Mediji koji su širom svijeta izvještavali o izbjegličkoj krizi često su padali u zamku propagande političkih lidera pojedinih zemalja. Nepotpuna i neistražena priča, govor mržnje, kao i senzacionalistički pristup, samo su neke od karakteristika medijskog izvještavanja o migracijama, zaključak je studije "Moving Stories: International Review of How Media Cover Migration", koju je povodom Međunarodnog dana migranata objavila Mreža za etičko novinarstvo.

 

 

Medijske priče, u većini slučajeva, nosile su negativnu konotaciju i bile fokusirane na brojke. Nedostajala je šira perspektiva, a novinari su ignorisali dokaze ozbiljnih studija koje ukazuju na činjenicu da migracija, bez obzira na to kakvi njeni kratkoročni izazovi bili, predstavlja bazu za ekonomski i kulturni napredak.

 

„Izvještaj posebno naglašava kako su se evropski mediji nosili sa krizama, i sugeriše da su mediji bili slabo pripremljeni za situaciju. Fokus je previše stavljen na brojke, a nedovoljno na ljudske priče, sve do tragedije sa Aylanom Kurdijem. Čini se da su mediji u tom trenutku preokrenuli priču u drugom pravcu. Problem je bio, i još uvijek jeste, nedovoljna izbalansiranost sve vrijeme“, smatra Aidan White, direktor Mreže za etičko novinarstvo.

 

Pored evropskih zemalja, izvještaj se bavi medijskim predstavljanjem migracija u Australiji, Nepalu, Gambiji, Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici, Sjedinjenim Američkim Državama i Libanu.

 

„U svim zemljama postoji dobro izvještavanje, ali je veoma često prekriveno senzacionalizmom i površnim tabloidskim pokrivanjem priče i politički motivisanim izvještavanjem. Ovo je posebno bilo tačno na Balkanu gdje su politički lideri bili direktni i puni mržnje, bez medijske kritike i nadziranja“, pojašnjava White za Media.ba.

 

Kako među političarima, tako i u sadržajima mainstream medija, postoji izražena tendencija da se generalizuje slika o migrantima kao o beskonačnom talasu ljudi koji kradu poslove, postaju teret državi i, u konačnici, prijete mjesnom načinu života.

 

 

U atmosferi netpreljivosti i panike koju su ispoljavali politički lideri u Evropi, mediji su se našli pred velikim izazovom da ostanu dosljedni profesionalnim standardnima, što se vrlo često nije dešavalo. U Bugarskoj je veoma brzo postalo jasno da ne postoji dovoljno znanja i iskustva novinara za pokrivanje migrantskih i izbjegličkih kriza. Redakcije su bile onesposobljene zbog nedostatka istreniranog i informisanog osoblja, koje bi bilo u stanju proizvoditi visokokvalitetne sadržaje i analize. Jedan od najčešćih problema koji se javljao u izvještavanju u Bugarskoj, odnosio se na nepoznavanje terminologije i razumijevanje pojmova: imigrant, izbjeglica, tražilac azila, neregistrovani migrant i slično.

 

 

Neprovjerene informacije lako su nalazile svoj put do naslovnica u mainstream medijima, a zatim su se širile web stranicama i društvenim mrežama. Jedan od najupečatljivih primjera je izjava bivšeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova, Vaassila Marinova, koji je tvrdio da mjesečna nadoknada za jednu izbjeglicu u Bugarskoj iznosi 550 eura, što je više od prosječne plaće u toj zemlji. Informacija se ubrzo, bez provjere, proširila svim medijskim kanalima i izazvala bijes među Bugarima. Tek nakon više od mjesec, magazin Sega Daily proveo je istragu koja je pokazala da su tvrdnje Marinova bile samo spekulacije.

 

 

Posebna pažnja u izvještaju posvećena je tretmanu romske zajednice u italijanskim medijima. Ta etnička manjina često je patila zbog kontinuiranih napada u medijima, a posebno zbog disproporcionalnog izvještavanja o kriminalnim radnjama koje su počinili Romi. U maju 2015. godine, televizijske stanice pozvane su da se uzdrže od povezivanja sa političkim partijama koje su širile ksenofobiju tokom kampanje za regionalne izbore u Italiji. Pažnju je privukao i intervju prikazan u programu Canale 5 u kojem mlada Romkinja objašnjava kako je kriminal bolje plaćen od posla i da se ne obazire na žrtve, da bi nedugo nakon toga izjavila kako je bila plaćena za davanje takve izjave.

 

 

Ovakvi incidenti ilustriraju da novinari u Italiji ponekada imaju poteškoću da identifikuju, izoluju i eliminišu informaciju koja je iskrivljena i nepouzdana, a to je posebno problematično kada se radi o govoru mržnje. Kako bi ovakav govor bio umanjen, udruženje Associazione Carta di Roma pokrenulo je kampanju No Hate Speech. Kampanja je djelovala u različitim pravcima – čitaoci su pozvani da uoče promotore govora mržnje i da ne ulaze u diskusije sa njima, dok su mediji, izdavači i administratori društvenih mreža, pozvani da uklanjaju poruke mržnje i zabrane ponovni pristup njihovim autorima.

 

 

Trenutno stanje u kojem se nalaze mainstream mediji, kao i (ne)sloboda štampe u Turskoj, predmet su mnogih medijskih studija i izvještaja u posljednje vrijeme. Ukratko, glavni problemi s kojima se tursko medijsko okruženje susreće ogledaju se u smanjenju i gubitku novinarske stručnosti, nestajanju ozbiljnog izvještavanja zbog želje za klikovima na web stranicama i nastojanjima vlasničkih struktura medija da održe dobre odnose sa vladom i dobiju javne tendere. 

 

Turska je trenutno zemlja u kojoj se nalazi najveći broj Sirijaca koji su napustili svoju zemlju bježeći od sukoba - njih 1.905.000. Turska javnost pokazala je posebnu netrpeljivost prema toj populaciji u pokušaju linča, 18.8.2014. godine, kada su se proširile glasine kako je 15-godišnji Sirijac silovao 10-godišnjaka iz turskog grada Iskenderun. Većina medija napade koji su se tada dogodili nije opisala kao linč. U člancima su pominjane oštećene prodavnice koje su bile u vlasništvu Sirijaca, ali napadači nisu imenovani, već je o njima uopćeno pisano kao o „ljutim građanima“ i „javnosti“, dok je osvrt Sirijaca o tim istim dešavanjima u potpunosti izostao. Iako se ispostavilo da je sirijski dječak, na kraju, lažno optužen, mediji nisu pisali o tome gdje i pod kakvim uslovima je bio ispitivan.

 

 

Tabloidna štampa u Velikoj Britaniji i ranije je kritikovana zbog političkog utjecaja na izvještavanje o problemima izbjeglica i azilanata, ali zadnja dešavanja zahtijevala su i međunarodnu reakciju. Medijsko izvještavanje u toj zemlji vjerovatno je dostiglo svoju najnižu tačku kada je Zeid Ra'ad Hussein, UN-ov činovnik za ljudska prava, pozvao Veliku Britaniju da se obračuna sa govorom mržnje u tabloidima, nakon kolumne Rescue boats? I’d use gunships to stop migrants objavljene u magazinu The Sun, u kojem kolumnistica Katie Hopkins migrante naziva "žoharima".

 

 

Smrt dječaka Aylana Kurdija utjecala je na promjenu pisanja pojedinih medija. Gotovo preko noći, Daily Mail od naslova koji su raspirivali paniku kao što je Migrants: How many more can we take, okreće se humanijim pozivima za pomoć i gostoljubivost, što se može vidjeti i iz naslova A tiny victim of a human catastrophe. Takva, gotovo šizofrenična reakcija na migrantsku krizu, ukazuje na buran odnos koji britanska štampa ima prema tom problemu – pun straha s jedne, i neustrašiv, s druge strane, što bi se moglo objasniti i trenutnim stavom javnosti. Naime, prema istraživanjima, 50 posto stanovnika u Velikoj Britaniji nije zabrinuto zbog imigracija, 50 posto jeste.

 

Izvori koji nude pouzdanu statistiku postoje, ali je izvještavanje o migraciji i dalje neizbalansirano. Bez pristupa u kojem mediji kritički posmatraju mainstream diskurse, novinari u Velikoj Britaniji rizikuju da njihova izvještavanja ostaju na nivou polemisanja. Primjeri u kojem sami novinari kritikuju način na koji su mediji pristupili temi migracija su rijetki, ali, ipak, postoje. Tako su Al Jazeera i The Guardian ukazivali na krizu medijskog izvještavanja, više nego na samu izbjegličku krizu. Interesantno je da su online mediji, kao što su Sky News, CNN ili Al Jazeera imali više in-depth i izbalansiranog izvještavanja od ostalih, analizirajući zašto i zbog čega izbjeglice bježe.