Crne hronike su "dobra i tražena roba" u većini novina.  Zato nerijetko novinari, pa i njihova publika, misle da je samo negativna vijest - prava vijest. Htjeli to ili ne, zaista su naša svakodnevnica nesreće na cestama, nesreće na radnim mjestima, ubistva, tragedije, silovanja... Krv jednostavno lije sa tv ekrana i novinskih strana! 

Krv lije sa ekrana i novinskih strana

Crne hronike su "dobra i tražena roba" u većini novina. U pravilu su i među najčitanijim rubrikama. Često su prisutne i na tv ekranima, čak i u uvodnim minutama informativnih emisija i dnevnika.

Zato nerijetko novinari, pa i njihova publika, misle da je samo negativna vijest - prava vijest. Htjeli to ili ne, zaista su naša svakodnevnica nesreće na cestama, nesreće na radnim mjestima, ubistva, tragedije, silovanja... Krv jednostavno lije sa tv ekrana i novinskih strana! 

Neki se mediji više ističu po tome, drugi manje. Neki su pouzdaniji, drugi nisu.

Imaju li anonimne osobe pravo na anonimnu smrt

U novinama i na televizijama ugrožavaju se ljudska prava najčešće na stranicama i u prilozima "crnih hronika". Ali, premda se time krše zakoni i profesionalne norme, o tome se, kao po pravilu, najmanje govori i u javnosti i u profesionalnim krugovima.

To su oni slučajevi - karakteristični za gotovo sve dnevne i mnoge revijalne listove na prostorima bivše Jugoslavije, o tabloidima da se i ne govori - kada se novine upliču u tuđe živote i onda kad to nije u javnom interesu, kad objavljuju priloge o ličnim tragedijama bez imalo obzira, odnosno kad licima pogođenim tragedijama ne prilaze diskretno i sa saosjećanjem.

U ovoj kategoriji narušavanja privatnosti na prvom su mjestu vijesti o samoubistvima anonimnih osoba, povezivanje lične tragedije sa ostalim članovima njihovih porodica, objavljivanje fotografija žrtava ubistava i njihovih obitelji u okolnostima nepovoljnim po njih: djeca i odrasli u stanju kome, članovi porodica u šoku, teško povrijeđeni...

Mnoge dnevne novine objavljuju svaku vijest o samoubistvima, nerijetko sa punim imenom i fotografijama osoba koje su se odlučile na taj tragični korak, uz izjave očevidaca, susjeda, ili članova obitelji. Često su te izjave krajnje bezobzirne, jer nerijetko govore i o obiteljskim odnosima o kojima se u takvim trenucima ne bi trebalo javno pričati (stalno su se svađali, ne žive zajedno, ima ljubavnicu/ljubavnika i slično).

Problematično je pogotovo kad novine imaju dvostruke aršine: objavljuju takve informacije o običnim ljudima, a “propuste” da objave onda kad taj tragični čin preduzme neko ko je novinama blizak. Prije nekoliko godina jedan je sarajevski dnevnik u istom broju objavio da je samoubistvo počinila anonimna djevojka (uz njeno puno ime i fotografiju beživotnog tijela na travnjaku ispred nebodera!) i, nekoliko strana dalje, među čituljama, kao i u bloku informacija, za svoju novinarku – da je “tragično umrla”. A kako su i novinari javne ličnosti, cijeli je grad pričao o njenom samoubistvu i - o postupku novine!

Češći je, naravno, obrnut slučaj. Evo jednog takvog primjera: prošle je godine druga dnevna novina u Sarajevu objavila informaciju o samoubistvu mlade, potpuno nepoznate, osobe (“Objesila se 16.godišnja L.I.”, s punim imenom i prezimenom) i uz taj tekst faksimil smrtovnice. A na smrtovnici, lijepo se vidi, piše da je “tragično preminula”.Imaju li anonimne osobe, koje su živjele svoj život daleko od očiju javnosti, pravo na anonimnu smrt, makar ona bila i pod tako tragičnim okolnostima, ako se ona (smrt) ni na kakav način ne tiče društva?

Imaju li pravo pogotovo da skrnave žrtvu i javno demantiraju (čak i linčuju) njenu porodicu?

Skandalozan je i postupak jednog slovenačkog tabloida koji je upravo ovih dana objavio obdukcijski nalaz (!) napravljen na tijelima triju maloljetnica koje su prije nekoliko mjeseci smrtno stradale pred jednom diskotekom nedaleko Ljubljane. Uz to, u opremi teksta navedeno je da su na rukama imale tragove igala, te tako sugerirano da su bile narkomanke, iako su sudski patolozi u izvještaju naveli samo tragove injekcija kojima su ljekari pokušali reanimirati žrtve stampeda pred disko-klubom. I - nikakve druge!

Kopanje po životima žrtava

Novinari su po prirodi posla radoznali i ljubopitljivi, ali ta radoznalost ne bi smjela biti na štetu bilo koga – osim ako za to ne postoje jasni javni interesi.

Većina novina i novinskih udruženja u svijetu smatraju da štampa nema prava da objavljuje slike i puni identitet, čak ni inicijale, onda kad samoubistvo počine anonimne osobe koje su živjele izvan svake pozornosti javnosti. Samoubistva se tretiraju kao duboko intimni i tragični čin i zato im se i prilazi sa najvišom mogućom diskrecijom i saosjećanjem.

Samo iznimno objavljuju se i vijesti o samoubistvima anonimnih osoba ukoliko su počinjena pod izuzetnim okolnostima (na izuzetnijim javnim mjestima, kao što su crkve, poslovne zgrade i slična mjesta, pred mnoštvom svjedoka, sa naročitim motivom koji mogu imati političke ili neke slične elemente...).

Informacija o samoubistvu javne ličnosti, s druge strane, uvijek se može opravdati javnim interesom i mogu se, čak i trebaju, objaviti sve relevatne informacije, uključujući i puno ime žrtve. Ali, ni tada nema opravdanja za “kopanje” po životima žrtve i pogotovo članova obitelji.

Odlika dobrog novinarstva jeste i u tome da, kad god je moguće, ne povećava tragediju onih koje su pogodile nesreće i tragedije i da, s druge strane, umanji štete i minimizira uznemirenost javnosti. Jedan od vodećih američkih novinara, politički urednik "Denver Posta", Fred Brown, nedavno je napisao poruku svojim kolegama: "Pravo da 'kopate' vijest, ne daje vam dozvolu da budete arogantni i bezosjećajni!"

Iako rijetki, postoje i kod nas primjeri kad mediji pozitivno reaguju nakon upozorenja ili javne osude. U Bosni i Hercegovini se to dogodilo u povodu medijskog praćenja ubistva podmetnutom bombom doministra MUP-a FBiH Joze Leutara 19. marta 1999. godine. Istog dana kad je on ubijen, tri su bh. televizije (dvije lokalne i jedna državna) objavile stravične zumirane snimke iskasapljene žrtve unakaženog lica. U javnosti su se čuli glasovi osude, ali je i Regulatorna agencija reagovala brzo i taj potez ocijenila kao "neovlašćeni napad na privatnost". To je izgleda imalo efekta: nijedna od tri tv stanice nije se žalila na tu odluku i uz to se jedna javno ispričala. Ništa slično više se nije vidjelo nakon toga.

Javni interes ili javna znatiželja

Svi kodeksi za novinare, manje-više, s razlogom ističu pojam "javnog interesa" kao ključni kriterij za odvajanje onoga što je dozvoljeno i što nije. Sasvim opravdano, jer posao novinara se u biti i svodi na to da ispunjavaju "prava javnosti da zna istinu". 

Ali, šta je to javni interes? To je u stvari vječno pitanje s kojim se ova profesija sreće od svog postanka. Je li posao novinarima da javnosti pruži sve što ona traži i treba, pa je onda to taj javni interes, ili im je obaveza da joj daju i ono što ona treba da čuje i zna, iako za to ne pokazuje naročito zanimanje? To je vječita dilema o kojoj se i danas vode rasprave. Jednoznačan odgovor ne postoji.

Po većini novinara, javni interes je sve ono za šta je javnost zainteresovana. Tako široka "definicija" služi da se opravda mnogo šta što se objavljuje (uključujući senzacionalizme, bezvrijedne teme, iznošenje prljavog veša...). Ali, ako dođe do problema (recimo, do tužbe), sudovi ne uvažavaju takvu definiciju javnog interesa. Ta je definicija bliža onome što bi se prije moglo nazvati javnom znatiželjom nego javnim interesom.

Bosanskohercegovački Kodeks nudi definiciju javnog interesa koja bi mogla "piti vode" (“Interes javnosti u značenju ovog Kodeksa treba biti definisan kao postupak ili informacija kojima je namjera da pomognu javnosti u donošenju vlastitog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore da se otkriju krivična djela ili ozbiljni prekršaji, te da se spriječi da se javnost zavede nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije”, član 15 Kodeksa). Kodeks, uz to, na još dva mjesta novinarima dozvoljava i ono što im inače priječi i ne preporučuje: (1) uplitanje u nečiji privatni život i (2) dobijanje informacija na nelegitiman način (u "ekstremnim slučajevima", kao što su "krivo predstavljanje identiteta ili namjera, ili korištećenje mahinacija da se dođe do informacija" (Kodeks, članovi 8. i 9.). Oba puta, uz ogradu - ako bi to "služilo javnom interesu"!

S društvenog stanovišta, pa i moguće ocjene suda, ove su definicije prihvatljive. Ali, ni one ne sadrže sva značajnija uputstva novinarima.

Vijeće za etiku jednog američkog udruženja urednika sačinilo je listu koja daje slične, ali i neke dodatne praktične savjete, pa je vrijedi citirati. Po njima, javni interes se odnosi na otkrivanje i objavljivanje informacija o zločinu ili ozbiljnom prekršaju, na zaštitu javnog zdravlja i sigurnosti, na sprečavanje pogrešnog informiranja javnosti putem izjave ili postupka službene osobe, organizacije, ili vlasti, na objavljivanje potencijalnih sukoba interesa osoba na vlasti i na objavljivanje krivog/lažnog ponašanja lica na visokim dužnostima.

Sve su to, dakle, pitanja i teme za koje nema sumnje da mogu biti od javnog interesa ma šta drugi, uključujući i vlast, o tome mislili. Zapravo, naročito onda kad se vlast (neposredno ili prikriveno) tome - protivi! Prema istom uputstvu, u javni interes spada i sloboda izražavanja.

U ovim se preporukama, u slučajevima koji se odnose na djecu, traži da novinar dokazuje izniman javni interes koji bi se morao pokazati značajnijim od uobičajenog interesa i pozornosti koji se pridaje djeci.