Radio sam od početka rata do maja 1993. godine u Oslobođenju, a kao spoljnji saradnik i za emisiju Bore Kontića Dežurni mikrofon na Radio Sarajevu.

 

 

Oslobođenje je u to vrijeme imalo jednu kancelariju u zgradi ZTP-a, pored Predsjedništva. Obično sam tu navraćao dva-tri puta sedmično da se konsultujem s urednicima i vidim s kolegama. Pošto nisam izvještavao sa ratišta, moje radne aktivnosti se, zapravo, po sadržaju nisu razlikovale od onih prije rata, izuzev što su se odvijale u potpuno novim okolnostima. Viđao sam se često s ljudima iz javnog života, radio intervjue i sl. Pisao sam uglavnom kući, pa onda nosio članak u redakciju ili ponekad diktirao telefonom.

 

 

Nisam kao novinar imao iskustva gora od onih koja sam imao kao građanin. Kao i druge Sarajlije, bio sam svjedok mnogim užasima, od izluđivanja običnih ljudi strahom i glađu, do ubijanja civila i namjernog razaranja civilnih objekata. Lično me je najviše pogađalo beznađe, jedan osjećaj da se srušio svijet u kojem sam do tada živio i u kojem sam se osjećao komotno, bez nade da se uskoro obnovi.

 

 

Požrtvovanost i solidarnost kolega u Oslobođenju i na Radiju me veoma impresionirala. Ja u čuvenom atomskom skloništu, ispod tada već srušene zgrade Oslobođenja gdje se pripremao list, nisam proveo ni približno mnogo vremena kao neke od mojih kolega, ali sam vidio dovoljno da njihovu odanost profesiji i hrabrost nikad ne zaboravim.

 

Kad smo već kod podzemnih detalja, moj “honorar”  za priloge u Dežurnom mikrofonu bilo je pravo da u RTV Domu u podrumu, gdje je uvjek bilo vode—valjda zato sto su instalacije bile nisko—napunim dva kanistera. Ja bih tako došao sa dva prazna kanistera da snimim prilog i onda sam se s punim kanisterima vraćao kući na Mojmilo, a Boro Kontić i njegova ekipa bi me gledali s prozora kako teglim i smijali se.

 

Smiješnih detalja je, inače, bilo puno.  Evo recimo ovaj:  Mislim negdje u februaru 1993., telefonirao mi je kolega iz Engleske da kaže da će doći. Poziv je išao preko jedne od onih radio-amaterskih veza. Između ostalog, ovaj kolega pita šta da mi donese. Ja sam nabrojao nekoliko stvari, ne sjećam se šta, a onda se radio amater koji nas je spojio umiješao u razgovor. “Ma, mesa traži da ti donese, budalo jedna! Meat, meat!”

 

 

Ponekad sam dobijao zadatke od urednika za reporterske priloge ili intervjue. Teme za komentare sam uglavnom urednicima predlagao sam. Što se tiče primirja, ne sjećam se da je, dok sam ja bio u Sarajevu, ijedno potrajalo.  Ako se ne varam, prvo primirje na sarajevskom ratištu koje je poštovano i koje je dugo trajalo bilo je ono iz februara 1994. godine. Ja sam prije svega bio politčki komentator, pa sam uglavnom pisao o politčkim pitanjima.

 

Da li ste napravili prijateljstva sa međunarodnim kolegama novinarima koji su dolazili izvještavati iz opkoljenog Sarajeva? Kakav je bio vaš tadašnji odnos prema izvještavanju međunarodnih medija o ratu u BiH, i da li se on nakon vremenske distance promijenio?

 

Da, jesam, imao sam kontakte s nekoliko stranih novinara. Generalno, moj odnos prema ratnim reporterima je veoma pozitivan. To su ljudi posebnog profila. Ako ste vi spremni da idete od jednog do drugog konflikta da biste ostatak svijeta izvijestili o tom konfliktu iznutra to je stvar za veliko poštovanje, pogotovo u situacijama gdje drugih informacija ili nema, kao sada u Siriji, ili ih ima malo, kao što je bilo kod nas. Ne samo međunarodna javnost, već i vlade, o ključnim činjenicama u takvim konfliktima često prvo saznaju od reportera. Do prvih konkretnih informacije o logorima u Bosni ili o razmjerama zločina u Srebrenici došli su strani novinari.

 

 

Mislim da su novinari, bar u u periodu dok sam ja bio u Sarajevu, generalno bili u jednoj blago privilegovanoj poziciji. Akreditacije bilo koje vrste pomažu u ratnim situacijama, a novinarske su u Sarajevu otvarale vrata.  Život je u mnogim oblastima bio stao; malo ljudi je išlo na posao; škole u početku nisu radile. Novinari su se više kretali od drugih i možda malo više znali šta se dešava, mada ne nužno uvijek. Društvo se oslanjalo na medije, ne samo kao sredstvo komunikacije, već i kao neku potvrdu da stvari još postoje, da ih nešto drži na okupu, da samo društvo, dakle, opstaje.

 

Vi sjedite u nekom hladnom stanu bez vode i struje sa malo kuhane riže za večeru. Mladićeva artiljerija obezbjeđuje zvučnu kulisu. Smak svijeta. Ali na vašem radiju, koji radi zato što je spojen na telefonsku instalaciju, idu vijesti. Izvjestač iz MUP-a kaže, ovdje zaista citiram, da sa “Špicaste stijene pucaju PAM i njegov blizanac PAT.” Sljedeća vijest kaže npr. da se senator taj i taj, osvjedočeni humanista i prijatelj Bosne, a i inače čovjek duševan i fin,  založio za vazdušne udare i dizanje embarga na uvoz oružja.

 

Možda se svijet, ipak, ne raspada? Možda su stvari ipak na neki način pod kontrolom, jer ako radio kaže da puca, onda stvarno puca, i još zna tačno i odakle i iz čega puca, a nije ni senator bez veze; senator je to, nije šala! Kao glasnici jedne tako atraktivne ideje—da društvo još uvijek postoji, a s njim i neka nada—možda su i novinari imali neku vrstu malo povlaštene društvene pozicije.

 

Ja sam imao osjećaj da su čak i grupe koje su se bavile pljačkom, nelegalnim hapšenjima i sličnim vještinama zazirale od novinara. Jedna od takvih grupa je na početku rata nježno zakucala i mojim roditeljima na vrata, naravno, pod izgovorom da traže oružje. Pošto ni oružja, ni para nije bilo, posjeta je mogla i da se neprijatno oduži, ali se, ipak, završila neočekivanim hepiendom kad su neustrašivi branioci upitali domaćine za djecu, a ovi im rekli da im sin radi u Oslobođenju, pa tu tvrdnju još i potkrijepili dokazom u vidu friških novina sa mojim člankom. Poslije je, naravno, bilo perioda u kojima su radikalne grupe ciljano zlostavljale novinare u Sarajevu.

 

 

Ne, moje priloge nije niko ni pokušao da cenzuriše, barem što se tiče urednika s kojima sam radio, a nije bilo puno negativnih reakcija ni od struktura koje se u ratnim situacijama obično petljaju oko medija. Sjećam se, zapravo, samo jedne žestoko negativne reakcije na jedan moj prilog na radiju iz nekog opštinskog stranačkog odbora sa, ako dobro pamtim, nekakvom naznakom prijetnje između redova. Ali to nije bilo ništa strašno, sve ide u rok službe. Ukratko, na mene niko nije vršio otvoren pritisak, niti cenzurisao moje priloge.

 

Mislim da su dva razloga za to. Prvi je da ni ja lično, ni mediji za koje sam radio, nismo bili mnogo bitni za vlast. Njima je bio važan TV dnevnik, vijesti na radiju i poslije dnevni list koji su napravili. Drugi razlog je u činjenici da je ova struktura koja će se uspostaviti kao neprikosnovena vlast na teritorijama pod kontrolom Armije BiH u vrijeme dok sam ja bio u Sarajevu još uvijek tražila oslonce i poluge kojima bi vladala. U moje vrijeme oni još nisu bili u potpunosti otkrili čarobni svijet manipulacije medija. Kao rezultat, u Sarajevu je u ovom periodu postojao prostor za relativno slobodno novinarstvo.

 

Pitanje autocenzure je nešto drugo. Ukratko, mislim da je kod mene bila prisutna u jednoj relativno maloj mjeri, ali svakako ne u smislu da sam često bio u prilici da hoću nešto da kažem a da me je obzir prema nekome ili nečemu, ili strah od nekoga, sprječavao da to i uradim.

 

 

Neku jako visoku analitičku objektivnost teško je postići u situacijama kao što je bio rat u BiH. Mislim da nismo bili objektivni ni mi, ni kolege iz drugih zemalja. Za sebe svakako mogu reći da nisam bio objektivan, mada, zapravo, i danas mogu mirno da stanem iza svega što sam napisao. Mislim da su moji i prilozi kolega koji su u sličnim formama u to vrijeme u Sarajevu pisali o istim temama, zapravo, više bili krici očajnika nego neko ozbiljno analitičko ili istraživačko novinarstvo. Radili smo u strogo određenim okvirima.

 

Bh. novinar je mogao da ima neposredan uvid samo u dešavanja na onoj strani na kojoj je fizički bio, a razmišljao je u okviru vladajućeg narativa u toj sredini. Drugim riječima, o objektivnosti i nepristrasnosti nije moglo biti ni govora kod domaćih novinara. Ovo ne znači da cijela medijska produkcija tokom rata spada u istu korpu za smeće. Pitanje namjere je ovdje bitnije od objektivnosti ili nepristrasnosti.

 

Mnogi mediji i individualni novinari bili su, ne samo oruđe ratne propagande kojom su stvarani uslovi ili kreirana opravdanja za progone civila pogrešne etničke pripadnosti, već su u kreativnom zanosu postajali akteri progona, često idući dalje od onog što su politički gospodari od njih zahtijevali. Na drugoj strani spektra, neki mediji u Sarajevu, kao Oslobođenje, Dani ili neke emisije RTVBiH, kao Dežurni mikrofon, su se trudili i u velikoj mjeri uspjevali da barem ne doprinose širenju mržnje, da održe nekakve standarde osnovne društvene pristojnosti i odgovornosti, ako već uslova za kvalitetno novinarstvo nije bilo. Razlika između ova dva prisitupa i njihovih rezultata je ogromna i, između ostalog, mjerljiva—i po meni svakako trebala bi da bude izmjerena— i u moralnom i u krivičnom smislu.

 

Rat u Bosni je proizvodio snažne emocije u ljudima. Strani novinari i drugi koji su mislili i pisali o Bosni od toga ne samo da nisu bili imuni već su često bili uspaljeniji od nas. Ovo je rezultiralo jednom zavidnom količinom ostrašćenih komentarskih priloga, često od autora koji su o drugim pitanjima  znali da misle hladno i racionalno. S druge strane, mislim da su reporteri koji su izvještavali međunarodnu javnost iz Bosne u cjelini dali jednu u osnovi istinitu sliku rata u BiH. Strani novinari su, naravno, bili u boljoj poziciji jer su se, ipak, mogli kretati, mada ne uvijek. O svim najvažnijim stvarima su izvjestili, a to je najvažnije.

 

Neku jako visoku analitičku objektivnost teško je postići u situacijama kao što je bio rat u BiH, pogotovo za vrijeme konflikta.  Većina novinarskih izvještaja fokusirana je na jednu temu, najčešće na jedno mjesto. U takvim prilozima često nema prostora za pokušaj davanja neke objektvne, šire slike konflikta, pogotovo ne u situacijama kad je konflikt veoma fragmentiran, kao što je bio u Bosni. Vi možete, dakle, u jednom prilogu da date jako detaljnu, istinitu sliku događaja u jednom dijelu teritorije zahvaćene konfliktom a da pri tom niste dali “objektivnu” sliku konflikta u cjelini. To je, zapravo, u prirodi reporterskog novinarstva.

 

Pitanje nepristrasnosti i znatiželjnosti je za mene ovdje važnije. Da li je reporter nekoj temi pristupio s namjerom da potvrdi predubjeđenje koje ima ili da otkrije i javnosti saopšti nove činjenice? Za razliku od nas, strani novinari su bili u prilici da budu nepristrasni i istraživački nastrojeni i mislim da su u dovoljnom broju slučajeva takvi i bili, tako da je prosječan konzument vijesti u inostranstvu, pogotovo u zapadnim zemlja, dobio jednu sliku koja je u cjelini bila istinita, bez obzira što je bilo mnogo individualnih priloga koji su bili obojeni pristrasnošću, baratali glasinama, proizvoljnim brojkama, ili jednostavno bili rezultat nemara ili nekompetentnosti.

 

 

Što se tiče uloge u zaustavljanju rata, mislim da su mediji bili odlučujući faktor na sljedeći način: Mi koji smo BiH znali iznutra od samog početka smo mogli da vidimo da je rat u BiH bio potpuno izolovan. Nije postojala nikakva opasnost da se on proširi na susjedne zemlje, zato što su u tim zemljama stvari bile u potpunosti pod kontrolom tamošnjih režima.

 

 

Mnogo analitičara na Zapadu je, međutim, smatralo da je opasnost od širenja rata iz Bosne bila realna i da bi miješanje sa strane moglo da doprinese širenju konflikta, pa je tako od početka preovladalo mišljenje da nikakve intervencije s vana ne treba da bude.

 

Istovremeno, bilo je jasno već u maju 1992. godine da je, bez obzira na političke sadržaje koje su strane u konfliktu zastupale i legitimnost ili legalnost njihovih težnji, rat bilo moguće okončati jedino intervencijom izvana koja bi se fokusirala na najznačajniji pojdinačni element koji je generirao konflikt u vojnom smislu, a to je bila ogromna nadmoć u teškom naoružanju koju je imala jedna od strana. Bez te artiljerijske nadmoći srpske strane rata ili ne bi ni bilo ili bi se u relativno kratkom periodu završio u nekoj poziciji u kojoj se i završio 1995. godine kad je ta artiljerija uništena upravo intervencijom izvana.

 

Mišljenje da je intervencija opasna stvar koja samo može da pogorša stanje i možda dovede do širenja konflikta je, međutim, ostalo preovlađujuće skoro tri i po godine. Ovo mišljenje koincidiralo je s činjenicom da rat u Bosni nije ugrožavao nijedan vitalni interes zapadnih zemalja, upravo zato što se odvijao na izolovanom prostoru bez međunarodno značajnije saobraćajne infrastrukture i bez ičijih velikih ekonomskih interesa. Jedina opipljiva negativna konsekvenca rata u BiH za zapadne zemlje bile su izbjeglice, ali i taj element je djelimično amortizovala činjenica da su među njima dobar dio činili obrazovani ljudi u najboljim godinama.

 

Ono što je zapadne vlade ipak na kraju natjeralo da intervenišu i završe rat na jedini mogući način—uništenjem srpske artiljerije, prije svega oko Sarajeva—bio je stid zbog činjenice da se masovni progoni civila dešavaju usred Evrope a da vojne sile koje bezbjednost Evrope uzimaju kao glavni razlog održavanja svojih skupih vojnih struktura ne čine ništa da ga zaustave. Taj stid se akumulirao od aprila 1992. godine da bi u ljeto 1995. godine dosegao obim koji za te vlade više nije bio podnošljiv. Ovo se takođe podudarilo s još nekoliko elemenata koji su radili u prilog intervencije, ali stid je bio svakako najvažniji. Ključni element u genezi tog stida bili su medijski izvještaji o užasima rata u BiH.

 

 

Radio sam u Hrvatskoj i na Kosovu za vrijeme ratnih sukoba, ali ne kao izvještač sa ratišta, već je moj posao tamo prije svega bio da intervjuišem političke i druge aktere sukoba. Ako uporedim rad u Zagrebu između 1994. i 1996. godine i poslije u Prištini ili u Beogradu sa onim u Sarajevu 1992. i 1993. godine, prva stvar koja mi pada na pamet jeste da sam se u Sarajevu osjećao slobodnije kao novinar.

 

Hrvatska i Srbija su u to vrijeme bile pod vlašću režima koji su bili razvili metode kontrole, zastrašivanja, postavljanja birokratskih prepreka pred novinare. Dok sam ja bio u Sarajevu, vlast se još uvijek nije bila fokusirala na cijelu medijsku scenu, već samo na nekoliko programa koje su smatrali važnim. Moglo vam se kao novinaru desiti da vas neka od oružanih grupa privremeno spriječi u obavljanju posla, vjerovatno na svoju ruku. Sjećam se npr. da je trojicu kolega negdje u jesen 1992. godine uhapsila jedna od onih jedinica koja je okupljala kremu sarajevskog kriminala zato što se tada obožavanom komandantu te jedinice nisu iz nekog razloga svidjeli njihovi prilozi. Ali ubrzo su ih pustili jer je neko vidio da su ih odveli, pa je javio nekom drugom ko je onda intervenisao, kako to već biva u Sarajevu.

 

Mene je u martu 1993. godine jedna, danas bi se reklo grupa “novih” vjernika, počela da maltretira zato što sam došao u džamiju na intervju sa imamom sa kamerom u ruci jer da ista šalje koordinate neprijatelju i ko zna šta sve još radi. Ali je onda naišao jedan moj drug koji je bio tu iz komšiluka, malo zagalamio na ove borce protiv kamera, i riješena stvar. U Sarajevu jednostavno nisam imao osjećaj da radim u okviru nekog sveprisutnog režima koji kao jedan od prioriteta ima progon novinara. Nije mi padalo na pamet da treba da pazim šta govorim na telefon ili da me neko prati ili cinkari nekome.

 

U Srbiji i Hrvatskoj sam o tim stvarima, međutim, morao da vodim računa, ne toliko radi zaštite lične bezbjednosti, već više u smislu zaštite jednog razumnog nivoa tajnosti onog što sam radio. Osim što su prisluškivali razgovore i na druge načine uhodili novinare, režimi u Srbiji i Hrvatskoj su bili razvili i čitav niz birokratskih prepreka koje su za cilj imale da posao novinara otežaju i da novinare na svakom koraku podsjećaju da ih režim posmatra. Te birokratske prepreke su onda bile i zgodna pomagala policiji pri maltretiranju novinara, koje im je očito bilo u opisu radnog mjesta.

 

Na Kosovu je npr. policija od novinara stalno tražila nekakve potvrde, dozvole itd. U hotelu Grand u Prištini su jednom pred zoru išli od sobe do sobe, budili novinare i tražili “dozvole za snimanje.” Pošto istu nisam imao jer tada nisam ništa ni snimao, stub režima se fokusirao na američku vizu u mom pasošu, a ne zna ni sam šta bi jadan da pita u vezi te vize, pa improvizuje jer mu je posao da maltretira novinare.

 

U Beogradu su još dugo nakon pada Miloševića, valjda po inerciji, na snazi bile uredbe po kojima strani novinari trebaju odobrenje za rad od Saveznog sekretarijata za informisanje, a morali su i da prijave boravak u lokalnoj policijskoj stanici, što je sve zajedno jedna besmislica izuzev ukoliko nemate namjeru da novinarima otežavate posao. U Sarajevu ovakvog organizovanog državnog zlostavljanja novinara nije bilo ni tokom rata, a poslije nije ni moglo da bude zbog međunarodnog prisustva.