Dobro je pročitati kada neko prizna da je prosječan. Makar priznanje bilo pripisano fiktivnom liku. Naročito je to dobro kada je lik novinar. Jer, na novinare smo u filmovima navikli kao na supermene, nadljude. Oni su u istrazi uvijek korak ispred policajca. Stoga riječi: ''Ja znam svoje granice. Ja  sam prosječan novinar ...'' djeluju neobično. Neprosječno. Upravo je takav lik narator i protagonista romana Hodom raka (Im Krebsgang).

 

Nakon ovoga (2002. godine), Günter Grass je objavio još nekoliko knjiga, ali nikada više roman. Objašnjenje je sadržano u njegovoj izjavi da više nije toliko zdrav da bi se upustio u višegodišnje istraživanje koje obavezno prethodi pisanju romana. To je rad bliži onome koji se poduzima u takozvanom istraživačkom novinarstvu nego u ''školi lijepog pisanja''. A da je Grass novinarstvo poznavao kao zanat, dokaz je i ovaj roman. On bezmalo može  poslužiti kao udžbeničko štivo.

 

Pisan je iz perspektive vremena koje je već provarilo užase na Balkanu i u Ruandi, ali osnovu radnje crpi iz 1936. i 1945. godine. Naime, iz dva istorijska događaja. Prvi: jedan  je Jevrej ubio jednog Nijemca (nacistu). Drugi: jedan je  njemački brod koji je dobio ime po onom ubijenom nacisti  torpediran i potopljen. Ljudske se žrtve, uglavnom civilne, a njemačke, broje ogromnim brojem. Jedna od preživjelih osoba (Grass u istorijski okvir uvodi fiktivni lik) jeste mlada trudnica koja će samo koji sat nakon što brod potone, roditi sina. On postaje Grassov narator. Prosječni novinar. Otuđen od majke, ali i od sina. Rođen u okolnostima koje mu daju svojevrstan oreol egzemplara, predodređen rođenjem da bude značka na obljetničkom reveru, zapravo se svega toga gnuša. Grassov junak ne voli konačne zaključke, od majke ga odbija njena spremnost da o svemu sudi i da o svemu ima mišljenje. Odbija ga njena manipulativnost, sklonost igranju poželjnih historijskih uloga.

 

Iz ovakve  će konstelacije proizaći  nesreća. Gdje joj je okidač? Ako joj predhistorija seže do pomenute 1936. godine, okidač joj je trenutka kada unuk na poklon od babe  dobija  kompjuter. A s kompjuterom i obavezu, amanet, da ''o našoj stvari obavijesti cijeli svijet''. Koji je do sada, kako to već biva ocijenjeno od fanatika misije, bio ''u zabludi i neznanju.'' 

 

U pozadini su već, ne samo nacistička prošlost, nego i gvozdena zavjesa, berlinski zid. Prošlost iskrsava neočekivano i tragično kada se čini da se istopila u svojevrsnoj nevažnosti i zaboravu.

 

Priča se aktivira kada pripovjedač - narator, lutajući internetom, otkrije virtualnu pričaonicu u kojoj je tema historijski događaj i likovi vezani za njegovo rođenje. Onaj nacista, onaj Jevrej i onaj brod. Ko zabasa u gustiš anonimnih komentara  na ovdašnjim portalima, forumima, sajtovima, u Grassovom romanu može prepoznati ili makar ogledati vlastito iskustvo i utiske. Anonimnost u početku zamagljuje profil, porive, motivaciju učesnika, ali ubrzo se mnogo šta da zaključiti. I ko napada i zašto napada, i ko suflira i da li suflira, ko se i za šta zalaže, ko odmaže ... da se otkriti. I odakle se javlja i iz koje vremenske zone se javlja učesnik. Evo čak i jednog sa Aljaske. Da se zaključiti premda nije eksplicirano. To ne iznenađuje ovdašnjeg čitaoca. U ažurnim učesnicima ovdašnjih foruma nije teško prepoznati  osobe što ih je raspad Jugoslavije bacio, primjerice, ''kod šarafa''. Što udaljeniji, to radikalniji u diskusiji. Potpaljivač diskusije. Uživalac beneficija ostvarenih  ''kod šarafa'', a virtualni misionar  u Sarajevu.

 

Grassov narator uči u hodu. Uočava dramaturgiju, logiku, psihologiju virtualne pričaonice. Fokusira se na ključne učesnike, u konačnici na: dvojicu. 

 

Paradoks je u tome što su ova dvojica, premda nepomirljivi neprijatelji, jedan drugom oslonac. Jedan se drugim, uzajamno, hrane. Jedan drugome daju smisao postojanja. Da nema drugog, onaj prvi ne bi bio misionar. I obrnuto. Drugi je pakao, ali bez pakla ne znam živjeti. Otprilike tako. Interesantan je trenutak kada dva sagovornika preuzimaju historijske maske kao sopstveni identitet. Te jedan pita: Zašto si u mene ispalio četiri metka? Misli se na četiri metka koja je onaj Jevrej ispalio u onog Nijemca - nacistu 1936. godine. Upitani odgovara pod pripadajućom mu maskom.  

 

Ne mogu navesti baš gdje, ali se sjećam da sam u vrijeme oživljenog interesa za sarajevski atentat naišla na tako oblikovan virtualni razgovor uskrslih Gavrila Principa i Franza Ferdinanda. A tek ustaše, četnici, šehidi... živa su i nepomirljiva klijentela naših foruma. Svaka nada u pomirenje, dijalog i sve što s ovim konotira, ovdje zamire. Baš kao na ulazu u danteovski pakao: Vi  koji ulazite, ostavite svaku nadu. Ko je zavirio u ovakve virtualne pričaonice, na pitanje ima li nade za pomirenje i dobru budućnost, odgovorit će skeptično.

 

Neočekivani i užasan obrt u Grassovom romanu nastaje kada narator u ključnom učesniku virtualne pričaonice, zapravo njenom pokretaču, prepoznaje svog sina. Izlet u modernu tehniku komuniciranja, za srednjovječnog novinara se pretvara u ličnu dramu. U porodičnu dramu. U kojoj osim njegovog sina učestvuje i njegova majka. Unuk je što bi se ovdašnjim rječnikom reklo ''zadojen'' babom. Ona suflira. Narator pokušava da spasi sina. Zanimljivo je da ne intervenira uživo, nego virtualno. I on se ubacuje u virtualnu pričaonicu. Bez uspjeha.

 

Roman Güntera Grassa je drastično upozorenje. Gdje su granice između stvarnosti i virtualnog. Nemojmo se zakleti da ih možemo odrediti. Nemojmo se zakleti da riječ metak napisana na sajtu neće imati svoj krvavi učinak. Dvojica Grassovih učesnika virtualne  pričaonice, dvojica antagonista, ugovaraju i stvarni susret. Finale je tragično. Jedan ubija onog drugog. Davne 1936. onaj je Jevrej, nakon što je ubio nacistu, izjavio: ''Pucao sam jer sam Jevrej''. Historijska rečenica je u novonastalim okolnostima pervertirana u: ''Pucao sam jer sam Nijemac.'' Tragikomičnost i apsurdnost priče se otkriva u činjenici da je virtualni Jevrej, zapravo, Nijemac. Čistokrvni! Čak ni naratorov sin, vičan modernim tehnikama virtualnog komuniciranja - manipuliranja, to nije slutio. Zašto je drugi u virtualnoj pričaonici preuzeo krinku Jevreja, pitanje je za sebe. I zadire u patologiju. Kao, uostalom, kompletna ova priča.

 

Slijedi sudski proces. Kazna. Sin je u zatvoru. Katarza izostaje. Dvostruko izostaje. U sinu kojeg posjećuje u zatvoru, narator ne prepoznaje katarzu. Dapače, sluti naznake tek metamorfoze ludila. A na drugoj strani, tek na neko vrijeme smiren činjenicom da je sinovljev sajt ukinut, otkriva drugi, iz onog prethodnog iznikao. Sajt obožavatelja njegovog sina. On je sada heroj kao što je to bio onaj nacista kojeg je ubio Jevrej. Obožavatelji čekaju da heroj izađe iz zatvora. Do tada: za heroja spremni! Možda i onaj na Aljasci - spreman.

 

Roman se završava rezignacijom i odsustvom bilo kakve nade da se maligni proces može obuzdati. 

 

''To nikada ne prestaje. Nikada neće prestati.'' Jezivo zvuče  ove dvije rečenice kojima završava Grassov posljednji  roman. 

 

 

Ako je (jer je posljednji) "Hodom raka" Grassov testamentarni roman, onda bi i neke rečenice mogli izvući kao svojevrsne gintergrasovske definicije. Jedna je, evo, izvučena u naslov ovog teksta napisanog povodom odlaska velikog pisca. U knjizi stoji: ''Historija, odnosno priča koju smo mi smućkali, je začepljeni  klozet. Puštamo vodu i puštamo, ali govno se ipak vraća.''

 

Günter Grass od pisanja nije odustajao do zadnjeg dana. Od, pa neka bude i zalud, pokušaja da se ono što je začepljeno odčepi.

 

Ima romana koji se naročito pamte po prvoj rečenici. Grassov posljednji roman valja naročito upamtiti po prvoj riječi. Zna je postaviti odličan novinar. I veliki pisac. Riječ, zapravo pitanje: zašto? Warum?