Pročitajte detaljni vodič kroz CAR i desetine priča dobitnika Pulicerove nagrade i njegovog tima, njihove tehnike, savjete i priče o uspješnom izvještavanju uz upotrebu kompjutera. Saznajte brojne prednosti koji možete steći obučavanjem i korištenjem CAR-a u vašoj redakciji.

Pitanje "zašto", u svakoj priči često predstavlja njen najbolji dio. Zato i ja želim od toga da počnem. Zašto preuzeti teret – i trošak – izgradnje ili jačanja programa za izvještavanje uz kompjutersku podršku (CAR) u našim novinama?

Veliki je broj razloga za to, ali ja ću vam predstaviti samo tri, a svaki ponaosob opravdava trošak.

Jedan: CAR nam omogućava objavljivanje priča koje naši čitaoci žele, a ne mogu naći na drugom mjestu. Usred gužve i borbe za mjesto na redakcijskom stolu, ovdje postoji obilje divnih priča rezervisanih za reportere koji znaju kako da koriste kompjuter za analizu podataka. Bez ovih sposobnosti, u igru sa konkurencijom se ne može ni ući. U vrijeme monotone ili opadajuće cirkulacije, mi želimo ekskluzivu – da se istaknemo u gomili.

Dva: CAR nam pomaže da angažujemo i zadržimo dobre reportere. Širom zemlje, reporteri koji žele prenijeti svoj rad na viši nivo predstavljaju pokretačku silu za izvještavanje uz kompjutersku podršku. Njima je poznato da, ukoliko su ostali faktori izjednačeni, reporteri koji znaju koristiti kompjuter odnose pobjedu nad onima koji ne znaju. Ne samo da ih pobjeđuju – ostavljaju ih daleko za iza sebe. Izdavači i urednici koji nove zastavu CAR-a, i vode ovu bitku, slaće poruke svojim reporterima: Dođite ovdje, ostanite ovdje i mi ćemo vam pomoći da ostvarite svoj maksimum.

Tri: CAR će nam pomoći da stvorimo ili ojačamo kulturu psa čuvara (“watchdog culture”) u svojim novinama. Baza podataka, tabela, pomaže nam da dođemo do priča koje se ne mogu dobiti na drugi način. Takođe nam pomažu da dodamo dublju dimenziju i detalje koji fasciniraju čitaoce.

“Boss Hog” serijal

Želim da prvo razgovaramo o tome kako je CAR obogatio neke naše priče, počevši od serije koju smo nazvali "Boss Hog, North Carolina Pork Revolution". a potom ćemo se pomjeriti do prošlog vikenda.

Za priču "Boss Hog" dobili smo podatke o gotovo svim pozivima obavljenim sa državnih telefona ili kreditnih kartica državnih telefona u periodu od dvije godine – oko 40 milliona podataka. Došli smo do nekih zanimljivih otkrića.

Murphy Family Farms, najveća svinjogojska farma u Sjedinjenim Državama u to vrijeme, smještena je u gradiću Rose Hill, istočnom dijelu Sjeverne Karoline. Na njenom čelu je bio bivši senator Wendell H. Murphy – glavom "Boss Hog". Saznali smo da je, u prosjeku, neko iz državne vlade pozivao Murphy Farms jedanput svakog radnog dana u toku ove dvije godine. Murphy Farms je bila poput satelita državne vlade. Ili je to možda bilo obrnuto.

Jedan od ovih poziva je došao iz zakonodavnog ureda Vernona G. Jamesa, farmera iz Pasquotanka, koji je predsjedavao Komisijom za domaću poljoprivredu. Ranije toga dana, Jamesova komisija je glasala za ukidanje zakona kojim bi se nametnuli oštri propisi za kanalizacioni odvod na svinjogojskim farmama.

Da sam prišao Jamesu otvorenih karata i pitao ga da li je razgovarao sa Murphyem o tom zakonu, šta mislite da bi on rekao? Da li bi mi rekao? Ali, ja to nisam učinio. Kada sam razgovarao sa Jamesom, pitao sam ga za taj poziv, obavljen tačno određenog datuma u određeno vrijeme iz njegovog ureda sa Murphy Family Farms. Pitao sam Jamesa da li je zvao Murphya zbog zakona o regulisanju kanalizacije, a on je odgovorio: "Ne bih se iznenadio da jesam. Wendell mi se obratio i rekao da mu se taj zakon uopšte ne dopada."

Nakon objavljivanja "Boss Hoga", pisali smo o veterinaru koji je privukao našu pažnju i slijedom toga, doveo nas je do revolucionarne priče o svinjetini. Bio je zadužen za državni program iskorjenjivanja pseudorabies zaraze. Pseudorabies je bolest koja ubija svinje i zaustavlja njihov rast. Program iskorjenjivanja finansira federalna vlada. To znači da ljudi koji time upravljaju ne mogu prihvatiti poklon, čak ni hot dog, od hog industrije, prema riječima državnog pravobranioca.

Ovaj veterinar je letio na poslovna putovanja avionima čiji je vlasnik Murphy Family Farms ili Prestage Farms u Clintonu, drugi veliki uzgajivač svinja. Ponekad bi išao u lov na jarebice kao gost svinjogojskog barona. Povjerljivi izvor nam je takođe rekao da je veterinar proveo noć u vikendici na jezeru Phelps, u istočnom dijelu Sjeverne Karoline, čiji je vlasnik Tyson Foods, u to vrijeme četvrti po redu uzgajivač svinja u zemlji.

Sem u najizuzetnijim okolnostima, The News & Observer ne koristi anonimne izvore za priče. Prestali smo to raditi 1978. Stoga, ako smo htjeli da koristimo dojavu o Tyson Foods, morali smo je dokazati. Baza podataka telefonskih poziva i dobar reporterski posao Jobya Warricka, mog tadašnjeg partnera, omogućili su nam da to učinimo.

Koristili smo evidenciju o telefonskim pozivima da bi utvrdili kretanje veterinara. Kada službenik državne vlade u Sjevernoj Karolini obavi poziv sa državnom kreditnom karticom, zabilježi se broj sa kojeg poziva kao i broj koji poziva, datum i vrijeme poziva. Od izvora smo dobili datum noćenja, a iz telefonske baze podataka brojeve sa kojih je veterinar obavljao pozive kasno te večeri i rano sljedećeg jutra.

Joby je sada još samo trebao da nađe vikendicu i dokaže da je telefon sa tim brojem unutra. Isprva je nije mogao pronaći. Prilikom drugog putavanja u Lake Phelps, Joby je prekrstio palčeve i pozvao Tyson Foods. Rekao je da traži vikendicu u blizini Tyson Foodsa i pitao da li mu mogu dati upute kako da stigne do njihove vikendice. To su i učinili.

Kada ju je konačno pronašao, Joby je izašao iz automobila, othodao do ulaza, svojim mobilnim telefonom pozvao taj broj i čuo kako zvoni telefon unutra. Kasnije mi je rekao da je toliko strepio od mogućnosti da se to slučajno desilo, pa je prekinuo vezu i pozvao ponovo. Ponovo je zazvonilo.

U The N&O, imamo i bazu podataka o prilozima za kampanje koju zovemo "The Money Machine." Kada smo radili na "Boss Hog" priči, ona je sadržavala oko 250,000 priloga za političare u Sjevernoj Karolini. Saznali smo, i pisali, da su svinjogojski rukovodioci kandidatima dali oko pola miliona dolara.

Ali, jedna grupa poklona se isticala.

Tri nedelje prije no što je guverner Jim Hunt izabran za treći mandat, Murphyevi su mu poslali još $20,000 -- $2,000 od Wendella Murphya i po $2,000 od njegove supruge, majke, brata, snahe, sestre, kćerke, sina, sinovljeve supruge i posinka.
Bez "Money Machine," ne bismo mogli pisati o nijednoj od tih stvari.

Serijal “preopterećenih kamiona”

Prošle nedelje smo započeli četvorodijelni serijal o preopterećenim kamionima i šteti koju oni nanose putevima u Sjevernoj Karolini. Zakonodavac je ostavio otvorena vrata za takvo postupanje. U posljednjih 12 godina je doneseno 10 zakona kojima se na dopušta saobraćanje teških kamiona na autoputevima. A Državna saobraćajna patrola, čiji je posao da sprovodi zakone koji su preostali, nije radila svoj posao. Nije mogla popuniti slobodna radna mjesta među službenicima koji kontrolišu izvršenje propisa o težini.

Koristili smo Money Machine da identifikujemo političke sponzore iz N.C. Home Builders Association, koji pred Domom ima prijedlog zakona kojim se slabi zakon o težini. Koristili smo i bazu podataka koju smo dobili od Odjeljenja za transport da bi saznali koliko je puteva u državi "označeno" za laki saobraćaj i koliko se njihovih milja nalazi u Wake Countyju, okrugu kojem mi pripadamo. Koristili smo podatke iz državne baze podataka za porez na gorivo da prikažemo koliko je upozorenja i kazni zbog preopterećenja podneseno tokom nekoliko posljednih godina. Ti podaci o upozorenju i kazni – zajedno sa promjenama u zakonu – bili su osnova serijala.

Kad smo u rukama imali tu informaciju i kada smo shvatili da imamo priču, htjeli smo da saznamo – i saopštimo našim čitaocima – koji procenat kamiona je preopterećen. Ali, gdje bi mogli naći takvu informaciju? Ne može se dobiti iz podataka sa terminala za vaganje. Po riječima službenika kontrole, samo budala svjesno vozi preopterećen kamion na terminal za vaganje. Ne može se dobiti ni iz podataka sa pokretne vage jer kontrolori težine koji patroliraju sporednim putevima ne važu sve – oni važu kamione sa opterećenim gumama. Kako onda možemo odgovoriti na to pitanje?

Ispostavilo se su Sjeverna Karolina i druge države godinama provodile studije o pločnicima. Odjeljenje za transport Sjeverne Karoline je instaliralo senzore za teret u pokretu na pločnike na 16 lokacija u 12 država i neprimjetno vagalo stotine hiljada kamiona. Dobili smo te podatke – koji nisu bili dati službenicima za provođenje zakona – i ispitali evidencije o gotovo million kamionskih prikolica izvaganih 2003, posljednje godine za koju su bili dostupni kompletni podaci. Utvrdili smo da oko 8.5 % imali težinu veću od 80,000 funti, a to je zakonski maksimum, ukoliko nemate posebno odobrenje.

Baza podataka je sadržavala sat u toku dana i noći kada su kamioni vagani i, nakon što smo ih sortirali po satu, saznali smo još nešto zanimljivo. Procenat preopterećenih kamiona u ranim jutarnjim satima, kada je najmanje vjerovatno da će službenici za kontrolu biti u patroli, bio je tri puta veći od procenta kamiona preopterećenih kamiona u toku poslijepodneva.

Kada je došlo do trenutka da pratimo službenika za kontrolu, da ga intervjuišemo i fotografišemo na poslu, nismo razgovarali sa bilo kojim službenikom. Koristili smo bazu podataka koja prikazuje rad svih službenika da bi došli do Ricky Phillipsa, “Top Gun” patrole. Prošle godine, on je prijavio veći broj preteških kamiona nego ostali.

Druge priče proistekle iz CAR-a

Gotovo sve “watchdog” priče mogu biti usavršene sa kompjuterizovanim podacima. Neke priče se jednostavno ne mogu napraviti bez njih. Daću vam neke primjere:

• Dobili smo državnu bazu podataka o inspekciji automobila, koja sadrži polja za proizvodnju, model, godište i, što je najvažnije, kilometražu. Otkrili smo da oko 290,000 vlasnika vozila u našoj oblasti kretanja – oko jedan od svaka tri – ima pravo na smanjenje gradskih i okružnih poreza na posjed vozila zbog velikog broja pređenih kilometara.

• Dobili smo bazu podataka o čekovima koje je napisala mala javna agencija zadužena za izgradnju inovativnog kompleksa za vazdušni transport. Ukupni rashodi su bili 15 milliona USD u toku petogodišnjeg perioda, a većinu stavki smo morali vidjeti da bi povjerovali. Moj omiljeni rashod: isplata od 350 USD za PR firmu za pisanje pisma uredniku.

• Koristili smo prijave policajaca da pokažemo da dvanaestočlana jedinica za narkotike profilira muškarce crnce. Kada bi policajci te jedinice zaustavili crnca, ali ne bi našli drogu, optužili bi ga za kršenje propisa o vezanju pojasa ili neki drugi sitni prekršaj. Poredili smo pol i rasu motorista koje su dobili prijave za saobraćajni prekršaj koje su pisali drugi policajci i utvrdili smo da je ovaj jedinica za narkotike dva puta više optužuje crnce za sitni prekršaj. Jedan član jedinice je za redom podigao optužnicu protiv 27 pripadnika manjina, jednog bijelca i osam vozača pripadnika manjina.

• Koliko vas zna šta je "nehat", u vezi sa smrtnim slučajem? Ni ja to nisam znao kada sam prvi put vidio bazu podataka Medicine Examinera. Time se naziva situacija kada ljekar ili sestra slučajno ubiju nekoga, onda je to "nehat." To je nacionalni, a možda čak i internacionalni, termin. Poredili smo nehate u bazi podataka Medical Examinera sa nehatom u državnoj bazi podataka o smrtnim slučajevima; našli smo veliki broj slučajeva nehata koji nisu bili evidentirani na umrlici, niti je o njima obavješten medicinski vještak, kako zakon zahtijeva. Nijedan od ovih podataka nije bio predan N.C. Medical Board (Medicinski odbor Sjeverne Karoline, prim.prev.) čiji je posao iskorjenjivanje nesposobnih ljekara.

• Naša priča "High Raises in Hard Time" (visoke povišice u teška vremena, prim.prev) proistekla je iz baze podataka o zaposlenima Univerziteta u Sjevernoj Karolini. Priča govori o tome da visoko plaćeni službenici ne samo da su dobijali veće povišice, što se moglo i očekivati, već su im i procenti povišica bili mnogo viši. Citirali smo profesora engleskog jezika, koji je zarađivao sitne pare, a dobio je 1%. A ljekar, koji je zarađivao gomile novaca, dobio je 15%.

• Koristili smo bazu podataka o policijskim incidentima za priču o djeci na Sawyer Roadu koji žive uz krvoproliće. Raleigh policija je pozivana 1,996 puta u periodu od jedne godine u oblast koju čine četiri ulice.

• N.C. State košarkaši su isprva poricali da su prodali ijednu kartu za svoje utakmice, što bi bilo kršenje NCAA. Podaci gostujućeg tima nisu bili kompjuterizovani pa smo napravili bazu podataka i unijeli te podatke. ACC karte su poput zlata, samo još bolje, pa smo provjerili listu gostiju za redovne utakmice sezone u odnosu na listu gostiju na turneji. Nekoliko igrača je pozvalo "goste" na turneju, a koji nisu prisustvovali niti jednoj drugoj utakmici čitave godine. Fokusirali smo se na "ujka Ralfa" i pitali smo jednog igrača: “Ko je ujka Ralf?” On nam je rekao: “Ja nemam nikakvog ujka Ralfa.” Na to smo mi rekli: “Naravno da imaš. On je bio tvoj gost na ACC turneji.” Igrač je potom rekao: “Prodao sam kartu.”

Dva, široko rasprostranjena, pogrešna shvatanja CAR su: da je njemu potrebna vječnost da nešto uradi i da se koristi samo za projekte.

CAR je smrtonosno istražno oružje. Ali, on je i divan izvor raznih mogućnosti. Vrijedan je instrument za reportere koji izvještavaju o zdravstvu i ekologiji. I o poslovanju. I policiji. I sportu.

Kako možemo izvještavati o politici ukoliko ne slijedimo trag novca? A kako da slijedimo trag novca bez kompjutera?

CAR nam takođe omogućava priče koje radimo samo zato što će ljudi tako naći odgovor na neke pitanja. Daću vam tri primjera:

• Odgovorili smo na pitanje koliko brzo možete voziti, a da vas ne uhvati policija. Naravno, to nismo čuli od Patrole državnih autoputeva. Patrola je rekla: "Mi kažnjavamo za jasne i krupne prekršaje." Kada ih pitate da vam definišu "jasne i krupne," kažu da to zavisi od vremena. Bez obzira kako vi osmislili pitanje, malo je vjerovatno da će vaša patrola autoputeva reći koliko milja iznad ograničenja dozvoljava. Ali, to vam može reći baza podataka o izdatim saobraćajnim kaznama. Naša baza podataka o kaznama ima polja za ograničenje brzine i brzinu za koju je izdata kazna. Kada kompjuter oduzme jedno od drugog, dobićete odgovor za koji gotovo svaki vozač želi da sazna.

Dakle, koliko brzo možete voziti u Sjevernoj Karolini a da ne budete uhvaćeni?

Devet milja iznad ograničenja. Više od 99% od svih kazni za preveliku brzinu koje je SHP naplatio su za 10 milja po satu ili više iznad ograničenja.

• Koristili smo State Medical Examiner bazu podataka da lociramo izvještaje sa autopsije o desetinama neidentifikovanih tijela koja su pronađena ovdje, tamo i negdje drugo. Umjesto imena, jedna jedina riječ bi stajala u polju za ime: "NEIDENTIFIKOVAN." Joby je napisao uvod: "Ko god je ubio ženu u tamnim farmerkama mora da je htio da obriše svaki trag o njenom postojanju. Čak i ime."

• Pregledali smo državni Escheats Fond i došli do liste ljudi čiji je novac ili imovina predat državi nakon što su ih napustili. Potom smo krenuli da ih tražimo. Našli smo neke i donijeli im dobre vijesti: “Zovite državnu blagajnu. On čuva nešto novca za vas.” Ali priča kojoj smo bili na tragu krenula je neočekivanim pravcem kada smo se susreli sa starijom, principijelnom ženom. Sirota starica. “Njena zemlja je bila prokleta”, mislila je ona, “i ona neće uzeti novac”. Uvod Ben Stockinga: "Marie Louise Lewis ne želi $45,075 koje država čuva za nju, niti jedan cent."

I da, još jedan primjer:

• Pregledali smo bazu podataka vjenčanja i otkrili da mnogi ljudi neće da preuzmu rizik nesrećne ljubavi: svaki mjesec, 13. dana, broj vjenčanja obavljenih u Sjevernoj Karolini opadne za 40 %.

Izgradnja CAR programa iziskuje malo novca i mnogo odlučnosti. Po pravilu, samo dvije strane zagovaraju uvođenje CAR-a. Reporteri, koji žele da pišu priče koje mijenjaju stvari. Oni shvataju moć ovog oruđa. I visoko pozicionirani rukovodioci, koji žele da vide izvanredan rad u svojim novinam i vjeruju da uz pomoć CAR-a to mogu postići.

Morate pronaći način da zaobiđete srednje pozicionirane rukovodioce. Oni mogu reći da zagovaraju upotrebu CAR-a, jer znaju da je to ono što vi želite čuti. Ali oni, odnosno većina njih, u stvari nisu za to i reći ću vam zašto. Pod velikim su pritiskom da popune papir sa dobrim pričama. Ne žele velike priče. Dobre priče. A kada sve bude rečeno i učinjeno, oni nisu voljni da odustanu od dvije ili tri dobre priče radi mogućnosti, možda čak vjerovatnoće, da dobiju jednu izuzetnu priču. Srednje pozicionirani rukovodilac koji podstiče svoje reportere da uče upotrebu CAR-a rijetka je ptica.

Istinito je da su neki CAR projekti rizični jer može proći dosta vremena prije nego što shvatite da lajete pod pogrešnim drvetom. Ali, šta je tu novo? To je oduvijek bilo istina za projektni rad, dugo prije nego što smo počeli koristiti baze podataka.

Ali, postoje brojne priče kod kojih može doći do preokreta u jednom danu.

Okrug nas plaća svake godine da odštampamo spisak poreskih prestupnika – nekoliko stranica pisanih sitnim fontom. Jednog dana sam razgovarao sa našim okružnim reporterom o radu na priči o najvećih deset poreskih prestupnika i on je rekao, u toliko riječi, ja bih to uradio, ali, vidite, ja imam pravi posao. Ne mogu se danima baviti s nečim poput toga.

Taj posao na kraju nije trajao danima. Podaci su već bili unutra, pod oznakom povjerljivo. Mogao sam mu dati izvještaj u roku od dva sata, i to sam učinio. Sljedeći dan je napisao: "Jedan od najvećih poreskih dužnika Wake Countya rutinski kupi od okruga hiljade dolara od subvencija za smještaj."

Državna baza podataka o umrlima sadrži polje u kojem se opisuje vrsta pogreba. Jedan izbor je bilo kremiranje koje se, prema podacima iz baze, sve više koristilo u Sjevernoj Karolini. Komjuterski posao je predstavljao oko sat vremena dječje igre. Dobro izvještavanje i dobro pisanje pretvorilo se u biznis-priče sa naslovnice. I, možda želite da znate, ljudi koji su kremirani su, u prosjeku, imali tri godine više obrazovanja od ljudih koji su sahranjeni.

Pravila CAR-a

U izgradnji ili dopuni CAR programa u vašim novinama, ovo su neka pravila koje možete prihvatiti.

Naoružajte svakog ko može za puca. Ovim mislim da, za kakav god se vi program obuke odlučili, neka on bude otvoren za sve. I, bez brige, imaćete prostora. Reporteri koji ne koriste javne evidencije rutinski u svom radu – a njih je veliki broj – ne mogu uvidjeti svrhu pristupa bazama koje sadrža milione podataka.

Institucionalizujte svoje ciljeve. Ipak, u većini novina, postoji reporter u redakciji vijesti, često samo jedan, pod čijim prstima kompjuter zapjeva. Njegov ili njezin sto je pretrpan podacima i dokumentacijom. Pune ruke posla ima sa drugim reporterima. I kada vas napusti, kada daju ostavku, vaš CAR program odlazi sa njim. Ovo se može, i treba, izbjeći institucionalizacijom ciljeva. U The N&O, odgovornost za svaki aspekt CAR programa dodjeljen je našem Odjeljenju za istraživanje vijesti. To odjeljenje održava podatke i dokumentaciju. Ono ubacuje podatke i radi analizu za reportere koji ne znaju da rade svoj posao. Ono vodi CAR Fellowship Program, kojim se edukuju reporteri. Sve više, ono počinje da vodi borbu oko pristupa podacima. Moje novine bi mogle da izgube veliki broj nas, a da i dalje funkcioniše.

Odlučite se za pobjedu. U filmu, "Places in the Heart," Sally Field kaže svojoj pomoćnici da će, nekako, pamuk biti obran. "Nije me briga ako me ubije," kaže ona. "Nije me briga ako tebe ubije." S takvom odlučnošću, ona bi mogla izgraditi program izvještavanja uz kompjutersku podršku u našim novinama. To možemo i mi.

Dobijanje kompjuterizovanih podataka se ne razlikuju u mnogo čemu od dobijanja evidencija na papiru – neke agencije spremno poštuju zakon, a neke ne, ili pokušavaju. Ukoliko se vaši reporteri ne moraju mučiti sa dobijanjem javnih evidencija to je zato što to niste tražili od njih. Ili zato što ste odustali bez borbe.

Najvažnije što možete učiniti da bi izgradili Watchdog kulturu u vašoj redakciji je da objavite rat u ime svojih reportera – svojih čitalaca – u pogledu javnih evidencija. Ovo ne predstavlja uvijek tužbu. Mi smo u izdavačkom, a ne sudskom poslu. Ali, uvijek morate biti spremni da potjerate loše momke – da, to su oni, loši momci – do suda.

[kada je McClatchy kupio The News & Observer, Gregory Favre i neki drugi izvršni službenici iz Kalifornije došli su u The N&O pretpostavljam da nas smire i da se predstave. Kada se sastao sa reporterima, rekao sam mu da The N&O ima dugu istoriju borbe za pristup javnim evidencijama i pitao šta je McClatchy čini kada mu bude odbijen pristup. Rekao nam je da ih McClatchy ponekad tuži samo da se zabavi. Nisam to bukvalno shvatio, ali, pomislio sam, sa ovim momcima se može raditi.]

Nadam se da ste odlučili da se lično angažujete u borbu za pristup evidencijama, što uključuje da povremeno podignete slušalicu i nekom birokrati objasnite kako stoje stvari.

Predlažem vam politiku koju imamo u The News & Observer, a za koju smatram da bi je svaka novina u zemlji trebala usvojiti. Ona je sljedeća: Kada je reporteru odbijen zahtjev za pristup evidenciji koju smatra javnom, on mora obavijestiti svog supervizora. Ukoliko supervizor ne može riješiti sukob na zadovoljavajući način, on obavještava svog supervizora. I, tako sve više na ljestvici, dok problem ne završi na nivou rukovodstva. Dobri reporteri vole ovu politiku jer se time rukovodstvo, koje ima mnogo više moći nego mi, dovodi u akciju. Rukovodstvu se treba dopadati ta politika jer ne bi trebalo da želi da reporteri stvaraju politike u njihovim novinama. I, zapravo, oni to čine kada dopuste da ih vlada zamajava po pitanju javnih evidencija.

Ima još nekih stvari koje treba uraditi.

Zaposlio bih trenera za istraživanje mnogo prije trenera za pisanje. Investirao bih u moje Odjeljenje za istraživanje vijesti. Istraživači vam ne pomažu da dobijete više priča, već da dobijete bolje priče.

Ali, ukoliko ne odgovorite na signal kada vlada odbije da vašim reporterima omogući pristup javnim evidencijama, nećete imati “watchdog” kulturu u vašoj redakciji vijesti. Vaša odlučnost da prisilite vladu da objavi javne evidencije je temelj na kojem počiva sve ostalo.

Preuzeto i prevedeno sa sajta ww.Poynter.org uz dozvolu.