Klasično novinarstvo nema odgovora za neklasičnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Kad prestanu zavjerenička šutnja i endemski lopovluk, kad se država razvede od mafije, biće i normalnog novinarstva.

Septembar 2005.

Vijest, ustvari, glasi – ovdašnji su novinari digli ruke od pisanja o kriminalu, jer godine truda nisu donijele rezultat, osim što je na najhrabrijeg od njih, Željka Kopanju, izvršen atentat, a zaprijećeno je još jednim. U Bosni i Hercegovini vijest je kad revizori nađu neku državnu instituciju koja ne rasipa novac, a nije vijest kad nađu opšte raznošenje Alajbegove slame. Nije vijest kad institucije, umjesto da mijenjaju stanje, promijene revizore. Malo priče, pa sve pokriju snjegovi, ruzmarin i šaš.

Neki analitičar koji se ne druži s običnim ljudima i koji ne ide u kafanu – ona nas je odnjihala, njojzi hvala - nego gađa grant raketama vazduh-vazduh, uvidom u većinu listova što izlaze u Sarajevu i Banjoj Luci zaključiće da je poratna pljačka jenjala. Jenjalo je pisanje o njoj. Tek mjestimice, poneko zatalasa. Recimo - emisija Bakira Hadžiomerovića «60 minuta». Na nju se mogu staviti primjedbe sa stanovišta  laboratorijski čistog novinarstva. Ono: treba objektivno, sa suočavanjem strana u sporu, bez etiketirnja i tako redom, kako su sve nas učili i kako većina nas manje ili više pokušava pisati. S tog stanovišta, primjedbe mogu biti i osnovane. Realno, nisu. Bakir Hadžiomerović je neka vrsta medijskog Robin Huda. Je li Robin Hud pitao drugu stranu šta misli? Legendarni junak je postao to što je postao kad je vidio da društvo ne funkcioniše. Kad ovdje bude postojalo normalno društvo, politika će reagovati na javna prozivanja i bez oštrine koja se susreće u “60 minuta”. Dotad, vrijede pravila koja je ona nametnula. A nametnula je, odavno, pravilo – vi pišite šta hoćete, a mi ćemo raditi šta hoćemo. Nije moguće reagovati objektivno i demokratski na takvo, apriorno nedemokratsko ponašanje i odsustvo bilo kakve želje za kompetentan javni dijalog. Bolje reći, moguće je, ali je neplodotvorno, neučinkovito, vodi u rezignaciju.

Sumorna lakoća presica

Jedini pomak koji je posljednih mjeseci postigla javnost svojim reagovanjem bila je promjena Gradskog vijeća u Sarajevu. To se dogodilo stoga što je Gradsko vijeće slijepo crijevo političkog sistema. Tu nema mnogo vlasti, pa se može dozvoliti luksuz principijelnosti. Nema govora da će uslijediti prepravka odista nakaznog rješenja za zastupljenost Srba u federalnom parlamentu. Vuci siti, koze na broju, osim ako ne krepaju od bruceloze.

Da bi se, u lokalnim uslovima, prosuđivalo o nekolicini hrabrih kolega, valja pogledati dosta sumornu svakodnevicu, s masom novinara koji  čekaju pozivnicu. Presica, promocija, izložba, sjednica. Daj šta daš. Jutarnje okupljanje oko kompjutera na koji stižu pozivi na presice i slične uzbudljive događaje, koje s radoznalošću čeka čitalačka publika, olakšava život i urednicima i saradnicima i udaljava ih od života u zavjetrinu “praćenja politike”. Mimo toga, gotovo da nema vijesti.

Primjerice, nekadašniji član Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić svjedočio je u aprilu na suđenju Momčilu Krajišniku u Hagu. Početak Kljuićevog unakrsnog ispitivanja djelovao je gotovo nadrealno: branilac Nikolas Stjuart ispitivao je svjedoka o njegovom prtljagu koji je izgubljen na putu od Beča do amsterdamskog aerodroma. Osim odjeće i osobnih predmeta, u njemu su se nalazile i bilješke koje je Kljuić vodio prilikom brojnih sastanaka kojima je, zajedno s Krajišnikom, prisustvovao uoči izbijanja rata. Odbrana je namjeravala veći dio unakrsnog ispitivanja posvetiti tim dokumentima, pa je vidno razočarani Stjuart tražio da se ispitivanje odloži i počne tek kad bilješke budu pronađene.

"Časni sude, najiskrenije govoreći, ne znam da li da se smijem ili da plačem", obratio se on predsjedavajućem sucu Alfonsu Oriju.

Ova epizoda, preuzeta iz biltena IWPR, osvježavajući izuzetak u stručno složenoj a emocionalno nabijenoj atmosferi Tribunala, nije dospjela do bosanskoheregovačke javnosti, iako je ovo tipična vijest u kojoj je pas ujeo čovjeka. Jednostavno, niko nije sazvao presicu.

U tom istom aprilu je Sarajevo je dobilo još jedan dnevni list. Zove se VIP, a od ranijih četiri razlikuje se po cijeni. Košta pola marke. Pola cijene i pola obima “normalnih” listova. Tim tragom kreću i banjolučke Nezavisne novine. Novi mini tabloidi su zanimljiv pokušaj da se među čitaoce štampe uvuku i oni koji to dosad nisu bili – stoga što nemaju para ili stoga što im Oslobođenje, Avaz, Jutarnje novine i San izgledaju turobno ozbiljne.

Amputiranje politike

Listovi koji odranije izlaze mogu biti bliski poziciji ili opoziciji, ali – vođeni naslijeđem jednopartizma i ratnom politizacijom svega i svačega – nikako ne mogu provariti činjenicu da neke stvari koje se događaju u politici jednostavno nisu važne, čak ni za politiku. Vijest ne postaje vijest time što ju je objavila agencija koju finansira država i koja, prema tome, ima prema državi obaveze koje mediji nemaju. Ovakvu politiku, kakva je u Bosni i Hercegovini, profesionalno bi najpoštenije bilo ignorirati. A i u nekoj boljoj, kakva je vijest da je su predsjednik ili neko od potpredsjednika Federacije primili neku parlamentarnu delegaciju? Pa šta?

Sa čitalačkog, to će reći i sa biračkog, glasačkog stanovništa, dovoljno bi bilo objavljivati vijesti o tome šta je učinjeno a ne šta je rečeno. Rečeno je, naprimjer, da se donose zakoni o obaveznom korištenju pojasa u vožnji i o zabrani pušenja. I, šta biva? Ništa, naravno, osim što smo dobili evropeizirane zakone, a nastavili  se vozati kako smo se vozali i, uglavnom, pušiti kako smo i pušili. Politika mora biti zadovoljna, jer se stvara dojam aktivnosti i hiperaktivnosti. Najcrnji slučaj je priča s reorganizacijom policije. Kakva je vijest da će sastati se oni koji su plaćeni da se sastaju i dogovaraju?

Bosna i Hercegovina nema tradiciju praćenja štampe. Prema nekim mojim predratnim istraživanjima, bar pola profesora Sarajevskog univerziteta nije čitalo nijedan dnevni list. Nakon rata, opala je kupovna moć i publika se još više okrenula televiziji, čija je ponuda sve bogatija, i radiju, koji je sve savremeniji. Najtiražniji dodatak u dnevnicima je televizijski prilog petkom, on udvostručuje tiraž.

Peti dnevni list u Sarajevu i treći u Banjoj Luci pokrenuti su, reklo bi se, u najgorim mogućim uslovima. Možda i nisu, jer, rekosmo, živimo u tabloidnom društvu, u kojem se svaki skandal ugasi nekim novim. Najslikovitiji dokaz pružila je javnosti redakcija Nezavisnih novina. U septembru prošle godine izdala je dosje “Crna Bosna”. Stotinu i osamdeset strana formata redovnih brojeva, svaka strana dupke puna imenima i brojevima, hronika skandala koji su malo drmali, malo uspavljivali Bosnu u Hercegovinu. Ubistva za koja je godinama istraga u toku, dokazane pljačke nakon kojih niko nije vratio pare, laži, laži. Željko Kopanja – istraga o atentatu na njega također je u toku – reče u uvodniku da su željeli svoje čitaoce podsjetiti kako nisu ćutali, podsjetiti ih na do bola drske prevare i pljačku, a i ohrabriti one kojima je stalo do budućnosti. “Treba biti budala, baš dobra budala pa ne vidjeti da Bosna i Hercegovina sve više postaje kuća u kojoj caruju lopovluk, grabež, prevara, pljačka, korupcija i zločin.” Samo u ovom izdanju kolega iz Banje Luke ima dovoljno eksploziva da se, kako bi rekao Visoki predstavnik, u nekoj normalnoj zemlji, zatrese cio sistem. Neki funkcioneri bi otišli zato što su lopovi, drugi stoga što su im to tolerisali. Ovakvo izdanje moglo se, također, fizički izrezati iz brojeva Dana i Slobodne Bosne. I šta biva?

Nakon svega, početkom juna 2005. godine, ministar Petar Dokić podnosi iznuđenu ostavku i objašnjava da su mnogi radili ono zbog čega je on optužen. Ne imenuje nikoga. Voditelj televizijskog dnevnika nemoćno širi ruke saopštavajući nemoćnoj publici šta se događa, a sutra - sutra sviće novi dan. Sutra - ministar Dokić nagodi se s tužilaštvom, malo priznaj, malo vrati... Novi dan u tabloidnoj zemlji u kojoj je vijest – kad pas ujede čovjeka, jer je suprotan slučaj postao svakodnevica.