske napredne stranke. Reakcije su bile identične ovima koje smo imali priliku pratiti proteklih dva mjeseca – zašto se ističe samo Srebrenica od svih ratnih stradanja, ovakva deklaracija će imati nesagledive posljedice za srpski narod, itd.

Kao i sada, tako ni tada nije moglo proći bez pominjanja drugih genocida. Kao što su sada predstavnici srpske politike najavili da će tražiti Rezoluciju o Jasenovcu (kao da iko u BiH omalovažava žrtve jasenovačkog genocida ili psuje Jasenovac, kao što Dodik psuje Srebrenicu) tako su se u vrijeme usvajanja ove deklaracije radikali zalagali za usvajanje deklaracije koja će osuditi stradanje Armena, dok ih, kako su naveli, Srebrenica ne zanima. Naprednjaci su predložili da se osude svi zločini, prevenstveno oni koji su počinjeni nad srpskim narodom, a tek onda oni koje su pripadnici srpskog naroda počinili nad drugima.

Potpuno identična matrica kao i danas – srpski narod je jedina istinska žrtva što implicira da pripadnici srpskog nacionalnog korpusa ne mogu počiniti genocid nad pripadnicima drugog naroda. Treba naglasiti i da u vrijeme donošenja Deklaracije, predsjednik Srbije nije bio bivši radikal, a sadašnji naprednjak Aleksandar Vučić, već demokrata Boris Tadić.

Deklaracija o osudi zločina u Srebrenici ima četiri tačke. U prvoj je navedeno da Narodna skupština Republike Srbije najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici jula 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde.

Iako je presudama Međunarodnog suda pravde utvrđeno da je riječ o genocidu, u Deklaraciji se i dalje govori o zločinu. Vrlo je kontradiktorno navesti da se nešto priznaje na način kako je to utvrdio sud, ali eto to ipak nije ono što je sud utvrdio.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, čija je tadašnja stranka na čelu s njim bila inicijator Deklaracije, oglasio se nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici na svom profilu na platformi X gdje je naveo da njeno usvajanje nije imalo potreban legitimitet, da su žrtve politizovane i zloupotrebljenje “od onih koji slave” te je ovim usvajanjem otvoren opasan istorijski presedan jer sada pitanje genocida može biti predmet diskusija, politizacije i oportunističkih tumačenja. Kakvog li tumačenja! Pošto valjda do sada nismo imali diskusije i uvrede na temu Srebrenice, oportunistička i politizovana tumačenja, koja su išla dotle da osim što otvoreno negiraju presude Haškog tribunala, ismijavaju genocid u Srebrenici.

Nekoliko dana prije usvajanja, ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić gostovao je na televiziji Happy, poznatoj po emisijama za koje niko tačno ne zna koliko traju, otprilike dok se neko od gostiju ne onesvijesti. Ova televizija čija je maskota njen urednik Milomir Marić poznata je po vrijeđanju bošnjačkih žrtava, a gledatelji će se sjetiti i kada se u program javio presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.

Ministar sigurnosti Nešić ispričao je vic o Srebrenici: „Samo da kažem jednu šalu koja je bitna povodom sahrane oca u Potočarima. Pitali malog Muju, rođen u Sarajevu, sahranjen u Srebrenici, živi u Njemačkoj.“

Ako je vjerovati Google pretraživaču, na ovu sramnu izjavu reagovale su samo Majke Srebrenice, Islamska zajednica BiH, a Klub zastupnika Stranke demokratske akcije u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine uputio je u proceduru Inicijativu za smjenu Nešića. Stranke Trojke se nisu oglašavale ovim povodom, pa čak su i aktivne Tviterdžije iz ovih stranaka koji o svakom mogućem pitanju „zauzimaju stavove“ prešutili najnoviji Nešićev ispad.

Negiranje genocida

Negiranje genocida bilo je svakodnevno zastupljeno u toku ova dva mjeseca. Nije da se to i inače ne dešava gotovo na dnevnoj bazi, ali u toku aprila i maja kao da je otvoreno takmičenje ko će od srpskih zvaničnika više puta ponoviti da se genocid nije desio. Posebna količina gadosti izgovorena je na skupu „Srpska te zove“ održanom 18. aprila u Banjoj Luci gdje su se izredali različiti politički akteri da izjave da genocida zapravo nije ni bilo. Predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik rekao je da je Srebrenica „greška Vojske RS“, te da će ako ova rezolucija bude usvojena u UN-u otići u Srebrenicu da provedu dan „da pokažemo da je naša i da je se ne stidimo“.

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, koristio je sve režimske medije za negiranje genocida, a od sebe je napravio mučenika koji ide u New York da brani srpski narod od zla koje se nad njim nadvilo. Ne bih se ovdje previše zadržavala na Vučiću, svi koji su makar usputno pratili medije u periodu prije nego je Rezolucija donesena, imali su priliku nabasati barem na pet njegovih izjava i postupaka jer se nije skidao sa ekrana. Vrhunac patetike bilo je ogrtanje zastavom Srbije, dok su članovi Vlade Srbije ogrnuti zastavama pratili tok sjednice Generalne skupštine UN-a. Scena koja više podsjeća na scenu iz nekog od filmova Dušana Kovačevića nego na ponašanje odraslih ljudi, ostaće u pamćenju dugo godina, naročito predsjednik koji žvače zastavu dok čeka ishod glasanja, kako je to napisao Hasan Nuhanović, čovjek koji je u srebreničkom genocidu izgubio cijelu porodicu (oca, majku i mlađeg brata). Ko nije pratio, dovoljno mu je samo da pogleda uvodni prilog emitovan na Prvoj TV prije razgovora s Vučićem, koji je u studio sletio direktno iz New Yorka.

Rezultat glasanja prema kojem je 84 država bilo za, 19 protiv, 68 suzdržanih i 22 zemlje nisu pristupile glasanju, odmah je iskorišten da se osporava Rezolucija, da se suzdržani uvrste u red država koje su protiv i da se glasanje predstavi kao velika pobjeda „male Srbije“ nad moćnim evropskim zemljama i Amerikom.

Dodik je odmah nakon rezultata još jednom negirao genocid. Preporučujem da u Google pretraživač ukucate Dodik negirao genocid u Srebrenici i Dodik najavio odvajanje Republike Srpske. Samo su godine članaka drugačije, a sadržaj je gotovo isti. Toliko o suživotu koji je ova Rezolucija „narušila“.

Zavjera protiv Srba i „autogol muslimana“

Dodik je još u aprilu izjavio da je pitanje oko Rezolucije autogol muslimana, da je broj ubijenih koji se navodi u dokumentu netačan, te da će se RS odvojiti, jer Srbi nemaju nijedan razlog da ostanu u BiH, a da će sama Rezolucija naštetiti suživotu.

Osim ovakvih teza, skoro svakodnevno se ponavljalo da je Rezolucija protiv volje srpskog naroda, da nije postignut nikakav koncenzus u vezi nje (kao da bi to uopšte bilo moguće sa nekim ko ima ovakve stavove), te da je Željka Cvijanović podnijela krivičnu prijavu protiv ambasadora BiH pri UN-u Zlatka Lagumdžije.

Iako se u samom tekstu ne spominju Srbi, to nije spriječilo političare iz RS i Srbije da osim što ponavljaju da Srbi nisu genocidan narod, naprave i bilborde sa tim natpisom. Kao česta tvrdnja i prije i poslije donošenja Rezolucije ponavljala se zavjera Njemačke protiv Srbije, koja na taj način želi da opere svoju strašnu historiju.

Podsjetimo da je u julu 2015. Rusija blokirala usvajanje Rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda o Srebrenici kojom se osuđuje genocid iz jula 1995., a koju je predložila Velika Britanija i podržale Sjedinjene Američke Države i zemlje Evropske unije. Rusija je uložila veto, deset zemalja je glasalo za, dok su četiri bili suzdržane.

U intervjuu koji je dao Emeli Burdžović, ambasador Lagumdžija je pojasnio da se na aktivnostima oko donošenja Rezolucije radilo veoma dugo, da je, ponukan onim što se desilo 2015. godine kada je Rusija uložila veto, shvatio da Rezolucija ne treba da ide u Savjet bezbjednosti, jer bi opet Rusija uradila isto, a i da Savjet bezbjednosti nema kapacitet da donese odluku o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na srebrenički genocid. Iz onoga što je Lagumdžija rekao, jasno je da su se ozbiljnije aktivnosti počele odvijati još u ljeto prošle godine.

To dakle ruši tezu koja dolazi iz srpskih političkih krugova da su Bošnjaci faktički iskoristili genocid i etničko čišćenje u Palestini da bi se na taj način zapadne zemlje „oprale“ od palestinskog stradanja i pokazale kako nemaju ništa protiv muslimana.

Prema ovim tezama, o srebreničkom genocidu treba šutjeti zbog stradanja palestinskog naroda. Jer kao i uvijek hajmo komparirati zločine, redati statistike i relativizovati sve zločine koje su napravili oni iz našeg nacionalnog korpusa. Naprasna zabrinutost srpskih političara za stradanje Palestinaca čiju tragediju vrlo tendenciozno stavljaju u kontekst Srebrenice pojavila se odjednom. Podsjetiću da je Srbija bila suzdržana kada se u Generalnoj skupštini UN-a glasalo za prekid vatre u Gazi u oktobru 2023. godine.

A možemo se prisjetiti i da je Dodikov savjetnik bio Izraelac Arie Livne i da je Dodik insistirao na bliskim odnosima RS i Izraela navodeći da su bazirani na prijateljstvu i bliskoj historiji i da se ti odnosi u budućnosti trebaju razvijati na ekonomskom, političkom, kulturnom i obrazovnom planu.

Da li će naposljetku ova rezolucija nešto promijeniti? U stavovima zvaničnika RS sigurno neće, a u to smo se uvjerili i odmah po njenom donošenju. Ambiciozno bi bi bilo vjerovati da jedna rezolucija može učiniti nešto po tom pitanju, jer je negiranje i omalovažavanje genocida u Srebrenici postala uobičajna praksa u tom entitetu. Za to Tužilaštvo BiH puno ne mari, ne vide valjda ništa sporno u takvim istupima.

Bitno je da je Rezolucija donesena i da dan sjećanja na Srebrenicu neće biti sveden samo na lokalni nivo. Veliki broj relevantnih i bitnih aktera je bio uključen u aktivnosti oko Rezolucije – iako neće napraviti neke historijske promjene neće ni ostati mrtvo slovo na papiru, kako nam poručuju pojedinci ovih dana. Za one koji tvrde da je ugrozila mir i suživot u BiH i dodatno destabilizovala odnose, koji su inače toliko dobri da se čovjek često zapita da li se ovo može nazvati mirnodopskim stanjem, preporučujem da za početak pročitaju intervju Hasana Nuhanovića koji je sa njim vodio Boro Kontić.

Jer kako kažu, nije vrijeme za ovakve poteze. Ne znam kad bi po njima bilo vrijeme, možda za jedno 70 godina, kada svi koji se sjećaju Srebrenice iz 1995. budu pod zemljom. Uostalom, ne bi ni bilo potrebe da se Rezolucija donosi da skoro tri decenije žrtve nisu izložene sistematskom verbalnom maltretiranju i vrijeđanju.

___