Prije nešto više od dvije decenije u Podgorici se zbio raritetan političko - medijski događaj: tadašnji šef crnogorske države, Momir Bulatović, našao se na optuženičkoj klupi, nakon što ga je – „u samoodbrani“ - za klevetu tužio novinar Danilo Burzan, koji ovđe podśeća na tu zanimljivu dogodovštinu i okolnosti u kojima se odigravala.

Beogradska ''Borba'' je 18. februara 1991. godine objavila vijest sa naslovom: ''Novinar tužio predsednika Bulatovića''. Najavljujući da je po toj tužbi već zakazano i prvo ročište, list pojašnjava:

''Po privatnoj tužbi Danila Burzana, smenjenog glavnog i odgovornog urednika Radio Crne Gore, 14. marta, na sudu bi trebalo da se, u svojstvu optuženog, pojavi predsednik Predsedništva Republike Crne Gore, mr Momir Bulatović. Burzan je tužio predsednika za krivično delo klevete, iz čl. 83. Krivičnog zakona SR Crne Gore. Reč je o Bulatovićevoj tvrdnji, izrečenoj u TV emisiji, neposredno pred izbore, da je Burzan nameštao pitanja, njemu, kao predsedničkom kandidatu.''

Tako se negdašnji predśednik Predsjedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović, upisao u rijetke šefove država, ili vlada, koji su se, tokom trajanja mandata, našli na optuženičkoj klupi. I to po krivičnoj tužbi za klevetu jednoga novinara... No, do početka suđenja valjalo je čekati.

Beogradski neđeljnik ''Vreme'', u broju od 21. marta 1992. godine, uz ostalo, obavještava čitaoce da je “17. marta 1992. godine, u 10 časova i 30 minuta, predsednik Predsedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović zauzeo prvo mesto na listi šefova crnogorske države, koji su za svog mandata izašli na sud, kao optuženi.''

Početak suđenja bio je za mene dugo i predugo očekivani dan. Bila je to, vjerovao sam, šansa da, najzad - na sudu, kad nije bilo moguće drugačije - operem profesionalni i ljudski obraz, od klevete koju je izrekao Bulatović, u jednoj emisiji TV Crne Gore, početkom decembra, 1990. godine, u finišu predizborne kampanje. Prvenstveno sam očekivao da ću tom prilikom saznati za Bulatovićeve - kako je izjavio - ''nedvosmislene dokaze'' o mojem, navodnom, neprofesionalizmu, za šta sam bio javno optužen, bez mogućnosti da se branim. Zato sam na Bulatovićevu klevetu morao reagovati tužbom sudu.

Bulatović: „Smijeniću Burzana!“

Da dođe do suđenja u Osnovnome sudu u Podgorici (toga 17. marta, 1992. godine) valjalo je čekati oko 450 dana, odnosno punih 15 mjeseci. U međuvremenu, bilo je po onoj „kuku ti ga“ - i meni i mojim ukućanima... Smijenjen sam sa funkcije glavnoga urednika Radija Crne Gore, a ubrzo, potom, ostao i bez posla - išćeran na ulicu, iz medija u kojeme sam zasnovao radni odnos još novembra 1961. godine.

Jesen 1990. godine. Prilično buran period na tlu Crne Gore „i šire“, uoči prvih višestranačkih izbora, a nakon nasilnoga rušenja „stare“ vlasti i tzv. AB revolucije. Tih dana i sedmica javnosti se u Crnoj Gori predstavilo blizu 30 novoformiranih političkih partija, koje su, takoreći, nicale preko noći. Ubrzano se privodio kraju period predizborne propagande za koju se moglo reći da je bila prava političko - socijalna kakofonija. Što je i bilo logično u to vrijeme, kada je „revolucija“ omogućila da svašta „ispliva“ na površinu, a buknula svakovrsna - ne samo politička, već i socijalna, a posebno moralna - „pluralizacija“.

Bio je petak, 6. decembar, potonji dan pred poslijeponoćni početak tzv. predizborne šutnje. Za samu završnicu predizborne kampanje ostavljeno je radijsko i televizijsko predstavljanje svih učesnika izborne utrke – prije podna na talasima Radija Crne Gore, a uveče na državnoj TV. Televizija Crne Gore prvo je, te večeri, ugostila trojicu kandidata za predśednika Predsjedništva Crne Gore, a poslije toga u studiju su svoje ponude prezentirali stranački lideri. Sve se moralo okončati do ponoći - nastupala je „medijska šutnja“.

Tokom emisije, u kojoj su kandidati za predśednika Predsjedništva - mr Momir Bulatović, dr Novak Kilibarda i dr Ljubiša Stanković - govorili o svojim političkim pogledima na ovdašnje teme i probleme, a zatim i odgovarali na (telefonom) pristigla pitanja gledalaca, neđe pred sam kraj, ''stiglo'' je pitanje za Bulatovića. Otprilike: kako misli da riješi “nezadovoljstvo građana stanjem u javnim glasilima”, a posebno “da li će, ako pobijedi na izborima, smijeniti glavnog urednika Radija?”. Bulatović je, takoreći, kao iz topa, odgovorio (citat je „skinut“ sa trake):

''Kada smo, prošli put, nas trojica bili na Radiju, neko me je pitao: da li bih smijenio odgovornog urednika Danila Burzana? Ja sam tada odgovorio da, faktički, ne bih. A sada kažem - bih! Njega bih smijenio upravo zbog jedne nekorektne igre, prilikom predstavljanja u radio-emisiji. Imam materijalne dokaze da je napravljena manipulacija u pogledu postavljanja pitanja. Čudi me, odakle nekome naivna pomisao, da jednog predsjedničkog kandidata SR Crne Gore, bez obzira o kome se od njih trojice radilo, može da zbuni postavljanjem određenog pitanja. Pa, mi se kandidujemo za funkciju koja, zaista, treba da odgovori na mnogo teže izazove i na mnogo teža životna pitanja, nego što može da nam smisli neko umišljen i pakostan, namjeran da ošteti. Svjestan sam implikacija, ali imam nedvosmislene dokaze..!“

Čuvši riječi Bulatovića počeli su da me podilaze žmarci. Bio sam - zaprepašćen! Nakon nekoliko trenutaka magnovenja, telefonom sam pozvao redakciju Televizije i molio da objave moje ragovanje... Nije bilo šansi... Kada sam, śutradan, od redakcije TV tražio prepis riječi koje je u njihovoj emisiji izgovorio Bulatović, odgovorni urednik TV, Božidar Čolović, kazao mi je da to ne mogu dobiti, jer ''to nijesu riječi novinara Televizije''? Nije dao ni snimak emisije, pa da sam ''skinem'' te riječi. Ni pismeno obraćanje direktoru RTV Crne Gore, Branimiru Bojaniću, nije pomoglo. Ipak, od nekih prijatelja koji su tu emisiju snimali dobio sam kopiju i sam „skinuo“ izvorni citat Bulatovićeve prijetnje.

A, šta se, zapravo, desilo u “inkriminisanoj” emisiji Radija Crne Gore? To će, doduše, utvrditi i sud, ali da vam sada malo pojasnim.

Radio Crne Gore je tada praktikovao „otvoreni program“, sa mogućnošću da se i slušaoci, telefonski, uključe i pitaju goste u studiju. Kada su iskrsle nevolje, jer su (neodgovorni) slušaoci zloupotrebljavljali tu mogućnost komunikacije, odlučio sam da - tokom predizborne kampanje - slušaoci koji žele da se uključe u program, prvo jave svoj broj telefona, pa da ih, poslije, iz Radija pozovu i omoguće im uključivanje u program.

Naknadno „obaviješten“

Tako je bilo i te subote, kada je u studiju Radija bio Momir Bulatović, zajedno sa ostala dva kandidata za predśednika Predsjedništva Crne Gore – prof. dr Novakom Kilibardom i dr Ljubišom Stankovićem. Bilo je veliko interesovanje slušalaca, pa mnogi nijesu mogli „proći“ do telefona u studiju. Prijatelj iz Budve zvao je na moj telefon, u kancelariji glavnoga urednika (đe sam śedio sa generalnim direktorom RTV, Branimirom Bojanićem) zamolivši da i njegov broj telefona doturim onima koji vode evidenciju prijavljenih. Za vrijeme prve pauze gostima u studiju sam naručio osvježenje, pa sa direktorom Bojanićem pošao do njih, uzgred odnijevši broj telefona koji sam dobio iz Budve i predao ga dežurnoj đevojci, da ga ima na evidenciji, pa – kad dođe na red.

Poslije okončanja emisije svi gosti su došli u kancelariju glavnoga urednika, đe smo (nas sedam - osam) ostali duže od dva sata (Kilibarda je, doduše, otišao mnogo ranije). Tom prilikom Bulatović nije imao ni jednu primjedbu na tok emisije. Naprotiv! No, poslije nekoliko dana iskonstruisana je priča o namještanju „teških“ pitanja, a potom gore navedena izjava Bulatovića koja je, faktički, označila kraj mojega urednikovanja u Radiju. (A zatim i nezakonitoga izbacivanja s posla...)

Najbliži saradnik - protivnik

No, da nastavim priču o optužbi za namještanje „teških“ pitanja. Naime, iako sam i do tada, danima i mjesecima, trpio svakovrsni politički i ini pritisak i otvorenu kampanju protiv (posebno nakon što sam podnio ostavku na članstvo u CK i napustio SK), ipak, nijesam vjerovao da pretendent na crnogorsku političku i državničku ''krunu'', može da se tako ponaša. Tim prije, što je on, u emisiji na Radiju (9. oktobra), na pitanje slušaoca: „Šta misli o depolitizaciji medija?“, kazao:

''Oko depolitizacije sredstava informisanja mi smo jasno i glasno izrekli svoj stav... Glavni urednik Radio-Titograda istupio je, zaista, korektno i principijelno iz SK – prvo iz Centralnog komiteta, a poslije i iz SK Crne Gore. Jer, stvarno, njegov politički angažman bi ga sprječavao da do kraja korektno i profesionalno obavlja taj posao...''

Naravno, znao sam da on i mnogi njegovi saborci iz vrha SK CG jedva čekaju da mi ''slome vrat'' zbog mojih „nepodobnih“ komentara, emitovanih svake subote na Radiju.

Pokušao sam ostvariti kontakt sa Bulatovićem, da se, u razgovoru, eventualno, razjasnimo i da saznam o kojim ''dokazima'' on govori, odnosno da vidim da li je u pitanju nesporazum, a ne njegova zla namjera. Nijesam uspio... Nije bilo druge - presavio sam tabak i napisao tužbu:

"Osnovnom sudu u Titogradu ''protiv Bulatović Momira, rođenog 1956. u Beogradu, od oca Sava i majke Sofije, stalno nastanjenim u Titogradu, zaposlenog u Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, zbog toga što je čičinio krivično djelo klevete iz člana 83. stav 2. i 3, u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona SR Crne Gore (Sl. listi SRCG br. 22/77)''.

U obrazloženju tužbe naveo sam da je Bulatović u „spornoj“ TV emisiji rekao, ono što je rekao'' čime je javnosti saopštio neistine, koje su teško naškodile mojoj časti i ugledu, dovodeći me, kao ličnost i kao novinara, do teških posljedica, ili će me takva izjava dovesti do još težih, nego su dosadašnje''.