Andrićevi citati o Bosni stara su navada ovdašnjih kolumnista. Razumljivo, jer od hiljade stranica koje je Ivo Andrić ispisao od 1920. godine i pripovijetke „Put Alije Đerzeleza“ najveći dio za podlogu ima ovu zemlju i njenu tvrdu historiju. S jedne strane čuveni Nobelovac i autor sa svojom literarnom magijom a s druge ovdašnji običaj da se svaka lična nesposobnost i nesigurna misao podupre citatom. Ko se ne sjeća ushićenja kad u tuđoj knjizi ugleda cijelu i zaokruženu misao koja je tek kao slutnja na vrh jezika bila.

Ono što je povod ove priče jesu citati koje Andrić nikad nije napisao ili izgovorio. Posljednji u nizu je kolumnista Nezavisnih novina A. Stojanović koji je trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini opisao Andrićevim riječima - “Gdje prestaje logika tu počinje Bosna“.

Ovo se direktno nastavlja na gotovo istu misao koju je prije nekoliko godina izustio predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, u intervjuu za javnu televiziju iz Sarajeva. U pokušaju da objasni tadašnji kolaps u BiH, oslonio se na Nobelovca rekavši: “Čim uđeš u Bosnu prestaje logika kazao je i Ivo Andrić“.

Autoritativno, nema riječi. Jedini je problem što to Andrić nikada nije rekao ili napisao.

Mudrovanje kako su Bosna i logika dvije riječi iz dva različita, udaljena i nekomplementarna svijeta nije od juče. U svakom slučaju pripada političkoj postmoderni za koju je naš najstariji pisani dokument Dejtonski mirovni sporazum. Do sada se koristila u obliku - Gdje počinje Bosna prestaje logika. Bez navođenja autora, služila je kao jednostavna i samonikla zakrpa na haljini lokalne estradne scene eksperata i analitičara. Posljednjih godina uveden je običaj i prizivanje književnog autoriteta da se citatom zapečati nesretna sudbina ove zemlje.

Ivo Andrić je prve tekstove napisao u Sarajevu (pjesma „U sumrak“, časopis Bosanska Vila, 1911). Njegovo poslednje javno istupanje bilježi se 11. decembra 1974., nekoliko dana prije nego što će mu pozliti i biti prevezen na VMA Beograd gdje će umrijeti 13. marta 1975. Povodom Sabora kulture BiH u Sarajevu tada je govorio je svom Eckermannu - Ljubi Jandriću: „Kad je Bosna u pitanju ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne“.

U jednom pismu iz godine 1919. Ivo Andrić kazuje kako svoju dužnost u Jugoslaviji vidim u tom da ćutim i da tako bar za jedan glas umanjujem kaos i dreku svih oko sebe. Sada svi znamo da ga je malo ko slijedio pa nije bez logike što živimo kako već živimo.