Uz kuću Hatidže Mehmedović rastu jele, a ne borovi. Ko to previđa, ne shvata suštinu njene priče.

U jednom od posljednjih razgovora koje je Hatidža Mehmedović vodila pred kamerama tek u jednom trenutku njeno se lice skoro proljetno ozarilo. Bilo je to onda kada je pomenula kako je njen mlađi sin, Almir-Lalo, pored kuće zasadio tri jele. Zapravo je izgovorila deminutiv: jelkice. Pominjala je Srebreničanka Hatidža Mehmedović i ranije ove tri jele. Zato nije slučajno da se ovih dana, u prigodnom sažimanju priče o Hatidži Mehmedović, ovaj detalj skoro redovno evocirao. 

Emir Suljagić je negdje napisao da smo propustili mnogo naučiti od Hatidže Mehmedović. Njena smrt je kraj jedne ere. Nažalost, niko nikad neće ispričati njenu priču

Kad izgubimo dragocjeno biće uvijek smo na rubu osjećaja da ga nismo dovoljno saslušali. Ali, nema isprike za onoga ko bi da piše. Onaj ko piše mora znati slušati. Mora znati saslušati. E da bi zapisao, e da bi pisao. Otkud onda u ponekom tekstu o Hatidži Mehmedović tri bora umjesto one tri jele –jelkice!? Može neko potegnuti argument da su jela (abies) i bor (pinus) iz zajedničke porodice Borovka (Pinaceae). Tako bismo se još i mogli usaglasiti da je ovdje u pitanju dendrologija – nauka o drveću. Ali, u pitanju je jezik, a jezik je praktična svijest (i podsvijest). U jeziku je bor muškog roda. Jela – ženskog. Ogromna je to razlika. Ne reče li Hatidža da je njen sin Almir-Lalo sadeći tri jelkice rekao da će se, kad one narastu, on oženiti. Baš i ne treba biti pjesnik pa osjetiti čudesnu ljepotu ove sličice. 

Javnost je možda zaboravila da su svojevremeno Majke Srebrenice imale žučnu raspravu s predstavnicima Haškog tribunala povodom informacije da su iz fundusa dokaznog materijala predatog Tribunalu, a pronađenog u masovnim grobnicama, mnogi predmeti uništeni. Pokušavala sam na internetu dospjeti do konca ove priče. Nisam uspjela. Pominjana su neka nemušta izvinjenja, neki tanki razlozi, oboriva objašnjenja itd... Ostaje tek pouka da kad majka izgubi dijete i jedan kliker znači ogromno. Znači relikviju. Pa i povez na očima što ga je imala zvjerski ubijena žrtva a za koji portparol Tribunala tako nesmotreno reče da nije lični predmet, te da je zato uništen. Prstom po delete!

Nije li suština masovnih grobnica u ogavnom zatiranju pojedinačnih sudbina. Projekat oduzimanja identiteta. Uništavanje predmeta koji pripadaju pojedinačnim životima efikasno ide na ruku projektu. Neko to radi namjerno i planski, ali, na žalost, neko i nenamjerno. Učinak bude skoro pa isti. Svaki precizno ispričan i zapamćen, zabilježen detalj pojedinačne priče nenadoknadivo se opire ovakvom učinku masovne grobnice. Pa i tri jelkice što ih je zasadio Almir-Lalo Mehmedović. Njegov skelet je pronađen u masovnoj grobnici Pilica. Nedostaju jedno rebro i neke kosti šake – prsti.

Velika i snažna svjedočenja nas uvijek ponovo probude iz otupjelosti ili nedostatka suosjećanja .Tada otkrivamo da nismo znali čak i onda kada smo znali. Ili, kako je Simone de Beauvoir pisala nakon što je odgledala film Shoah Claude Lanzmanna koji tretira Holokaust kroz male pojedinačne priče: Po prvi put doživljavamo to u svojoj glavi, u svom srcu u svom tijelu. Tako morate osjetiti dok Hatidža izgovora tri jelkice. I sto puta da pogledate i saslušate zapis tog Hatidžinog govorenja, osjetit ćete isti ubod. ...u svojoj glavi, u svom srcu, u svom tijelu.Osjetit ćete ono što Roland Barthes, objašnjavajući snagu vrhunske fotografije, naziva punctum. Punctum je doslovno ubod. To je onaj detalj na fotografiji koji vas kao posmatrača bode, koji vas ranjava. Priča o tri jelkice duboko ranjava. Jer precizno sažima priču o majci koja nije dočekala da joj sin bude momak među djevojkama (bor među jelama), te da joj jedna od njih prag prekorači kao nevjesta. 

O Hatidži Mehmedović znamo šta je rekla povodom izricanja presude ovom ili onom zločincu, šta je mislila o novom gradonačelniku Srebrenice, šta o Naseru Oriću, Aleksandru Vučiću, Kolindi Grabar-Kitarović, Tribunalu... na šta je bila spremna vjerujući u nepremostivi ponor između dobra i zla. Ali, možda je sada, kada je više fizički nema, dragocjenije reći da je imala onu toplinu i veličinu majke koja nevjestu dočekuje kao sopstvenu kćerku. Onu nepatvorenu i blagotvornu ženstvenost u koju se suštinski uklapa priča o tri jelkice.

Trebalo je da bude objavljena porodična osmrtnica Hatidži Mehmedović pa da saznamo da je rođena kao Hatidža Bektić. Te da je rođena 1. marta 1952. godine.

Na drugoj strani svijeta (šest sati vremenske razlike) isti je dan rođena Jerri Lin Nielsen koja će postati liječnica. Službovala je u jednoj krajnje izolovanoj majušnoj stanici na Antarktiku kada je napipala opaku kvržicu u sopstvenoj dojci. Postala je pacijent samoj sebi. Sama sebi pacijent i sama sebi ljekar. I punkciju (evo i zlokobnog značenja riječi punctum) sama sebi obavila. Tek kada su vremenski uslovi nakon mnogih mjeseci dozvolili fizički pristup njenom ledom okovanom boravištu, evakuirana je. Zatekla sam se u Bostonu juna 2009. godine kada je Jerri Lin umrla te je njena priča ponovo evocirana u američkim medijima. Neke priče baš zapamtite. Punctum.

Osjećam da bi Hatidža Mehmedović pažljivo saslušala ovu priču. I da bi je priča Jerri Lin Nielsen, ionako ranjenu, ranila. Kažu da apsolutna nula (−273.15° na Celzijusovoj skali) u prirodi ne postoji, i da se ni vještački (do sada?) nije postigla. Ali, usuđujem se pretpostaviti da su ove dvije žene apsolutnu nulu dotakle. Ono što je Jerri Lin Nielsen, okružena ledom i mrakom Antarktika, osjetila napipavajući kvržicu u sopstvenoj  dojci i ono što je Hatidža Mehmedović, naročito noću, osjećala u kući kojoj se vratila. Sama u svijetu koji je sleđen. Nije li to apsolutna nula u koju više niti jedno džemre udariti ne može. U Bosni se, naime, kaže da zima prestaje kad udari prvo, pa drugo, pa treće džemre. Topli talas. Udari prvo u zrak (havu), pa u vodu, pa u zemlju. Tad nastupi proljeće. Na licu Hatidže Mehmedović možete ga ugledati u onom decembarskom razgovoru kada, već vidno bolesna, pomene tri jelkice. 

___