Bosanskohercegovačke žene u Sarajevskom dnevniku od 1945. do 1946. godine.

foto: Infobiro 

Imate li ideju zašto je 26. septembra 1945. godine u Zenici bila nestašica jabuka? Jedna odbornica Antifašističkog fronta žena (AFŽ) osnovanog u decembru 1942. godine, upitana za objašnjenje povodom nestašice je odgovorila: “Danas, prvi put u istoriji, žene slave pobjedu svog izvojevanog prava, svoje pravo glasa na izborima, te izjednačenje s muškarcima. Povodom toga, prave pitu od jabuka, primaju goste i časte se“, piše Sarajevski dnevnik, koji je digitalizirao Digitalni arhiv Infobiro Mediacentra Sarajevo.

Dostupnost sadržaja ove novine povećana je kroz projekat „Online pristup kulturnoj baštini za građane Općine Centar“.  Sarajevski dnevnik izlazio je od jula 1945. do decembra 1946., svaki dan osim nedjelje. Posljednji broj je objavljen 31. decembra 1946. godine.

Kroz stranice Sarajevskog dnevnika može se stvoriti uvid u poslijeratni život, prije svega u Sarajevu pa i u Bosni i Hercegovini. Danas i uvijek akutelna tema je i pozicija i uloga žene u društvu. Činjenicu da su žene imale značajnu ulogu u NOB-u, da su bile „rame uz rame“ sa svojim drugovima, tadašnja nova vlast nije zaboravila. Iskorak u demokratizaciji novog društva predstavlja da su žene izjednačene sa muškarcima u pravu da biraju i da budu birane na izborima.

Generalno ne možete, a da u sadržaju Sarajevskog dnevnika ne primijetite priče o ženama - o tome kako se i na koji način  promoviše njihova uloga i njihova prava u novom socijalističkom društvu, od dileme otkud svilene dimije u UNRA-inim paketima, do velike društvene promjene o ukidanju šerijatskih sudova, ali i o opismenjavanju žena i njihovog uključivanja u društveno-politički život i učešća u kulturni razvitak društva.

Živopisan je način na koji novinari Sarajevskog dnevnika prezentiraju nove tokove u društvu. U augustu 1945. aktuelan je bio upis građana u birački spisak, a glavni likovi u jednom od tekstova u Sarajevskom dnevniku su – žene. List piše kako jedna starica od 65 godina dolazi na „upisivačko mjesto“ i već s vrata pozdravlja: 'Smrt fašizmu — Sloboda narodu!'. Rado daje svoje podatke i raduje se što je činovnici upisuju i što je pitaju za pojedinosti. Osjeća da je i ona postala važan faktor.  

Stara muslimanka koja je izgubila sina u borbi plačući kaže: “Volim glavu izgubiti, nego ne glasati“ i onda dodaje: “Lakše mi je nekako pri duši, čini mi se, kao da sam od njega preuzela pušku i nastavila borbu“. Na jedno drugo upisivačko mjesto dolazi stariji bračni par i starac od 80 godina nikako ne može da shvati da i njegova žena ima pravo da glasa. Kada mu je objašnjeno da svi imaju jednako pravo, i staro i mlado i muško i žensko, pristaje i kaže: “E, beli, kad narod tako hoće, neka i moja stara, dok je još živa, i to izvrši“.

Gotovo svaki tekst koji ima veze sa ženama, ima i pasus koji objašnjava zašto je to bitno za društvo u cjelini. Tadašnji čitaoci Sarajevskog dnevnika u broju obavljenom 6. jula 1945. mogli su da pročitaju vijest o otvaranju prvog obdaništa u Sarajevu. „Da bi naše žene mogle u potpunosti da učestvuju u javnom životu i radu našeg naroda, narodne vlasti otpočele su uz pomoć organizacije AFŽ-a da otvaraju dječija obdaništa. U ova oba obdaništa primaće se samo djeca od 3-6 godina čije su majke preko dana zaposlene“, navodi se između ostalog u tekstu.  

I o danas aktuelnom pravu na plaćeno odsustvo porodilja, pisalo se prije 77 godina. Sarajevski dnevnik prenosi da se „pravo radnice porodilje sastoji u odsustvu od šest nedjelja prije i šest nedjelja poslije porođaja, s tim da pored novčane pomoći koju prima iz socijalnog osiguranja, dobija razliku između hranarine i svoje redovne zarade od nadleštva, ustanove ili preduzeća odnosno privatnog poslodavca“. Jasno je iz teksta da su za kršenje ovog prava bile predviđene i kazne, a one u to vrijeme nisu bile male. „Svako lice koje izvrši prekršaj će biti kažnjeno s prinudnim radom do godinu dana ili novčanom kaznom do 25.000 dinara, a u težim slučajevima i lišenjem slobode s prinudnim radom prema odredbama Zakona o vrstama kazni“.

Čitajući novinu koja je izlazila odmah nakon Drugog svjetskog rata vidljiva je namjera tadašnjih vlasti da u svakom segmentu položaj žena bude poboljšan. Tako je moguće pronaći podatak da je prva direktorica Radio Sarajevo bila Razija Handžić, a da je čak prije Britanskog javnog servisa (BBC) emitovana emisija posvećena ženema. „Sarajevska radio stanica će rado primati mišljenja i želje naših žena. Za sve to može se obratiti redakciji 'Nove žene'. U mjestima gdje nema dovoljno radio aparata, organizacije AFŽ-a treba da organizuju zajedničko slušanje emisija za žene, jer samo širokim učešćem i saradnjom te će emisija postići svoj cilj i puni uspjeh...“.

Sarajevski dnevnik promoviše obrazovanje žena, pismenost, njihove radničke uspjehe, pa piše da je u ćilimari organizovan analfabetski tečaj kojeg pohađa oko 20 žena i muškaraca: “Ja imam 55 godina, a učim čitati i pisati“, zadovoljno kaže Hafa Spahić. “Sad mi se prvi put u životu pružila prilika da otvorim oči da naučim čitati. Učiću i naučiti, a onda ću svom sinu u vojsci napisati pismo...“ , dodaje. A pisalo se i o kursu za vaspitačice koji pohađaju demobilisane partizanke: „I zaista, kada čovjek uđe u prostorije gdje se održava kurs i razgovara sa kursistkinjama, dobija utisak da je cijela ta grupa od 58 djevojaka, prožeta samo jednom željom: da što više nauče“.

U jednom drugom tekstu govori se o takmičenje u tvornici čarapa „Ključ“ gdje je većina radnica povećala svoju proizvodnju za 30 do 80 posto, dok su veći broj pronašle nove metode rada. „Između svih, rekord je odnijela Senija Pilavdžić, koja je i prije bila pohvaljena za svoj ubrzani rad“.

Posebno je bilo to vrijeme u kojem Sarajevski dnevnik izlazi. Većina ovih tekstova ne zadovoljava nove standarde profesionalnog novinarstva poput više izvora, kredibilnih citata i slično, možda je poneka priča previše romantizirana, stereotipna ili je neobjektivno veličan lik i djelo jedne osobe, ali je sasvim jasna namjera autora. Takođe je objavljivano i mnogo pisama čitalaca što pokazuje otvorenost novina za građane. Uz to treba naglasiti da je sve ovo mahom pisano gender osjetljivim jezikom, pa ćemo tako čitati o udarnicama, radnicama, studenticama, kursistkinjama, peračicama ili kriminalkama, sve to mnogo prije Zakona o jednakopravnosti spolova ili smjernica za gender jednakost.

Tekst je realiziran u sklopu projekata “Online pristup kulturnoj baštini za građane općine Centar” koji se implementira u oviru projekta ReLOaD2, koji finasira EU, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Projekte se realizuje na području Općine Centar i sufinansira ga istoimena općina.

___