Zna se gdje je ženi mjesto – u politici
Zna se gdje je ženi mjesto – u politici
13/11/2013
Tekst je nastao kao reakcija na izjave dva načelnika SDA u kojim su ova dva političara jasno potcrtala da muškarci i žene nemaju istu ulogu, odnosno da žene nemaju šta tražiti u politici. Osim šovinističkih izjava, problem je i u nedostatku odgovarajućih reakcija koje bi jasno prokazale da se retrogradni patrijarhalni stavovi neće izmijeniti ako ih samo okarakterišemo šovinističkim, te da je za borbu protiv diskriminacije žena u politici potrebno znatno više od formalnih saopštenja koja uglavnom završe na kritici političkih oponenata gurajući opet žensko pitanje na stranu. Neophodno je naglasiti i da mediji ne služe samo kao posrednici informacija, već je njihova uloga znatno kompleksnija, te da imaju više uloga od pukog prenošenja informacija.
Konstatacija da živimo u društvu izrazite retrogradne i patrijarhalne orijentacije tek je jedna od površnih detekcija mnogo kompleksnijeg problema kakvo je ne samo pitanje ženske emancipacije nego i emancipacije rodova, klasa i drugih kategorija. Ipak, iz ukorijenjenih patrijarhalnih normi bosanskohercegovačkog društva često proizilaze okviri koji prave jasnu distinkciju između društvene uloge muškarca i žene. Nažalost, rijetke medijske kritike te retrogradne stvarnosti propuštaju ukazati na ovu kompleksnost, već se zadržavaju na površnoj korekciji grešaka unutar postojećeg sistema koje ne mijenjaju poziciju žene u društvu, već je dodatno etabliraju.
Dva su simptomatična slučaja šovinističkih istupa političkih čelnika obilježila bosanskohercegovački javni prostor, a na što nije uslijedila dostatna reakcija iz tzv. emancipatorskih pozicija. Portali su odmah prenijeli ove dvije izjave, ali su se i zadržali isključivo na njima kao i na reakcijama koje su uslijedile nakon njih.
Žene- osobe sa visokom dozom frustracije
Početkom februara načelnik općine Novi Grad, Semir Efendić objavio je na svom Facebook profilu mišljenje o osnivanju Kluba parlamentarki BiH, naglasivši da takvo organiziranje ženama može donijeti samo štetu, jer im se u tim organizacijama ispere mozak do te mjere da više nisu sposobne za normalnu socijalizaciju(!?) sa ostatkom društva.
Međutim, tu nije bio kraj Efendićevim izjavama. Nekoliko dana kasnije, načelnik je žene, koje djeluju u ženskim organizacijama, okarakterisao kao osobe sa visokom dozom frustracije. Interesantno je i da se Efendić u ovom slučaju oglašavao isključivo putem svog FB profila, te da je odbijao odgovorati na novinarska pitanja, čime je potvrdio uobičajenu bahatost bh. političkih aktera. Svoje stavove Efendić je objavljivao na svom Facebook profilu, a novinari su ih vjerodostojno prenosili te se medijski prostor pretvorio u arenu komentatora koji su „za“ i „protiv“ načelnika. Mlaka saopštenja SDP-ovog FOŽ-a ostala su skoro i neprimjećena, jer su političarke okupljene u ovaj klub tek konstatirale da je riječ o šovinističkim izjavama, pri tom ne produbljujući kritički prostor.
Početkom mjeseca uslijedio je novi medijski događaj s pravom okarakterisan kao skandal – mizogini stav o zapošljavanju žena sa visokoškolskim diplomama načelnika općine Ilidža, Senaida Memića. Memić je poručio ženama da im je udaja ipak prioritet, a ne školovanje, jer je porodica bitnija od fakultetske diplome generišući tako seksističku tvrdnju da muškarci i žene imaju potpuno različite uloge u društvu. Mačističkim jezikom kazano, zna se gdje je ženi mjesto.
Uklapanje u postojeći sistem
Oba iskaza navedenih političara okarakterisana su u reakcijama koje su uslijedile šovinzmom i mizoginijom, što bez sumnje i jesu. Međutim, zanimljiv je način na koji su u tim reakcijama prokazani spomenuti akteri u javnom, prevashodno medijskom, prostoru kao i način na koji se pri tome artikulira(la) tačka otpora sveprisutnim heteronormativnim narativima.
Bosanskohercegovački mediji (radiosarajevo.ba, depo.ba, sutra.ba, avaz.ba, source.ba) su se u oba slučaja zadržali isključivo na incidentu i čini se da je tu prestao svaki daljnji medijski angažman. Uloga medija se svela na puko posredništvo između suprotstavljenih strana – političkih čelnika, s jedne, i Kluba parlamentarki i ženskih organizacija, s druge strane. Riječ je nadasve o uklopljivosti medija, kao i NGO-struktura, u sistem kooptiran neoliberalnom logikom.
Remetilački faktori feminizma
Mediji ne produciraju platformu za razvijanje kritičkog mišljenja o vijestima koje kreiraju, na djelu je tek puko propuštanje površno obrađenog sadržaja čak i onda kada je riječ o odgovornosti da se u javnoj sferi, kakav je medij, prokažu retrogradne pojave. Ovako koncipirani mediji su u stalnoj potrazi za spektaklom čime spektakl prevladava nad kritičkim mišljenjem. U konačnici, medijima u beskrupuloznoj potrazi za senzacijom izmiče jedna od glavnih uloga - educiranja i kritičkog promišljanja. U tačkama sučeljenja ova dva mehanizma političkog djelovanja – jednog koji zauzima povlašteni prostor moći i drugoga koji pokušava artikulirati politiku otpora – uočavamo znakovitu povezanost koja politiku emancipacije u potpunosti zasniva u liberalno-građanskom feminističkom mišljenju.
FOTO: Klub Parlamentarki FBiH (Izvor: Radiosarajevo )
Operiranje pojmom politika otpora podrazumijeva ukazivanje na razumijevanje pojma u razuđenim konceptima: označene mainstream ngo-strukture, kao i partijski klubovi žena, usvajaju pojam nekritički kada usmjeravaju svoje aktivnosti na kritiku heteronormativnog poretka. Ispostavlja se da je takva kritika tek površni korektiv sistema u koji se uklapa i kontraemancipatorska jer feminizam ideološki svodi isključivo na „žensku stvar“ (1) propuštajući sagledati žensku emanacipaju kroz širi emancipatorski front.
Lilijana Burcar upravo NGO strukture označuje remetiličkim faktorom feminizma: „Klasna i radnička pitanja i problemi nisu odvojeni od roda ili spola. No ovakva vrsta društveno angažiranog feminizma koji gleda na sustav eksploatacije u cjelini strateški je pogurana u stranu od zapadnjačkih centara kapitalističke moći. To se najbolje očituje u NGO-izaciji feminizma, koji je postao ovisan o donatorskim sredstvima i njihovim programima kontroliranim od strane zapadnjačkih vlada i korporativnih interesnih skupina te o ponovnom uvođenju liberalnog feminizma. To je rezultiralo u pomaku fokusa i sužavanju percepcije roda/spola.“
Zbog čega je bitno osvijetliti ova mjesta?
Političku i sociokulturnu datost bosanskohercegovačkog prostora u kojoj razumijevamo spomenute mehanizme djelovanja nužno je opisati u sveprisutnoj neoliberalnoj agendi, s jedne strane, i nikad dokinutom patrijarhalnom matricom kao podatnom bazom novoizmijenjene socioekonomske / kulturne / političke stvarnosti, s druge strane. S obzirom na spregu ova dva mehanizma, u javnim istupima kritičara/ki šovinizma ne vidimo pomak ka razumijevanju heteronormativnih narativa u datom sistemu.
Opća definicija liberalnog feminizma bi bila: „Liberalni feminizam smatra da se jednakost žena i muškaraca može postići pravnim sredstvima i postepenom socijalnom reformom, naglašavajući prava pojedinaca i pojedinki.“ u: Neko je rekao feminizam?, (ur.) Zaharijević, Adriana, Beograd, Heinrich Boll Stiftung, 2008, str. 416.Ne želeći diskreditirati aktivnosti i zalaganje feministica u dominantnom liberalno-građanskom feminizmu , pa i vidljive napore u pokušajima izmjena uvriježenih patrijarhalnih matrica ponašanja, moramo ukazati da ovakav vid djelovanja ne detektira problem u njegovoj srži i sistemskom uređenju, nego naprotiv aktivizam i teorijsko djelovanje zasniva na uklopljivosti u dati sistem. To znači da se umjesto emancipatorskih politika koje bi nužno osvijestile ishodišni politički potencijal feminizma, gradi depolitizirajući diskurs u kojem se, prevashodno politička vidljivost žena, zadovoljava kvotnim sistemom kao najproblematičnijim mehanizmom uključivosti žena u politiku. Kvotni sistem podrazumijeva „nasilno“ pravno-političko zadovoljenje određenog broja žena u zvaničnoj politici čime se pristaje na postojeći poredak kao takav a ne problematizira politički sistem kao diskriminirajući za žene.
To dovodi do zadovoljavanja određene forme, ali suštinski, nažalost, ne mijenja ništa kada je u pitanju ravnopravno aktivno učešće žena u politici.
Žene-džokeri patrijarhata
Nakon skandalozne izjave o „ženama kojima se ispira mozak“, Semir Efendić se pravdao da on (ipak) sarađuje sa ženama, naglasivši da je na njegovu inicijativu za predsjedavajuću Općinskog vijeća općine Novi Grad imenovana, ni manje ni više, nego žena! To nam, dakle, pokazuje da su žene svojevrsni džokeri patrijarhata, te da je njihova uloga u politici više formalna, nego suštinska. Efendićeva izjava o Klubu parlamentarki, bez premca seksistička, prokazala je i način na koji razumijevamo učešća žena u politici.
Istina, političko udruživanje ne bi smjelo biti (isključivo) na spolnoj osnovi, kao što je mnogo radikalnije i mizoginije napisao Efendić, ali također ne bi smjelo biti jedinim odgovorom postojećem političkom razumijevanju spolno-rodnih odnosa u paralamentarnoj politici. Kako onda umaći pitanju na koji način participiraju i na koji način artikuliraju političku vidljivost žene u svakoj od registriranih partija u BiH, tim više što bez obzira na nominalnu vrijednost koju uglavnom promiču – demokratija i(li) socijaldemokracija – svaka od postojećih partija, osim Naše stranke, ima formirane klubove žena političarki.
U dobro poznatom maniru podilaženja (a šta bi drugo i bilo!) političkoj ideologiji stranke, obično se poslije ovakvih izjava oglasi i neki od partijskih klubova žena. Zanimljivo je da su oba načelnika iz SDA stranke, dok su oba puta na ove izjave reagirale političarke iz Foruma žena SDP-a. Osuda mizogenih stavova sama po sebi ne bi bila sporna, naprotiv, takvo što je i za očekivati.
Ženama utješne nagrade
No, ono što nam svojim porukama poručuju političarke iz SDP-a jeste da takve izjave ne bi smjele dolaziti ni od koga, a kamoli od političara SDA. Osuda se u tom pogledu jedino razumijeva kroz partijsku pripadnost njenih aktera, pokušavajući teret šovinističkih izjava izmjestiti u oponentsku partiju dočim se zalaganje žena za jednakopravnost i veću vidljivost u politici ne dovodi u pitanje. Uz obavezno naglašavanje da su muškarac i žena jednaki pred Ustavom, kao i to da se u njihovoj stranci poštuje jednakopravnost spolova, što postaje pomalo zamorno mantranje, često se stiče dojam da slušamo instrumentalizovane izjave, jer nam praksa potvrđuje drugačije.
Nije sporan, dakle, zaseban klub unutar jedne partije ma kakve oni ideološke nazore zastupali. Nije sporno ni to što u okviru partije u kojoj se zalažu za jednakopravnost svih žena, ako ćemo vjerovati njihovoj izjavi, ta ravnopravnost nije izvodiva u partiji koju ste zastupa. Jer da jeste, ne bi bilo potrebe da se osnivaju klubovi koji nominalno zastupaju interese žena te partije.
Uostalom, dovoljno se samo osvrnuti na ključne pozicije unutar bosanskohercegovačkih stranaka čime ćemo decidno utvrditi da žena skoro da i nema na tim pozicijama. Pozicije predsjednika, generalnih sekretara, ministara, gotovo uvijek su rezervisane za muškarce, dok se ženama dodjeljuju „utješne nagrade“ potpredsjednica ili članica Predsjedništva koje su uglavnom nevidljive u javnom prostoru.
Za ilustraciju možemo ponuditi spolne strukture predsjedništava dvije stranke u BiH, SDP-a i SDA – predsjedništvo SDP-a broji 23 člana, od čega je šest žena, dok je situacija u SDA još poraznija, od ukupno 31 člana, svega su dvije žene! Nije li onda stalno prozivanje čelnika SDA („ovo nije stav pojedinca, nego 'sistemski poremećaj u SDA' o čemu, navode, govori i niz drugih primjera, "a najilustrativniji je nedavni s Konvencije ove stranke, kada su, dijeleći stranku "fifti-fifti", Tihić i Izetbegović dogovorili da ne izaberu nijednu ženu na potpredsjedničko mjesto, iako potpredsjednika u ovoj stranci ima čak osam") pomalo komično? Tačno je da SDP ima dvije potpredsjednice, međutim stiče se dojam da su im ove funkcije dodijeljene tek zbog zadovoljavanja forme, jer prateći medije nije teško primjetiti da su i čelni ljudi u SDP-u ipak muškarci.
Široki front za emancipaciju
Gdje onda leži mogućnost novog promišljanja politika emancipacije, onih politika koje ne bi tolerisale ovakve izjave niti artikulaciju nemušte kritike, nego bi u ključu politike otpora pokušale misliti širi emacipatorni front. Pitamo se jesu li tek mizogeni istupi zvaničnih političara mjesta gdje sporadično promišljamo žensku ne/vidljivost u politici ali i mjesta ne/vidljive kritike i otpora.
Stoga se osim demaskiranja problematičnih mjesta treba zauzeti i za osvještivanje novih političkih modela koji bi se zauzeli za restruktriranje postojećeg sistema pomakom sa zadovoljenja vidljivosti na aktivnu političku participaciju. Uostalom, teret promjene ne bi smio biti samo na agitaciji ženske fronte nego i na uključivosti muškaraca u emacipatornim politikama i praksama.
Reference:
(1) Isp. Čakardić, Ankica: Spol i klasa, str. 48.