Neplaćanje obavezujuće zakonom propisane takse za javne radio-televizijske servise ilustrira bosanskohercegovačko društvo u svakom segmentu – političkom, ekonomskom, socijalnom i obrazovnom. Tako priča o radiotelevizijskoj taksi zapravo govori o nama samima, odnosu spram javnog dobra, ali i činjenici da i sve ono što bi trebalo služiti građanima služi politici, a ovi prvi plaćaju.

U tekstovima o malom procentu naplativosti onog što se narodski zove TV pretplata, reflektiraju se politička previranja, a vijesti na ekranima sa lošim signalom u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine kao da poručuju da ih se ne treba slušati ili gledati. Možda građani ne znaju šta zakon tačno kaže, ali su svjesni da li nešto imaju ili nemaju i koliko mogu utjecati u realizaciju toga.

Iznos RTV takse, svojevremeno je utvrdio Upravni odbor Javnog preduzeća RTV BiH 1998. godine - šest KM. Nakon toga vršeno je usklađivanje visine RTV takse da službenom stopom inflacije pa taksa iznosi 7,5 KM, a prošle godine je Komisija za saobraćaj i veze Predstavničkog doma parlamentarne skupštine BiH potvrdila je tu cijenu. Iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) BiH zaključili su da „u datim okolnostima ne postoje argumenti koji bi opravdali promjenu visine RTV takse“. Ustvrdili su to na osnovu podatka da taksu plaća tek nešto više od 50 posto obaveznika, a da je taj procenat svakodnevno u padu.

Odavno se razgovara o modelima prikupljanja sredstava. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH na sjednici u julu nije usvojio Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Javnom radiotelevizijskom sustavu BiH, a on je predviđao naplatu RTV takse putem računa za električnu energiju. Tim povodim je direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović u intervjuu za sarajevski dnevnik Faktor izjavio da za novi zakon nisu bile stranke iz RS-a i HDZ, ali i da je Bosna i Hercegovina „jedina država u kojoj ljudi, koje su građani izabrali da štite zakon, otvoreno pozivaju na njegovo kršenje“. Referirao se na pozive predstavnika HDZ-a i stranaka iz RS-a da građani ne plaćaju zakonom propisanu taksu.

Jedan od primjera je iz 2013. godine kada su predstavnici Narodne skupštine RS-a na posebnoj je sjednici razmatrali mogućnost da javno pozovu građane da ne plaćaju RTV taksu. Tada je Milorad Dodik, predsjednik RS, nakon sastanka sa zvaničnicima RS u zajedničkim institucijama BiH poručio je da očekuje da jedan od zaključaka posebne sjednice bude da se ne plaća RTV. S druge strane, predstavnici HDZ često pozivaju na formiranje trećeg kanala javnog servisa sa prefiksom hrvatski, a paralelno lobiraju i rade na slabljenju postojećih frekvencija javnih RTV servisa. taksa.

Iva iz Tomislavgrada opisala je kakav je odnos njenih sugrađana prema programima javnih radiotelevizijskih emitera.

„U nas tih programa uopće nema, a ako i ima, ne može se ni gledati jer je jako loša slika, a kao trebali bi ih plaćati i zato ih vrlo mal' broj ljudi i plaća. Moji sugrađani misle da je sramota da žive u BiH, a ne mogu imati normalan TV program, normalnu sliku. Dosta njih misli da i nema što vidjeti“, kaže ona.

Sličnog je mišljenja i Sarajka Danijela koja smatra da treba izbjeći svaku polemiku o nacionalnim kanalima.

„Ili sam crna ovca na svijetu i vjerovatno je većini važnije da im se natrpa hrvatskih riječi u dnevnik i da se nacionalna pitanja obrađuju nauštrb istraživačkog novinarstva i na primjer BBC dokumentaraca i kvalitetnih prenosa i domaće produkcije, obrazovnih programa, kulturno-umjetničkih. Kod nas se priča o toj pretplati samo u kontekstu nacionalnog kanala i ja to ne mogu da shvatim“, kaže ona.

Ukupan prihod od RTV takse iskazan u izvještajima BHRT-a od prošle godine iznosi 20.300.008 KM. U strukturi ukupnih prihoda, prihodi od RTV takse čine 60 posto. Evidentan je i pad prihoda od RTV takse u 2015. godini, kako u odnosu na Plan 2015. tako i u odnosu na izvršenje 2014. godine. U odnosu na Plan 2015. godine, prihod BHRT-a od RTV takse ima pad za 8,28 posto (smanjenje za 1.813.992 KM), dok u odnosu na ostvarenje u prethodnom periodu, ovi prihodi imaju smanjenje za 7,7 posto (manji su za 1.694.445 KM).

Taksa je otimanje para

Banjalučanin Stevo kaže da je plaćanje takse „otimanje para kao i većina drugih stvari“. I upravo to jeste rečenica koju smo mnogo puta čuli kada je riječ o većini zakonski propisanih nadoknada. U većini slučajeva građani neće da plate kakvu-takvu uslugu koju imaju ali kada je riječ o RTV taksi postoje cijeli internet forumi koji građane savjetuju kako legalno izbjeći plaćanje.

Međutim, slučaj iz 2004. godine govori da država zaista ima mehanizam da „otme“ od građana novac i onda kada oni nemaju uslugu koju trebaju platiti. U Sanskom Mostu otkucana su sudska rješenja o prinudnoj naplati nenaplaćenih radiotelevizijskih taksi za 1.600 domaćinstava u prosječnim iznosima od 300 KM. Prema pisanju medija, u pojedinim mjesnim zajednicama građani nisu imali radiotelevizijskog signala pa su samim time smatrali da ne trebaju plaćali taksu. No, u konačnici su morali. Penzionerima se, na primjer, počeo umanjivati određen iznos od mjesečne penzije. Navedeni primjer nije usamljen: prema izjavi tadašnjeg ministra pravde RS, u 2010. godini pred osnovnim sudovima u RS-u bilo je više od 40.000 predmeta za naplatu RTV takse.

Dok se godinama vodi kampanja da se osnuje i treći hrvatski RTV servis, niko se nije potrudio da građanima u svim dijelovima BiH obezbijedi dobar signal na TV prijemnicima. Zanimljivo je kako je aktuelni zakon koji regulira ovu oblast u tom segmentu licemjeran jer se navodi „u okviru postojećih tehničkih mogućnosti“.  Međutim, ono na što se pozivaju pojedini politički predstavnici jeste Zakon o zaštiti potrošača koji kaže kako niste dužni platiti ukoliko nemate potpisan Ugovor sa pružateljem usluga te ako za usluge nikada niste dobili račun ili opomenu.

Stevo ne plaća pretplatu jer je podstanar i zakon ga kao takvog „ne prepoznaje“ a samim time i ne obavezuje.

„Iskreno poslije prenosa uživo Dodikovog koncerta na trgu smatram da je televizija postala smeće u najgorem i najvulgarnijem smislu te riječi“, kaže ovaj Banjalučanin.

Javnim servisima se uglavnom spočitava loša uređivačka politika, stranački obojena, a aktuelni zakon propisuje vrlo precizno nemiješanje politike u rad servisa. Međutim, za ono što se dešava u praksi i ne postoji sankcija.

Stevo kao i Ajna iz Sarajeva smatra da javni servis treba biti u službi građana i u službi  njihovih interesa jer su oni ti koji ga plaćaju.

„Plaćam pretplatu, iako rijetko gledam programe javnog servisa. Apsolutno ne odgovaraju mojim potrebama niti moje porodice. S druge strane, veoma cijenim pojedine novinare koji tamo rade, naročito na radiju i od srca želim da im se uslovi rada poboljšaju, što bi trebalo dovesti i do kvalitetnijeg programa“, kazala je Ajna.

Zakon o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine precizno definira obavezu da „svako domaćinstvo i pravno lice na teritoriji Bosne i Hercegovine koji posjeduju radio ili televizijski prijemnik dužni su plaćati mjesečnu taksu za posjedovanje tog prijemnika pod uslovima određenim ovim zakonom. Prihod od RTV takse može se koristiti samo za finansiranje osnovne djelatnosti javnih RTV servisa. Prihod od RTV takse ne podliježe poreskim obavezama“.

Predviđeno je da se taksa plaća uz račun za fiksni telefon. Procent naplate nije bio veliki i u vrijeme kada je dosta bh. građana koristilo usluge fiksne telefonije ovdašnjih državnih telekoma. Kada se taj procent još umanjivao bilo je više pokušaja da se nadoknada plaća uz račune za električnu energiju. Ali je se ostalo pri prvobitnom rješenju.

Banjalučki novinar Ljupko Mišeljić smatra da je problem u nezadovoljstvu građanki i građana BiH programima koje RTV servisi emituju, te njihovom kršenju Zakona o javnom RTV sistemu i Zakona o javnim RTV servisima, i programskih smjernica i načela.

„Pažnja bi trebala biti posvećena više programskoj shemi i sadržaju, jer javni servisi treba da informišu, zabave i obrazuju javnost, a izgleda da građani imaju sve manje povjerenja jer su javni servisi postali poprišta političkih borbi, agitacije i propagande. Sadašnji sistem raspodjele novca je dobar, što se ne može reći i za programe javnih servisa. Tako nije fer, niti bi trebalo biti pravilno, da iz javnih servisa dopiru samo glasovi koji reaguju na kršenja Zakona u smislu naplate, a ne čuje se kritika na programski sadržaj“, kazao je Mišeljić za Media.ba.

Kada je 2001. godine bila aktuelna tema osnivanja državnog javnog RTV javnog servisa, način na koji je osmišljen nije bio potpuno jasan ni uposlenicima tzv. Sivog doma. Tako je i danas, dok se slične institucije u svijetu bave mjerenjem procenata gledanosti njihovih kanala i brinu zbog procenta smanjenja gledatelja jer se pažnja mlađe populacije okreće prema internetu.

Od 1995. godine priča o javnim televizijskim servisima uvijek je aktuelna, za prosječnog građanina najčešće konfuzna i nastavlja se bez nekog smisla ili kulminacije. Pred njima je sve jasno, programa ima ili nema, dobar je ili loš, a taksa je nešto što se prosto mora platiti.