„U oktobru 1997. godine, tada kao 12-godišnji/a dječak/djevojčica prvi put sam odgledao/la svih 90 minuta jedne fudbalske utakmice. Bio je to meč Manchester Uniteda i Juventusa igran na Old Trafordu u okviru grupne faze Lige šampiona. Engleski tim je pobjedio s 3:2 a drugi gol koji je postigao Manchester označio je moj život. Bio je magičan, djelo Paul Scholes-a, kasnije mog omiljenog igrača, zadivio me je lakoćom, umjećem i žarom koji je tada pokazao na terenu. Tih godina mog djetinjstva shvatio/la sam da bi moj posao iz snova bio da se bavim sportskim novinarstvom gdje će mi biti omogućeno propagiranje sportskih vrijednosti.“

Ništa čudno: Manchester United je veoma popularan nogometni klub, Paul Scholes je legenda a znatan broj sportskih novinara prvo zavoli sport pa onda novinarstvo. Ako prihvatimo mišljenje većine da je sport “muški posao”, onda gore navedeno sjećanje mora da pripada muškarcu: Nogomet prate i igraju muškarci i oni treba da pišu o njemu. Ipak, žene mogu jednako dobro i pasionirano pratiti i pisati o sportu, o čemu svjedoči podatak da je ovaj vječiti fan Manchestera i Paula Scholesa danas 28-godišnja žena i novinarka sportske redakcije Dnevnog avaza.

Ne želim biti na klupi za rezervne igrače

Susanne Franks, profesorica novinarstva na londonskom City University, u svojem istraživanju koje je rezultiralo knjigom "Žene u novinarstvu" ističe da samo pet posto tekstova o sportu potpisuju žene. Tokom ovogodišnjih Olimpijskih igara, Meredith Vieira ušla je u historiju kao prva samostalna komentatorka u udarnom terminu, a dvije godine ranije Molly Solomon postala je prva žena na funkciji izvršnog producenta nacionalnog sportskog kanala. Bez obzira što brojne studije ističu kako se sport smatra "muškim područjem", izgleda da žene ne odustaju od traženja svog mjesta u izvještavanju o sportu.

Pecikoza: Ono što mene generalno nervira kod muškaraca kada je riječ o sportskom novinarstvu jeste isticanje u prvi plan rečenice: "Znate, ja pratim sport". Ja mislim da kod žena to nije slučaj. Barem nije slučaj kod mene. Ja ne pratim sport. Ja živim sport više od trideset godina.

Situacija u Bosni i Hercegovini nije mnogo drugačija od one u SAD ili nekoj evropskoj državi: sportskih novinarki nema mnogo, nisu poznate i popularne, ali se njihov rad poštuje i priznaje. Milka Babović bila je jedna od osnivačica sportske redakcije na Televiziji Zagreb, tekstovi Olje Đoković iz Oslobođenja pamte se i danas. Iako su u manjem broju u odnosu na muške kolege,  o sportu u Bosni i Hercegovini pišu i žene. Medina Šehić je urednica sportske redakcije RTVBiH, Slavica Pecikoza je portparol Nogometnog saveza, redovno piše o sportu za web sajt Al Jazeere Balkans i bivša je urednica sportske rubrike na Radiju Federacije. Ema Maslo je jedina novinarka u redakciji za sport u Dnevnom avazu i ističe da nikada nije osjetila razliku između nje i kolega. 

Ema Maslo, Dnevni avaz

U većini zemalja, visoke i uredničke pozicije u novinarstvu zauzimaju muškarci. Iako postoje podaci prema kojima više žena upisuje studije novinarstva, ipak su muškarci ti koji zauzimaju vodeće pozicije. Žene obično dominiraju u oblastima kulture, stila i mnogo rijeđe ih možemo naći u redakcijama koje se bave sportom. Ipak, da postoji izuzetak u svakom pravilu pokazuju i naše sagovornice. 

“I u bh. sportskom novinarstvu primjetan je porast broja žena. To je opet mali postotak naspram muškaraca, ali držimo se. Sport je oduvijek važio kao “muška teritorija”, možda neke žene nisu spremne da se u to upuste. Ja jesam. Ne želim biti na klupi za rezervne igrače te sam od starta željela dokazati uredniku da mogu raditi kao i muške kolege: odlaziti na teren, na utakmice, dočekivati na aerodromu reprezentativce u kasnim večernjim ili ranojutarnjim satima. To mi nikada neće biti problem ni kočnica jer željela sam se baviti ovim poslom i ništa me ne može spriječiti u tome – ponajmanje to što sam žena", ističe Ema. 

Medina Šehić smatra da je tradicionalna percepcija našeg podneblja da muškarci bolje obavljaju rukovodeće poslove od žena: “Prema mom mišljenju, rodna kategorija nema nikakav utjecaj na to hoće li neko biti uspješan rukovoditelj. Što se konkretno sportskog novnarstva tiče, mislim da se djevojke manje odlučuju na ovaj poziv upravo zbog tradicionalno uvriježenog mišljenja da je to 'muški posao'. Potrebno je da budu znatno kvalitetnije od muških kolega kako bi ih sredina prihvatila. “

"Dok sam radila na radiju, većina uredničkih pozicija je bila namijenjena ženama, što me jako radovalo. I danas mislim da, barem kada je riječ o radio novinarstvu, da su žene na većini uredničkih pozicija," objašnjava Slavica Pecikoza. No, ne uspijevaju sve da se izbore sa pritiskom koji dolazi sa novinarstvom, a naročito sportskim: "Sjećam se, dok sam bila urednica sportske redakcije na radiju, da sam imala prilku da radim obuku sa nekoliko mladih novinarki. I posebno su mi ostale u sjećanju dvije jer su izrazile želju da se bave sportskim novinarstvom i željele su da vide kako izgleda vođenje sportskog programa na radiju. Međutim, nakon nekog iskustva, obje su odustale jer su konstatovale da je to previše teško i previše zahtjevno za  njih. Kad se bavite sportskim novinarstvom, morate biti spremni na to da nemate vikende, da nemate praznike i da to traži velika odricanja."

Medina Šehić (BHT1) i Michel Platini

Ema Maslo pojašnjava kako joj je bavljenje sportskim novinarstvom omogućilo da živi svoj san: "Dinamičnost ovog posla garantuje da moj radni dan ne može biti dosadan, a pri tome imam priliku upoznati nevjerovatne ljude i sklopiti narazličitija poznanstva. Priroda posla me uvijek drži u fokusu sportskih dešavanja i znam gdje i šta se dešava. Imala sam priliku razgovarati i sa našim vrhunskim sportistima i sportskim radnicima ali i sa inostranim. Među njima su bili fudbalske, košarkaške, klizačke, skijaške legende, olimpijski šampioni, no nikada se nisam susrela sa rodnim predrasudama. O ulogama manekenki u sportskim emisijama, Ema ističe da žena nikako svojim izgledom ne smije skreatati pozornost sa sadržaja: “Moje mišljenje je da ako želiš biti ozbiljan novinar, važnije je šta govoriš nego kako izgledaš.“

Slavica Pecikoza, reprezentativka bivše Jugoslavije u košarci, sa manje od 100 nastupa za reprezentaciju, sportsku karijeru zamijenila je novinarskom i priznaje da joj je u bavljenju sportskim novinarstvom pomogla sportska karijera. "Ja sam nekako uvijek znala da će sport biti moj život. Sport i novinarstvo su barem kod mene uvijek išli zajedno. Tokom svoje sportske karijere susretala sam se sa nekim od najbojih novinara bivše Jugoslavije, imala sam i drugarice koje su se bavile novinarstvom. Jedna od najboljih košarkašica starije generacije sa ovih prostora bila je i Olga Đoković koja je radila kao novinarka za Oslobođenje. Ona je pisala tako upečatljive tekstove da pojedine rečenice iz njenih tekstova pamtim i danas." 

 Biti žena u sportskom novinarstvu 

"U svom bližem okruženju, tokom više od dvije decenije rada, gotovo nikad se nisam srela s rodnim predrasudama čiji bi razlog mogla biti pojava žene kao sportskog novinara. Pretpostavljam da je to zato što su ljudi imali priliku da me upoznaju i uvjere se u određeni kvalitet posla koji obavljam. Rano sam stekla reputaciju ozbiljne osobe koja se nastoji na što bolji I kvalitetniji način predstaviti javnosti u obavljanu vrlo zahtjevne profesije.Djelomično je moj cilj bio da upravo razbijem predrasude o kojima vi pitate. One se, međutim, dodatno intenziviraju multipliciranjem voditeljica s manekenskim backgroundom koje se koriste za povećanje gledanosti", ističe Medina.

Slično iskustvo ima njena mlađa kolegica: "Nikada nisam razmišljala na taj način, možda i zbog toga što mi je bez ikakvih predrasuda data prilika da pišem o svakom sportu. Kolege su me uvijek maksimalno podržavale i njihova pomoć u ovom poslu mi je bila od velikog značaja. Nisam sigurna da mi je to što sam žena pomoglo, ali niti odmoglo u ovom poslu. Pomogao mi je samo veliki rad, objektivnost, želja da učim, da budem bolja. Iz dosadašnjeg iskustva ne mogu rodne, ili bilo koje druge predrasude, okriviti kao glavne uzročnike malog broja žena u sportu," navodi Ema.

Slavica Pecikoza, portparol Nogometnog saveza BiH

Drugačije iskustvo dijeli Slavica: "Mogu vam reći da se sa rodnim predrasudama svakodnevno susrećem, pogotovo danas, na ovom mjestu koje obavljam, na radnom mjestu portparola koje nije klasično radno mjesto. Nije radno mjesto gdje vam je svaki dan isti, pogotovo kad ste portparol jednog nogomentog saveza koji se prvi put u historiji plasirao na Svjetsko prvenstvo. Danas čak i pojedini novinari koji su plasmanom reprezentacije dobili priliku da prate reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo ne znaju kako da se nose sa svim tim nekim stvarima koje njih očekuju."

"Ja sam kao novinarka pratila Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Koreji, a tada nisam radila u Savezu, niti je reprezentacija BiH nije bila plasirana na tom prvenstvu. Kao novinarka sam pratila dva evropska prvenstva u košarci, pratila sam Final Four Euro lige. I nemam problema u komunikaciji sa stranim novinarima, sa stranim kolegama, sa ljudima koji su iz svijeta sporta. Najviše problema susrećem upravo ovdje u našoj sredini, gdje ljudi smatraju da ako si žena mjesto ti je u kući ili za šporetom.  Ne shvataju da ako sa mnom razgovaraju o sportu, onda mogu sa različitih aspekata da razgovaraju: prije svega možemo razgovarati sa naučnog aspekta, jer sam magistar nauka u oblasti sporta, možemo o teoriji razgovarati. Možemo o praksi razgovarati jer imam manje od 100 nastupa za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Takođe imam objavljene brojne tekstove sa sportskom tematikom," objašnajva dalje Slavica. 

Ono u čemu se sve tri sagovornice slažu jeste da je za promociju sportskog novinarstva među mladim kolegicama, osim samog interesovanja za sport,  potrebna i stalna edukacija, radionice, nadogradnja znanja. Jer kako objašnjava Ema: "Diplomirala sam žurnalistiku i ni na jednom predmetu od njih 38, koliko sam imala za vrijeme studija, nije bilo riječi o sportskom novinarstvu, eventualno je negdje provučeno kroz rečenicu-dvije. Potrebna je edukacija ali i, kroz praksu, upoznavanje sa sporskim novinarstvom, što kod nas još uvijek nije slučaj."