Izvještavanje medija o nasilju - spriječiti dodatnu traumatizaciju javnosti.

foto: Marcel Strauß on Unsplash

Medijski profesionalci poštuju etičke kodekse i smjernice, izvještavaju odgovorno, uz senzibilitet prema javnosti, naročito kada izvještavaju o nasilju. Međutim, često zaboravljajući stubove profesije, u trci za klikovima i profitom, novinari i urednici posežu za senzacionalizmom, ne vodeći računa o uticaju takvog izvještavanja na javnost.

Odgovorno izvještavanje doprinosi smanjenju osjećaja straha i bespomoćnosti, i sprečava dodatnu traumatizaciju javnosti. Kada se izvještava o nasilju, važno je biti štur u opisivanju, biti posvećen informacijama o prevenciji, uključujući i upute kako potražiti pomoć. Važno je i da se izbjegava imenovanje počinilaca i da se ne ide u detalje plana napada, u cilju prevencije sličnih događaja, savjetuju psiholozi koji o ovoj temi govore za Mediacentar.

Senzacionalističko izvještavanje, kao ono kojem smo svjedočili nakon masovnog ubistva u Beogradu, osim uticaja na mentalno zdravlje, može prouzrokovati efekt kopiranja. Kao primjer tome, sagovornici Mediacentra navode događaje koji su uslijedili nakon pucnjave u Beogradu, kao što je slučaj u Mladenovcu, kada je napadač automatskim oružjem ubio osam i ranio 12 osoba.

Uticaj nasilja u medijima na javnost

Izloženost nasilju kroz medije ostavlja posljedice po mentalno zdravlje ljudi, a posebno djece. U izvještaju mreže The Conversation koja objavljuje vijesti i istraživanja, stručna mišljenja i analize, navodi se da su djeca putem medija izložena nasilju čak i kada se ono dogodi u drugom dijelu svijeta.

Podaci Pew Researcha za 2022. pokazuju da 97 posto američkih tinejdžera svakodnevno koristi internet, gdje nailaze na različit medijski sadržaj. Isti procenat tinejdžera u Bosni i Hercegovini (BiH), u dobi od 15 do 18 godina, koristi mobilni telefon za pristup internetu. U izvještaju RAK-a i UNICEF-a navodi se da 87 posto djece u uzrastu od sedam do deset godina koristi mobilne telefone da bi bila online.

Izloženost nasilju prikazanom u medijima povezana je s problematičnim ponašanjem, poput porasta agresije ili anksioznosti. Djeca, takođe, mogu da razviju niži nivo empatije i saosjećanja prema drugima. Neka djeca izložena raznim oblicima medijskog nasilja (ne samo televizijskog, već i nasilja na internetu, u filmovima i video igricama) mogu početi da gledaju na svijet kao na zlo, zastrašujuće mjesto gdje nisu sigurni.

“Od načina na koji nam se plasiraju informacije, zavisiće naše emocije, a emocije oblikuju naše ponašanje. To je vrlo jednostavan i neraskidiv uzročno-posljedični lanac”, kažu za Mediacentar Sarajevo iz Društva psihologa Republike Srpske (RS).

Do osjećaja straha, nesigurnosti i bespomoćnosti dolazi se zbog, kako navode, stalnog ponavljanja informacija o događaju, eksplicitnih prikaza tragedije, navođenja detalja, objavljivanja snimaka, fotografije počinioca, pozivanja na neimenovane izvore, preuranjenog izvještavanja, špekulacija o motivima, kao i korištenja senzacionalističkog jezika u naslovima i najavama poput “Najnoviji detalji krvave tragedije” ili fatalistički “Šta nam se ovo dešava?”.

Javnost je, dodaju, u danima nakon tragičnih događaja u Srbiji svjedočila neodgovornom ponašanju pojedinih medija i stručnjaka.

“Neki su svojim izjavama podsticali bespomoćnost u javnosti, a čine to i danas, iznoseći stavove da ništa u društvu ne valja, da smo svi krivi, da svi snosimo odgovornost, ili da snose samo neki stubovi društva, i slično”, objašnjavaju iz Društva.

Posebno su, smatraju, bile zabrinjavajuće izjave pojedinih stručnjaka koji su davali dijagnoze na daljinu, stavljali u fokus patologiju ili porodičnu dinamiku, stigmatizirajući sve koje imaju slične probleme i narušavajući povjerenje u struku.

“Neki mediji su isticali vrline počinioca (bio je super đak) ili špekulisali motivima (trpio nasilje) praveći od njega žrtvu. Time su zapravo samo povećavali vjerovatnoću imitacije događaja i dodatno traumatizovali porodice žrtava i preživjele”, navode iz Društva.

Mišljenja su da upravljačke i vlasničke strukure takvih medija radi profita njeguju politiku senzacionalističkog, agresivnog i neodgovornog izvještavanja: “Oni su vidljiviji i stvaraju utisak da ih je većina u tom košu što naravno nije tačno”.  

Ajla Terzić, novinarka i urednica u Američkoj asocijaciji psihologa (APA), mišljenja je da mediji imaju važnu ulogu u sprečavanju daljeg nasilja.

Čitavoj problematici sa genezom nasilja u društvu treba, kako kaže, prilaziti metodološki, jer se ovakve situacije mogu donekle spriječiti samo ako mentalno zdravlje, prvenstveno mladih, ali i vlastito, postavimo kao prioritet.

“Postupanje od samih medija u ovakvim situacijama može da umanji takozvanu imitaciju, a što je prepoznala i World Health Organization (Svjetska zdravstvena organizacija), jer što više detalja izlazi u javnost, više je materijala za kopiranje. Ovo zahtijeva veliku disciplinu i etičku posvećenost od strane uredništva medija, no to i jeste njihov posao”, objašnjava Terzić.

Osim što je štetno za javnost, senzacionalističko izvještavanje ne informiše adekvatno, a osim toga utiče i na popularnost medija koji izvještava na taj način, mišljenja je psihologinja i psihoterapeutkinja mr. sci Nermina Vehabović-Rudež.

“Zbog toga odgovorni mediji vode računa na koji način plasiraju informaciju, a posebno se vodi računa o zaštiti identiteta: ako se radi o neprovjerenim informacijama, ako je nešto u toku istrage, a posebno kad su u pitanju djeca ”, kaže Vehabović-Rudež.

Neodgovorno izvještavanje kod nekih ljudi, kako objašnjava, može dovesti do retraumatizacije i sekundarne traumatizacije. “Ljudi koji su uznemireni psihički, koji su imali gubitke, na informacije o novim gubicima mogu da dožive retraumatizacije, nešto što je slično. Ili, može doći do sekundarne traumatizacije - nešto što se nije dogodilo njima, ali ih može potaknuti, ustvari probuditi kod njih traumatizaciju. To se zove sekundarna traumatizacija na osnovu onoga što ima neke sličnosti s njima”, govori.

Kako izvijestiti o nasilju

Osnovni metod medijskog izvještavanja na ovu temu je senzibilnost, izbjegavanje bombastičnih naslova i objavljivanja fotografija osumnjičenog, što su izvjesni bosanskohercegovački portali, kako govori Terzić, već prvog sata nakon informacije o masovnoj pucnjavi u Beogradu, prekršili, kao i sve etičke kodekse. Podsjeća da su pojedini bh. portali maloljetnika nazivali “ubicom”, dodajući mnogo uzvičnika u naslove i sugestije poput “pogledajte kako”.

“Već po opremi teksta se može vidjeti da li je neki medij ozbiljan ili ne, te ako isti amaterski i tabloidno prilaze vijestima iz političkog i javnog života, kako onda očekivati da budu educirani za ovakve situacije?”, kaže Terzić.

Mišljenje Društva psihologa RS je da mediji, kao i osobe koje su im sagovornici nakon ovakvih događaja, treba prvo da smire javnost i spriječe širenje panike. To je jedino moguće postići, kako naglašavaju, uz provjerene činjenice i informacije, u obimu koji je potreban da se događaj razumije.

“To znači kratko i jasno. Njihova uloga je i da pruže utjehu i pomoć žrtvama, da edukuju, upute, zatim da ohrabre ljude da traže pomoć i iznad svega da podstaknu na empatiju i solidarnost. Sve drugo je neodgovorno”, navode iz Društva.

Ključna riječ, prema njihovim savjetima i preporukama za medije o izvještavanju o nasilju, je odgovornost.

“Ne treba zaboraviti da smo posebno odgovorni kada su u pitanju djeca žrtve. Odgovorni smo prema roditeljima stradale djece, prema djeci koja su preživjela, prema njihovom traumatičnom iskustvu, prema njihovoj budućnosti. Ako ne znamo kako, ako imamo dilemu samo treba pokušati zamisliti da smo u njihovoj koži”, naglasili su iz Društva.

U bh. medijskom svijetu postoji, kako kaže Terzić, generalna i lingvistička nesenzibilnost, i spremnost na linč u svakom trenutku, posebno ako komentari ispod teksta nisu regulisani - takvi portali populizam lažno predstavljaju kao novinarstvo.

“Javnost se treba educirati strpljenju i izlagati činjenicama koje naprosto nije moguće dobiti u trenutku dok se sve odvija, te ‘breaking news’ i ‘live’ zamijeniti odmjerenom strategijom argumentiranog izvještavanja. Slično smo, recimo, vidjeli tokom pandemije korona virusa, gdje je upravo ovaj jaz između sumorne zbilje te potrebe za instant-materijalom kreirao histeriju, dezinformacije i generalno veliku štetu”, objašnjava i podsjeća da su mediji ti koji oblikuju javnost, a ne obrnuto.

Tekst koji je vezan za suicid, nesreću, ubistva, treba biti štur sa informacijama, ali obogaćen preventivnim aktivnostima, mišljenja je Vehabović-Rudež.

“Vrlo često se kroz medijske napise može dati besplatni psihološki telefon ili informacije gdje se pomoć može potražiti, centri za pravnu pomoć i tako dalje. To je zadaća medija”, govori ona dodajući da je takav način izvještavanja vrsta senzibilizacije javnosti.

Podsjetila je da je u Jugoslaviji bilo zabranjeno informisanje o samoubistvima, kao i u Americi, iz razloga što opisom načina na koji je izvršen suicid, depresivna ili osoba sa poteškoćama može doći na ideju da to uradi. “I situacije poput nasilja, koje daju neku ideju da bi se moglo isto napraviti, da se ljudi odvaže zbog toga ‘što je neko uspio, mogu i ja’. To se zove Verterov efekat i to je mnogo štetno, zato mediji i nose tu odgovornost za ono šta se dešava i na koji način informišu javnost”, naglasila je.

Izvještavanje o nasilju u Americi

U Americi su masovne pucnjave česte, a 2023. je već na putu da bude najgora u novijoj historiji po zločinima ovog tipa.

S obzirom na crnu statistiku i podatke koje pruža Gun Violence Archive koji pokazuju da je samo do maja 2023. u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) bilo 223 masovnih ubistava vatrenim oružjem, te da je u toj zemlji u prvom kvartalu zbog upotrebe vatrenog oružja stradalo 15.658 ljudi, u Americi je prisutna razlika u izvještavanju u zavisnosti od medija.

Američki mediji su, s obzirom na učestalost nasilja vatrenim oružjem, a za razliku od BiH i regiona, gdje se prvi put susreću sa izvještavanjem ovog tipa, razvili svojevrsnu praksu izvještavanja koja zavisi od vrste medija, odnosno da li je riječ o printanim medijima, kablovskoj televiziji, portalima ili društvenim mrežama, govori Ajla Terzić.

“U konvencionalnim medijima stoga postoji live praćenje i pokrivanje same priče, tumačenje zakona o naoružanju koji u Americi zavise od države do države, zatim tu su follow-up aktivnosti u zajednici, te personalizirani i vrlo emotivni materijali o samim žrtvama. Tako da bih rekla da tu postoji izvjesna profesionalnost, no u velikoj zemlji kao što je SAD postoji i mnogo medija”, kaže Ajla Terzić.

Upotreba oružja u toj zemlji je, ističe, goruća tema, zajedno sa legislativom i nemoći sadašnje administracije da se upotreba oružja kontroliše.

Federalni istražni biro (FBI), obavještajna i sigurnosna služba SAD-a je, kako navodi, prije izvjesnog vremena pokrenula kampanju pod nazivom “Don’t Name Them”, gdje se sugeriše da se izbjegava imenovanje počinilaca, u cilju da se umanji još i dodatno medijski uzrokovano nasilje s upotrebom vatrenog oružja.

“Također, izbjegavanje glorificiranja osumnjičenog te neulaženje u detalje plana napada ima važnu ulogu u prevenciji, čisto da nekome ne bismo dali sličnu ideju, a što smo vidjeli da se desilo u Bihaću isti dan nakon pucnjave u Beogradu”, kaže ona.

Novinari treba da istražuju, propituju, kritikuju, ali ne prozivaju. Treba da se bave uzrocima a ne posljedicima, za sagovornike biraju profesionalce sa integritetom i druge osobe koje mogu biti pozitivni uzori, smatraju iz Društva psihologa RS. 

“Medijski radnici su mahom školovani profesionalci, postoji i etički kodeks novinara, dakle ne treba njima niko govoriti kako da rade svoj posao, oni to znaju”, zaključuju iz Društva.

___