U kratkom tekstu iz 1775. godine (Eloge historique de la raison) Voltaire (1694-1778), slaveći razum, piše ’’Želim poučiti potomstvo da su ljudi u našem vremenu naučili da se odbrane od jedne strašne i smrtonosne bolesti.’’

Savremenicima su pridjevi, očito, bili dovoljni. Potomcima, kojima se Voltaire uostalom i obraća, za puno razumijevanje poruke nedostaje ime bolesti. Vremenska distanca je ispostavila potrebu za uredničkom fusnotom: la petite vérole, boginje.  Zašto ih Voltaire  pominje u pohvali razumu , shvatit ćemo kada pročitamo i jedno od njegovih engleskih pisama ( Lettres anglaises), u Francuskoj objavljenih 1734.godine. Prvobitno su pisma objavljena na engleskom, te se ’’strašna i smrtonosna’’ bolest pominje kao smallpox.

Voltaire pismo počinje u maniru lukavog izvještača koji čitaočevu pažnju hvata već prvom rečenicom. Zapravo već njenim prvim dijelom: Priča se u kršćanskoj Evropi da su Englezi luđaci i manijaci…

Nakon što je čitalac počašćen time da su drugi luđaci i manijaci, slijedi ’’jer’’ koje, uzgred rečeno, uglavnom izostaje u tekstovima današnjih tekstopisaca kad posežu za ovakvim tvrdnjama.

’’… jer svojoj djeci daju boginje da bi ih od boginja zaštitili…’’.

Medicinari će prepoznati da Voltaire ovdje piše o inokulaciji. Laiku je ova riječ nepoznata ali ga opis postupka podsjeća na nešto nalik vakcinaciji. Inokulaciju su poznavale drevne civilizacije istoka. Otprilike: udisanje ili ubrizgavanje pod kožu usitnjenih ostataka sasušenih krasti sa bolesnika. Tako se provocirala bolest u malom, te sticao doživotni imunitet.

Svaki je boravak u inostranstvu Voltaire nastojao iskoristiti (u širokom, pa i prozaičnom, značenje tog glagola). Iz Engleske, između ostalog, donosi vijest o postupku kojim se mogu preventirati boginje. I očito je da računa na otpor Francuske, odnosno Evrope. Uz riječ Evropa, koju je Voltaire kao niko prije njega tako često i strasno pominjao, ovdje stoji epitet kršćanska. Problem sa inokulacijom i kršćanskom Evropom jeste u tome što je inokulacija stigla iz Turske. Argumentacija u protivljenju inokulaciji (i) u Engleskoj je u početku bila: Ne može se kršćanin podvrći postupku koji praktikuju neznabošci. U Engleskoj je ovo protivljenje savladano (vidjet ćemo kako) a Voltairu predstoji da nagovori Francusku (i Evropu, naravno) gdje je kler još uvijek igrao mnogostruko rigidniju i presudniju ulogu.Voltaire je, između ostalog, bio majstor nagovaranja. Jedan od argumenata za kojim poseže jeste i taj da nisu Turci ti koji su izumili inokulaciju. Ne ide ovdje Voltaire linijom podilaženja francuskom, odnosno kršćanskom animozitetu. Tek napominje da su i Turci od drugih učili. Tu Voltaire komplimentira:’’Turci su razuman narod.’’ Evo nas, dakle, opet kod pojma razum - pomenutog u tekstu iz 1775. godine.

Voltaire spekulira od koga su Turci naučili inokulaciju, ali ostavlja otvoren prostor za konačni zaključak. Neko pominje i Kineze? Koji su, ako ćemo pravo, u očima tadašnjih Turaka neznabošci? Što se tiče Voltaira, on komplimentira i Kinezima. Uvijek to radi kad se od nekoga nešto može naučiti.

Čineći se nevještim, odapinje otrovnu strelicu u smjeru klera koji vodi visokopoučne, do apsurda jalove rasprave na tragu onoga famoznog pitanja: koliko đavola može stati na vrh igle? (I danas ima učenjaka koji uživaju u odgovaranju na pitanja kao što je, primjerice: je li haram čupati obrve?) Lukavo i ironično ustupa filozof Voltaire kleru privilegiju donošenja konačnog zaključka. On, koji je pisao o ludilu vjerskih ratova i beskrajno jalovim natezanjima između jansenista i jezuita, ovaj put elegantno zaključuje.  ’’Ostavljamo ovu istorijsku poentu da je razmotre učeni benediktanci koji će bez sumnje sročiti dobar broj stranica povelikog formata - o ovom predmetu, sa dokazima.’’

Voltaire se u maniru simulirane neupućenosti iz rasprave izuzima: ’’Sve što ja na ovu temu želim reći je da je Lady Wortley Montagu, jedna od najinteligentnijih žena Engleske… dok je s mužem živila u Konstantinopolju odlučila bez premišljanja da cijepi dijete rođeno u toj zemlji. Uzalud je njen ispovjednik ukoravao da ova procedura nije kršćanska i da može uspjeti samo na nevjernicima.’’

U priči o razumu i boginjama ovdje uvodimo novo ime. Lady Mary Wortley Montagu (1689 –1762) aristokratkinja, književnica, supruga diplomate koji je 1716. godine, u jeku austrijsko-turskih sukoba, poslat od Engleza u Konstantinopolj da ureduje (prevashodno u korist Engleza, naravno). Za razliku od većine supruga ove vrste, Lady Mary Wortley Montagu je iskoristila inostranstvo za posmatranje i učenje. Jedno od dostignuća koje je otkrila kao vrijedno usvajanja jeste inokulacija. Bila je lično motivisana. Prije tri godine njen jedini brat je umro od boginja. Prije godinu dana ona je, doduše, bolest preživjela, ali u ogledalu više nije vidjela nekadašnju ljepoticu. Zapisi svjedoče da je, između ostalog, ostala bez trepavica i obrva. Lady Mary lamentira u pjesmama koje su naslovljene imenom strašne bolesti. Čak dvije pjesme je naslovila njenim imenom. Smallpox I i Smallpox II. O inokulaciji piše s oduševljenjem. U pismu iz aprila 1717. godine prijateljicu u Londonu detaljno izvještava. Najavljuje da će inokulaciji podvrgnuti svog trogodišnjeg sina (prija ponekad uloviti grešku velikog pisca - nije inokulaciji podvrgnuto dijete rođeno u Turskoj, nego sin rođen u Engleskoj) te da joj patriotizam  nalaže da po povratku u Englesku ovo propagira (tamo je cijepila i kćerku rođenu u Turskoj). Lady Mary Wortley Montagu već zna na kakav će otpor naići, te se ne libi da pomene čak i nedragu joj riječ rat.

Sin Lady Mary je iduće godine (maj 1818.) zaista podvrgnut inokulaciji. Uspješno ju je podnio. Vrativši se u Englesku Lady Mary Wortley Montagu je svoj društveni položaj iskoristila za djelovanje najavljeno u onom pismu. Računala je na Princezu od Velsa koja će postati Kraljica, supruga Georga II. Važila je za izrazito pametnu i slobodoumnu ženu. Kao takvu je pominje i Voltaire. Da li zbog općeg dobra ili primarno zbog svoje dvoje djece (u konačnici, po dobrobit nacije, po dobrobit Evrope, nije ni važno) supruga Caroline of Brandenburg-Ansbach (pominjemo njeno djevojačko ime koje upućuje na izrazitu ulogu boginja u smrtnosti članova njene porodice) pristaje na eksperiment. Ovdje, doduše, slijedi dio koji bi savremeni zagovornici prešutkivanja tamnijih strana svjetlih stranica istorije prigodno prešutjeli. Naime, eksperiment je izvršen nad šest osuđenika na smrt. Nad njima je  inokulacija izvršena uz prethodno obećanje da će im se, prežive li, ukinuti kazna. Preživjeli su. Cijeli je postupak bio transparentan. Javnost je sve vrijeme obavještavana u novinama. U augustu 1921. godine inokulaciji su podvrgnuta dva djeteta iz engleske kraljevske porodice. Bilo je uspješno. Sljedeću epidemiju Engleska je, makar što se tiče aristokracije, dočekala spremnija. Istina, inokulacija nije uvijek uspijevala, ali je bila ogroman i suštinski korak do konačnog obuzdavanja strašne i smrtonosne bolesti. Ogroman broj života je spašen inokulacijom i prije no je izumljena vakcina.

Naglašavajući zasluge Lady Mary Wortley Montagu, potom Kraljice, pa ne izostavljajući ni onih šest ljudskih zamoraca, Voltaire ne propušta priliku odapeti otrovnu strelicu. Ovaj put prema suprugama francuskih diplomata (zašto ne i samim diplomatama, dakle muževima - to je već druga tema) koji su služili na istoku. One su, spočitava im Voltaire, jednako mogle saznati to što je saznala i Lady Mary Wortley Montagu. Zaista, mogle su se sa istoka vratiti ne samo natovarene svilom, nakitom i ostalim drangulijama, nego i sa informacijama korisnim za domovinu, odnosno (Voltaire uvijek nju naglašava ili podrazumijeva) Evropu.

Mimo informacija koje nam nudi Voltaire, postoji svjedočenje da je jedna supruga francuskog diplomate dijete uspješno podvrgla inokulaciji u Aleppu. Ali to, rečeno današnjim jezikom društvenog umrežavanja, nije šerovala. Zbog straha od osude klera ili zbog pomanjkanja osjećaja za opće dobro? Preostaje nam da pretpostavljamo. Kao što ostaje da pretpostavljamo da li je ista supruga šerovala poneku budalaštinu kako se to i danas radi.

Voltaire spočitavanje konkretizira postupkom spretnog ubjeđivača. Da je neka supruga francuskog diplomate sa istoka donijela tajnu inokulacije, nabraja Voltaire: …Duc de Villequier, jedan od najuravnoteženijih i najzdravijih muškaraca u Francusko,j ne bi umro u naponusnage. Prince de Soubise, koji je uživao savršeno zdravlje, ne bi bio pokošen u dvadeset petoj godini. Djed Louisa XV ne bi bio pokopan u pedesetoj godini. Dalje nije potrebno. Pun pogodak u tekstu čija je namjera neskriveno ubjeđivačka! Da je žena nekog francuskog diplomate bila na visini Engleskinje Lady Mary Wortley Montagu, prestolonaslednik bi dočekao da postane kralj. Ovako ga je nadživio otac. Voltaire je ovu spekulaciju u Francuskoj objavio 1734.godine. Četrdeset godina poslije toga Luis XV je umro od iste bolesti kao i njegov deda. Možemo pretpostaviti šta je tim povodom Voltaire pomislio. Bio je još uvijek živ.

Engleski džentlmen James Puckle (1667-1724) je bio savremenik Lady Mary Wortley Montagu (1689 –1762). Nemamo dokaza da su im se putevi ukrstili. Da su živjelu u vrijeme društvenih mreža možda bi to bilo neminovno? Ukrstimo ih naknadno. U priči o razumu. Jer, iste godine (1718.) kada je u Konstantinopolju Lady Mary Wortley Montagu sina podvrgla inokulaciji, James Puckle je jednu spravu namijenjenu ubijanju prijavio kao patent. Danas tu spravu nazivaju pretečom mitraljeza. Puckle Gun. Upravo je bio ustanovljen zakon po kome izum tek uz određene uvjete stiče status patenta. Izum mora biti pismeno opisan, mora se opisati priroda izuma, način na koji djeluje, svrha itd. Slavni izum Sir Richard Arkwrighta (1732 – 1792) - mašina za predenje, izgubila je naslov patenta nakon deset godina uspješne upotrebe, baš zbog nedostatka pismene specifikacije.

James Puckle je bio književnik, sklon pisanju i opisivanju. Da li zbog ovoga, ili zbog novoustanovljenog zakona, James Pucklea je, osim što je bio jedan od prvih koji je ponudio specifikaciju, u specifikaciji bezmalo pretjerao. Nakitio. Ovdje izdvajamo tek obrazloženje ponuđenih dviju vrsta metaka. Puckle nudi okrugle, dakle konvencionalne, ali i kockaste metke. Drugi (puckleovski) su, jer izazivaju razornije rane, namijenjeni Turcima. Imaju za cilj, citiramo izumitelja,’’nevjernike uvjeriti u prednosti kršćanske civilizacija.’’

Rekosmo, James Puckle je bio i pisac. U jednoj od njegovih knjiga (The Club; in a dialogue between father and son) nailazim na ovu rečenicu: ’’U pravu su Turci kad kažu da u svakom grozdu čuči đavo.’’ Puckl je bio trezvenjak. Kanio je Turke uvjeriti u prednosti kršćanske civilizacije ali je, evo vidimo, kad mu je ustrebalo, nešto od turske civilizacije naveo na svoj (kršćanski) mlin. Uzgred, nisam sigurna da je izreka o grozdu i đavolima turska. Ali, neka, kako bi to rekao Voltaire, presude učenjaci. Možda baš oni što odgovaraju na pitanja kao što je: Je li haram čupati obrve?

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.