Bosna i Hercegovina je zasad jedina zemlja u Evropi u kojoj je kleveta u potpunosti dekriminalizirana i stoga, razumljivo, privlači znatnu pozornost drugih koji se zanimaju za njena iskustva. Kako je od prihvatanja takvog rješenja prošlo nekoliko godina, već je moguće govoriti o tome kakva je sudska praksa i kako je mediji i javnost ocjenjuju.

Moguća odbrana i za neistinu - uz dva uvjeta

Bosna i Hercegovina je zasad jedina zemlja u Evropi u kojoj je kleveta u potpunosti dekriminalizirana i stoga, razumljivo, privlači znatnu pozornost drugih koji se zanimaju za njena iskustva.

Kako je od prihvatanja takvog rješenja prošlo nekoliko godina, već je moguće govoriti o tome kakva je sudska praksa i kako je mediji i javnost ocjenjuju. Već u uvodu treba reći da su neka iskustva pozitivna, čak i da preovlađuju, ali da ima i negativnih. S takvom ocjenom lako bi se mogli saglasiti i novinari i sudije, većim dijelom i javnost, iako vjerovatno ima znatnijih razlika među njima u tome šta je za koga pozitivno a šta negativno.

Ohrabrivanje prava na slobodu izražavanja

Za one koji to ne znaju, ili imaju tek djelimične informacije, treba reći da u Bosni i Hercegovini postoje dva zakona o zaštiti od klevete, na nivou dva entiteta. Među njima i nema bitnijih razlika, pa će se zato u daljem tekstu pominjati jedinstveni pojam.

Najprije, nešto o samom zakonu, koji je u stvari vrlo netipičan za balkanske prostore i, što ne kazati odmah, ne baš omiljen među sudijama. Zašto za sudije? Za razliku od većine drugih zakona, koji su pravljeni tako da je sudijama lako «odrezati» svaku propisanu mjeru, ovaj zakon od sudija traži, osim pravničkih, još mnoga dodatna znanja i sposobnosti. Uz to, sudije ga ne vole, ili tačnije ne vole ove slučajeve, jer ne vole da se «petljaju» s medijima i po medijima...

Zakon je utemeljen na preporukama Vijeća Evrope i na najvišim standardima uspostavljenim u presudama Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava. Njime se, uz to, uspostavlja dobar balans između prava na slobodu izražavanja i zaštite ugleda i dostojanstva ličnosti, iako u formalnom smislu dvije trećine zakona na neposredan ili posredan način govore o slobodi izražavanja i manje od jedne trećine o zaštiti privatnosti svake osobe i obavezama novinara i medija. Balans, međutim, ne treba mjeriti po formi već po sadržaju.

Neobičnost se ogleda već u samom uvodu zakona u kojem je pravo na slobodu izražavanja neposredno osnaženo citatom ključnih presuda Evropskog suda  i, uz to, dodatno direktnim pozivom na tumačenje zakona «na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja» . Zakon u potpunosti štiti mišljenje, kao i svako  izražavanje «koje je u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima» . Zakonom se takođe podstiču i štite rasprave o pitanjima «od političkog ili javnog značaja»...

Zakonom je, uz to, zagarantovan imunitet za prenošenje informacija dobijenih u toku zakonodavnog, izvršnog ili upravnog postupka, puna zaštita anonimnih izvora, te propisano da eventualno dosuđeno obeštećenje «treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog», odnosno da ne smije dovesti do «velikih materijalnih teškoća ili stečaja štetnika».

Zbog klevete, dakle, i kad izgube jedan ili dva sudska procesa, novine, radio ili televizije neće otići pod stečaj. Naravno, takve garancije ne vrijede ako, pak, protiv sebe imaju desetak i više tužbi, kao što ih neki listovi imaju, i ako sve ili veći broj izgube...

Dobre namjere i profesionalno postupanje

Najvećim mogućim podsticajem novinarskim pravima i slobodama smatra se ipak onaj dio zakona u kojem se govori o izuzecima za odgovornost u dijelu u kojem se naglašava obaveza suda da «u obzir uzima sve okolnosti slučaja... i naročito dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda» .

Slično pravnim stanovištima Evropskog suda, pa i nekih nacionalnih sudova na Zapadu (francuskih, recimo), novinar se, dakle, može odbraniti i u slučaju objavljivanja neistinitih tvrdnji - ukoliko na sudu može dokazati da je postupao sa dobrim namjerama i u skladu sa svim profesionalnim obavezama.

Ovo pravo (pravo na izuzetak od odgovornosti) u stvari sadrži i temeljnu obavezu koju imaju novinari, koja se u stvari i podrazumijeva i jeste osnova svakog dobrog novinarstva: obavezu da u svakom slučaju pristupaju dobronamjerno i uz poštivanje najviših profesionalnih i etičkih standarda. Novinari su naravno prigrlili ovakvo rješenje, ali obično zaboravljaju da kad dođu pred sud nije dovoljno da se «zaklinju» da su postupali dobronamjerno i profesionalno, već i da moraju u to sud uvjeriti. Dakle, opisati sve okolnosti i dokazati da su imali dovoljno razloga da vjeruju da su prikupljeni podaci tačni i istiniti, odnosno da su naknadno objavili ispravku ili izvinjenje onda kad su, sami ili na poticaj drugog, uvidjeli da su prvi put pogriješili...

Zakon od novinara ne traži da to što objave mora biti istina, jer bi to bio nemoguć zahtjev koji bi novinare onemogućio da obavljaju svoj posao i da informišu javnost. Ali u sudskoj praksi jednog suda u Bosni i Hercegovini taj je zahtjev «uskrsnuo» tamo gdje mu nema mjesta. Kantonalni sud u Tuzli je u čak četiri slučaja presudio u korist tužitelja a protiv novinara, jer je ocijenio da «tuženi (u ovom slučaju, novinar, prim. aut.) nije uspio dokazati istinitost navedenih činjenica» i, uz to, zaključio da se «nevinost tužitelja podrazumijeva...»!

Sud očito nije omogućio tuženim novinarima da dokazuju svoje profesionalno postupanje, već je od njih tražio da dokazuju istinitost objavljenih tvrdnji, što je u suprotnosti i sa ovim zakonom, kao i sa stanovištima Evropskog suda. Ove su presude izazvale reakciju domaćih ombudsmena za zaštitu ljudskih prava, koji su ovakvo stanovište ocijenili neprihvatljivim, jer se time bitno ograničava uloga novinara i medija u demokratskom društvu. Vrijedi citirati to stanovište: “Ukoliko bi novinari morali sudski dokazivati istinitost svake objavljene informacije, onda ne bi bilo slobodne štampe i ne bi bilo novina, radija i televizija, jer bi taj zahtjev neminovno vodio ka autocenzuri novinara i potpunom sivilu medija. Na ovaj bi se način izgubila dragocjena funkcija novina, radija i televizija u informiranju javnosti i mogućnost javnosti da prima pravovremene informacije i sama donesi vlastite sudove.” 

Kao što je Evropski sud naveo u jednoj presudi, vijest je «kvarljiva  roba i svako, čak i malo kašnjenje, u objavljivanju može joj oduzeti svu vrijednost i interes javnosti za nju».

Karakteristično je da je tek mali broj novinara i urednika pred sudovima tražio izuzeće od odgovornosti, pozivajući se na ovaj dio zakona, jer su se u većini slučajeva novinari obično upuštali u dokazivanje istinitosti navedenih tvrdnji i svoju nepogrešivost.

Sudsko «hlađenje» usijanih glava

Ubrzo nakon što je novi zakon o kleveti usvojen u BiH, sudovi su zapljusnuti desetinama novih tužbi u kojima su zatražene ogromne naknade štete - od stotinu hiljada do milion (u nekoliko slučajeva i milion i po, odnosno dva ili tri miliona) bosanskih maraka (1 EURO – 1,95 maraka)! Neki su, političari naročito, mogućnost naplate štete u parničnom postupku razumjeli kao priliku da novinarima «oderu kožu»...

Već nakon dvije godine od usvajanja zakona broj tužbi protiv novinara bio je utrostručen (ukupno 300) u odnosu na stanje prije 1999. godine. Ponovno su najviši dužnosnici u vlasti prvi po broju tužbi (na vodećem je mjestu poslanik federalnog parlamenta sa čak 60 tužbi!), ali – kao nigdje drugo i nikad ranije i u ovoj zemlji – na drugom su mjestu novinari koji su tužili druge novinare (blizu 50 tužbi).

Učinilo se kao da je, umjesto rješenja, zakon o zaštiti od klevete novinarima kao cjelini donio još više problema. Ali, sudovi su, nakon početnog nesnalaženja, koje je djelimično posljedica pravosudne reforme koju prolaze, pa i nekih kontroverznih odluka prve godine, već u narednim presudama o meritumu «ohladili» usijane političke glave. Čak i kad su presudili u korist tužitelja, dodijeljeni iznosi obeštećenja nisu bili veliki (između jedne i sedam hiljada maraka i, tek u nekoliko slučajeva, nešto više od toga, 15.000 odnosno 20.000 maraka). Uz to su u većini presuda sudovi obavezali obje strane (i tužitelje i tužene) da plate svoje sudske troškove. Opravdanje takvom stavu našli su u ocjeni, utemeljenoj u novom zakonu o parničnom postupku, da nijedna strana nije uspjela u svom tužbenom zahtjevu u cjelini. Na taj način su tužitelji s najvišim tužbenim zahtjevima, koji su tražili milionske odštete, morali platiti sudske troškove znatno veće od dodijeljene naknade štete!

Ovo stanovište sudova je djelovalo obeshrabrujuće po nove tužitelje koji su nakon toga smanjili vlastite apetite, a ubrzo i broj tužbi. Prošle, 2005. godine, novih je tužbi bilo ukupno 60, znatno manje nego prethodne dvije godine, iako je i to prilično veliki broj.

Smanjenju tužbi indirektno su doprinijeli i sami novinari. Najkraće rečeno, shvatili su da se neprofesionalno postupanje ne isplati. Nije dobro ni za ugled medija, ni za njihovo finansijsko stanje, makar dosuđene naknade štete i ne bile baš visoke. Čak i kad su do pet hiljada maraka, nisu beznačajne za one novine ili televizije koji su imali više sudskih postupaka i konačno morali da plate po nekoliko dosuđenih naknada štete.

Primjena zakona je na posredan način, dakle, doprinijela nešto većoj profesionalizaciji medija, što se može upisati u njegove pozitivne efekte. Uz ostalo, to je postalo uočljivo naročito u novinama i televizijama koji su počeli objavljivati redovne ispravke, reagovanja i čak izvinjenja, što donedavno nikad nisu činili.

Sudovi citiraju Evropsku konvenciju i bh. novinarski kodeks

Ovaj relativno kratki pregled možda bi mogao kod nekoga stvoriti sliku o bezmalo idealnom ambijentu u primjeni zakona o zaštiti od klevete u Bosni i Hercegovini. Zakon moderan, sudovi odmjereni, a novinari odgovorni? Realnost je ipak daleko od idealne.

Zakon jeste moderan i prihvatljiv, ali nije bez nedostataka. Najveći i nije izgledao kao nedostatak dok ga sudovi u svom tumačenju i u primjeni nisu zloupotrijebili. Zakonom je, naime, omogućeno da se u izuzetnim slučajevima može donijeti privremena sudska mjera zabrane pisanja već u samom početku sudskog procesa (Član 10, tačka 3 zakona: «Zabrana objavljivanja neistinite činjenice... ako oštećeni sa najvećom sigurnošću može učiniti vjerovatnim... da će trpjeti nepopravljivu štetu...»). Premda je, dakle, predviđena kao iznimna mjera da se spriječi moguća «nepopravljiva šteta... objavljivanjem neistinitih činjenica», sudovi su od prva četiri takva zahtjeva prihvatili – sva četiri! Kako su sva četiri zahtjeva postavili političari i ministri, te su zabrane – makar i u formi privremene odluke - dobile veliki odjek u javnosti i izazvale oštre reakcije cijele medijske zajednica. Svi su se pitali da li se na ovaj posredan način zavodi sudska cenzura i zabrana pisanja o određenim ličnostima. Ove su mnogobrojne reakcije kao malo šta prije toga ujedinile gotovo sve novinare i u krajnjem imale pozitivan ishod.

Nakon 2003, kad su donesene navedene četiri odluke, više nije zabilježena nijedna nova.

O sudskoj praksi već je nešto rečeno kroz ovaj primjer i prethodnim navođenjem podataka o presuđenim naknadama štete i načinu plaćanja sudskih troškova. Za sudsku praksu, uz to, značajno je i nastojanje bosansko-hercegovačkih sudova koji se (i) u ovim sudskim procesima sve više pozivaju na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i na presude Evropskog suda o zaštiti ljudskih prava. U nekim presudama, u dijelu u kojem sudovi ocjenjuju da li su novinari i mediji postupali profesionalno, mogu se naći čak i citati iz domaćeg Kokeksa za štampu.

To je veliki napredak koji pokazuje nastojanje sudova da dostignu najviše demokratske standarde. Ali, sve i nije za pohvalu, što se vidi na osnovu analize većine prvostepenih i pravosnažnih presuda u kojima postoji izvjesni debalans u citatima iz, recimo, Evropske konvencije. Naime, u prve dvije godine češće se citirao drugi stav člana 10. Konvencije (o ograničenjima slobode izražavanja) nego prvi stav istog člana (podsticanje slobode izražavanja).