Kako su Tanjug i Politika deložirali kultnog Kišovog junaka.   

Pod novinskim tekstom "Osam decenija Danila Kiša" pronalazim komentar koji me navodi da pomislim kako osim muzičkih postoje i književne groupie. Vajka se čitalac što nije rođen koju godinu ranije jer je ovako propustio priliku da Kiša uživo sluša. Tu je i uzdah ''Eh, Bože'' za koji uz nastavak što slijedi shvatate da je upućen Kišu. Pominje čitalac svoj stan i svoj suteren (Kišu za ljubav treba mansarda!), police, mačora (ovo je dobro, jer Kiš se bojao pasa). Izdvaja kultnu Kišovu knjigu, ali ne pod punim naslovom. Iza "Grobnica za" upisuje tri tačke. Ovo je skraćivanje svojstveno internetskom komuniciranju? Neće biti. Ko je spreman napisati sedamdeset jednu riječ, ne štedi na dvije. Prije će biti da je zbunjen? U novinskom tekstu pod koji je upisao komentar stoji ''Grobnica za Ivana Davidoviča''. Ako tako kaže Tanjug, pa aminuje Politika, onda: biće da je Ivan?!

Čitalac ispovijeda da je ''kupio svojevremeno sve knjige koje su spomenute u članku'' i da ih je sve'' barem dva puta pročitao''. Eto šta može postići indoktrinacija novinskim tekstom !!! Tanjug i Politika su jednu lirsku dušu zaveli u bludnju: da je kupila knjigu koja ne postoji i da je nepostojeću knjigu dva puta pročitala! 

Danilo Kiš se često pominje kao posljednji jugoslavenski pisac. Misli se na državu čija je novinska agencija bila Tanjug. Od troje pomenutih samo je još Tanjug živ. Sada se definiše kao novinska agencija Srbije. Serbia’s state news agency. Već je stasala generacija koja mora proguglati da bi saznala čega je Tanjug akronim. Telegrafska agencija Nove Jugoslavije. Čime se pravda neobičan spoj (Telegrafska agencija Nove Jugoslavije je Novinska agencija Srbije), pitanje je kojem guglanje ne pomaže.

Danila Kiša Tanjug prvi put pominje povodom Ninove nagrade koju je pisac dobio za roman Peščanik. Bijaše 1973. godina. Dva dana pred Kišov trideset osmi rođendan. Od tada Tanjug Kiša prati do godine kada je vratio Ninovu nagradu. Potom je nastupilo sedam godina u kojima Tanjug ne pominje Kiša.

Nakon što konekcija opet proradi, nastupaju godine skoro preko mjere benevolentnog odnosa prema piscu. Druga polovina osamdesetih, do Kišove smrti. Počinje sa informacijom o Kišovom nastupu u pariškom kulturnom centru. Poslije ovoga slijedi niz informacija između kojih su pauze ujednačene a kratke. Prenose ih novine "od Vardara do Triglava". Oslobođenje, Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Dnevnik, Politika, Politika ekspres, Novi list, Jedinstvo, Borba, Pobjeda, Glas Slavonije, Glas, Nova Makedonija, Delo.

Agencija Tanjug prenosi pohvale švedske štampe, te da je Kiš preveden na francuski, da je dobio nagradu Skender Kulenović. Obavještava o intervjuu koji je Kiš dao minhenskom Zidojče Cajtungu, pod naslovom "Književnost ne smije da laže". Obavještava da je Kiš odlikovan francuskim odličjem viteza umjetnosti, da je sve popularniji u inostranstvu, da je preveden na španjolski jezik, da ga Šveđani opet hvale. Kiš postaje "mi". Ispod Tanjugovog naslova "Mi u svijetu" tekst je o Kišu. Ne može Tanjug, naravno, toliko pretjerati pa objaviti da smo "mi napisali" Peščanik koji je nagrađen u zapadnoj Njemačkoj. Ali obavještava da je Kiš objavljen na rumunjskom, da je dobio rimsku nagradu Tevere. Vijest o nagradi AVNOJ-a prenosena je, što se i očekuje, "od Vardara do Triglava". Godinu dana pred konačno urušavanje Jugoslavije. U tom će urušavanju neki od pobrojanih listova nestati. Borba, recimo.

Juna 1989. Tanjug javlja da je Enciklopedija mrtvih objavljena na engleskom jeziku. Juni 1989. se danas odaziva na riječi: Slobodan Milošević i Gazimestan. U oktobru Tanjug javlja da su Rani jadi knjiga mjeseca u zapadnoj Njemačkoj. Usuđujem se pretpostaviti da je Kišu do ovoga bilo stalo kao, rečeno riječima jedne njegove pripovijetke, do "taštine nad taštinama." Istog oktobra, neki drugi dan, Tanjug objavljuje da je Danilo Kiš umro. Objavljuje telegrame saučešća, objavljuje izjave, objavljuje naslov: "Pariz se oprašta od Kiša". Konekcija Tanjug - Kiš ne prestaje ni nakon Kišove smrti. Povodom okruglih stolova, simpozija, sabranog djela. Ali nikada više onako zadihano kao između 1985. i 1989.

Za sebe Tanjug danas kaže da je "prema istraživanjima, u ovom momentu najcitiranija agencija u regionu, odnosno agencija čije se vesti najviše koriste ili direktno citiraju (objavljuju) u štampanim i elektronskim medijima ".

Uz akronim Tanjug sada stoji: Tačno. Tako se logo Tanjuga (T) dodatno tumači. Ako se Tanjug hvali ''tačnošću'', dvostruko je opravdan drugi komentar ispod teksta "Osam decenija Danila Kiša": "Prenesite novinaru, koji je ovo pisao, da se knjiga zove "Grobnica za Borisa Davidoviča", a ne "Grobnica za Ivana Davidoviča". Baš sramota!"

Ljudski je griješiti, naročito u petak (20.februara,2015.). Ali, ima ponedjeljak - da se greška ispravi. Evo već deveti ili deseti ponedjeljak, pa utorak, pa srijeda, pa četvrtak, prolaze. Za razliku od ubice koji se, kažu, na mjesto zločina vraća, očito da niko iz redakcije više i ne pogleda postavljeni tekst. A čitalac još uvijek vjeruje u feedback. Greška se, dapače, iz gluhe redakcije razmilila i razbaškarila po internetu. Grobnica za Ivana Davidoviča je negdje čak postala roman! Ovo je i komično. Tekst u prvom dijelu pominje knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča a potom predstavu rađenu po romanu Grobnicu za Ivana Davidoviča.

Nakon onog "Sramota" upisan je još samo jedan komentar. Tiče se ilustracije koja stoji uz tekst. Poštanska marka sa Kišovim likom nije po ukusu gorkog čitaoca. Te lamentira:

"Ćirilica definitivno gubi bitku... čak i na markama je više nema... nisam ja neki super Srbin nego ..."

Eto, dakle, tri egzemplarna odnosa prema Kišu. Jedan Kiša doživljava šiparački zadihano (Kiš je, mora se priznati, od pisaca koji privlači i takve. Vrijedi mu jedna fotografija više nego nečije cjelokupno mrčenje papira). Drugi drži do temeljitosti i solidnosti: navesti tačno naslove Kišovih djela, pa ćemo poslije šta već slijedi. Treći: Ivan ili Boris, meni je svejedno. Samo neka je ćirilicom.

Ko je u manjini? Kladila bih se: onaj drugi.