I greške, ako su nenamjerne, dio su novinarskog posla. Međutim, neobjavljivanje ispravke nakon što je greška uočena u novinarskom prilogu – nije greška. To je nedopustivo neprofesionalno ponašanje. Vodeći svjetski dnevni listovi, na primjer, objavljuju godišnje i više od hiljadu ispravki. U medijima na području nekadašnje Jugoslavije greške su svakodnevne, ali objavljivanje ispravki prava je rijetkost.

Kao mladog novinara urednik me je učio da greške nisu nikakvo veliko zlo novinarstva, osim ako su namjerne. Jer, «svakako svi griješe», govorio je, «ali se samo greške novinara vide jer ih svako može kupiti za dinar».

Nema nikakvog razloga osporavati bilo koju od ovih tvrdnji. Nema novina, kao ni radija ili televizija, koji u obilju objavljenog materijala ne donose i takve informacije koje su djelimično netačne (donose, doduše, i one koje su u cjelini netačne, ali to je teži slučaj kršenja profesionalnih normi i o tome nije riječ). Kao što nema ni lakše mogućnosti da se tako «jeftino kupe» greške novinara do odlaskom u prodavnicu novina.

Niko nije, naravno, bezgrešan, pa ni novinari. Ali, za utjehu, ne griješe najviše oni novinari koji čine (nenamjerne) greške, već oni koji te greške skrivaju i ne priznaju.

Tačnost cilj, iskrenost odbrana

Koliko god poznajem novinara s prostora bivše Jugoslavije jedva bih za nekolicinu mogao reći da će bez velikog ustezanja objaviti ispravku netačnog podatka ili dijela informacije. Većina, koliko znam, ipak, ne vole da im se pominju ispravke, najradije odmahnu rukom, ili misle da to i nema naročitog smisla jer «novine i tako žive jedan dan» (a radio i tv čak i kraće!). Neki, pak, tvrde da su to tek «sitne greške» u odnosu na «kapitalni posao kojim se bave» (istražuju afere, kriminal, «razvaljuju» političare itd.).

Prije nekoliko godina na jednom novinarskom seminaru sam naveo primjere dvije vodeće američke i svjetske novine (The New York Times i The Washington Post) koje u prosjeku godišnje objave između 900 i 1.300 ispravki. U prosjeku dnevno - tri do pet, nekad i više. I pri tome to ističu kao svoju vrlinu, jer i na taj način hoće da pokažu svoju profesionalnu odanost čitaocima.

Na to je reagirao jedan mlađi kolega koji se usprotivio navođenju takvih primjera:«Pustite New York Times i Washington Post, ne možemo se mi s njima porediti. Ono što oni rade je salonsko novinarstvo prema ovoj vučjoj jazbini u kojoj mi radimo i s kojom se borimo».

Da li baš? Ja osobno zaista ne mislim da je novinarstvo koje demonstriraju ove dvije američke novine «salonsko», kao što ne mislim ni da se «u vučjoj jazbini», čak i kad bih uslovno prihvatio takvu kvalifikaciju ambijenta u kojem radimo i živimo, moraju u svemu primjenjivati «vučja pravila i zakoni».

Najprije, zašto objavljivanje ispravki i New York Times i Washington Post smatraju svojom dužnošću i to vide kao svoju vrlinu. Washington Post, recimo, već više od jedne decenije ima svog ombudsmena, urednika za čitaoce, koji svakodnevno prima telefonske pozive i pisma od onih koji kupuju novinu i osjećaju potrebu da nekome iskažu svoje sudove, prijedloge, komentare ali i - pritužbe. I da ukažu na greške objavljene tog jutra u novinama.

Upravo u to vrijeme kad mi je u Sarajevu «osporeno» navođenje primjera američkih novina, dugogodišnji novinar i raniji urednik u istoj novini i u to vrijeme ombudsmen u The Washington Postu Michael Getler, objavio je kolumnu s jednostavnim naslovom i porukom: «Činjenice o ispravkama» (kolumne ombudsmena ove novine možete naći na web stranici www.washingtonpost.com).

A te činjenice su da je ova novina u principu dobro uređivana ali i da uprkos tome u moru od oko 150.000 riječi i na desetine legendi i objašnjenja ispod grafika, crteža i fotografija koje objavljuje svakog dana, po prirodi stvari - mora biti grešaka. Novina zato ima interni vodič u kojem ističe: «Obavezujemo se da smanjimo na minimum greške ali i da ispravimo one koje se pojave. Tačnost je naš cilj, a iskrenost naša odbrana. Osobama koje nam ukazuju na naše greške mora se pokloniti puno poštovanje.»

The New York Times do prije dvije-tri godine nije imao svog ombudsmena, ali ga sada ima i takođe objavljuje njegove kolumne u kojima on objašnjava politiku novine o delikatnim temama i zastupa čitaoce (te tekstove takođe možete naći na www.nytimes.com).

Britansko iskustvo Vijeća za štampu 

Toliko o američkim novinama i novinarima. Kao karakteristična može se navesti i praksa iz rada Vijeća za štampu Velike Britanije, tim prije što se to iskustvo uzima kao uzor za samoregulaciju koja se preporučuje i zemljama Zapadnog Balkana. U Bosni i Hercegovini je, šta više, u prvih nekoliko godina lokalnom Vijeću za štampu predsjedavao lord Wakeham koji je u isto vrijeme vodio i britansku Komisiju za žalbe Vijeća za štampu.

Evo šta je o tom iskustvu sam lord Wakeham govorio 2000. godine tokom predavanja u jednom institutu na Fleet Streetu (može se naći na njihovoj internet stranici www.pcc.org.uk/index2.html) : «Prije deset godina objavljivane su bez ispravki mnoge netačne informacije o običnim ljudima o kojima ništa ne znamo i koje nikad nismo sreli. Zadiranje u privatne živote običnih ljudi bilo je uobičajeno za dio štampe. Danas živimo u drugom svijetu – u svijetu u kojem stroge etičke norme garantiraju da će najveći dio netačnosti biti ispravljen, da će u najvećem dijelu biti onemogućeni zadiranje u tuđu privatnost i uznemiravanje i da će najveću zaštitu imati najranjiviji članovi društva kao što su bolesni, žrtve nasilja i iznad svega djeca.»

Lord Wakeham taj uspjeh pripisuje ne samo Vijeću za štampu i njegovoj komisiji za žalbe, već i samom Kodeksu i profesionalnom odnosu urednika i novinara. Ne spominje nikakve zakonske obaveze, jer ne postoje, a one koje i postoje – na njih se niko ne poziva. Jer ne mora. Zakonske obaveze one vrste kakva je na snazi u drugim zemljama ne postoje u Velikoj Britaniji, kao što je u jednoj prilici u Sarajevu kazao, “samo zato što je štampa u stanju da sistemom samoregulacije rješava sve javne sporove ove prirode i ne ostavlja prostor za vladu da nameće svoja pravila i zakone”.

Samo u četiri mjeseca krajem 2005. i početkom 2006. godine, britanska Komisija za žalbe je primila čak 1.692 žalbe, od kojih je 202 riješeno tako što je donesena odgovarajuća odluka ili su novine ponudile da objave ispravke ili izvinjenja. Sve ostale žalbe odnosile su na neke druge stvari izvan Kodeksa (oglasne poruke i sadržaje, na pitanja ukusa itd), ili na pritužbe upućene usmenim putem nakon kojih nisu uslijedile formalne žalbe.

Već i samo nekoliko posljednjih primjera “pozitivno riješenih slučajeva” kazuju dosta: Vijeće je presudilo a različite novine prihvatile da se javno ispričaju ženi za koju je navedeno da ide na tretman kod psihijatra, čovjeku – zaposlenom u lutriji – čija je slika na njegovom radnom mjestu (bez njegove saglasnosti!) objavljena s dobitnikom glavne premije, potom izvinjenje izvjesnoj S.B.S. za koju se tvrdilo da je imala ljubavnu aferu sa ministrom Johnom Prescotom i niz privilegija na osnovu toga, kao i izvinjenje jednoj majci čiji je sin, star 15 godina, intervjuiran za jedne novine bez saglasnosti roditelja...

Neprofesionalni odnos se ne isplati

Objavljivanje ispravki i izvinjenja nije strano ni u zemljama nastalim na tlu bivše Jugoslavije. I u vrijeme te države postojala je, kao i danas, i zakonska i etička norma koja je na to obavezivala. Ali, norme su jedno, a život drugo. Ispravke su objavljivane samo onda kad se to – nije moglo izbjeći. A i tada, osim u specifičnim, mahom političkim slučajevima, na takav način da ih je teško bilo i pronaći u novinama. Bile su bezmalo nevidljive i neuočljive, nerijetko štampane najsitnijim mogućim slovima, ili (ne)vješto prikrivene naslovima kao što su: «Ista imena, različiti ljudi», «Objašnjenja» itd. Samo da ne piše riječ ispravka ili izvinjenje.

Takva vrsta odbojnosti prema objavljivanju ispravki ostala je kod nekih i do danas, čime se brani neosnovano uvjerenje o sopstvenoj nepogrešivosti ili, bolje rečeno, vlastiti strah od gubitka kredibiliteta među čitaocima ako se objavi ispravka ili, ne-daj-bože, izvinjenje.

Nepogrešivost i kredibilitet se, srećom, ne mogu graditi na lažnim uvjerenjima i strahovima pa se to posljednjih godina očito počinje da mijenja. Prvo u glavama, pa onda i u novinama. Čak i u onim koje su to tvrdoglavo dosad odbijale, ali su – makar i pod prijetnjom zakonske prinude – počele da mijenjaju svoj odnos. Takav je primjer danas najtiražnije sarajevske novine (Dnevni avaz) koja do prije dvije-tri godine gotovo nikad nije objavljivala ispravke, a sada to čini i onda kad su one vrlo kritički napisane i kad po obimu premašuju izvorni prilog. Razlog je vrlo jednostavan: po Zakonu o zaštiti od klevete sud je obavezan da cijeni ponašanje i tužitelja (da li je tražio ispravku) i tuženog (da li je objavio ispravku ili izvinjenje) i da te činjenice uzme u obzir prilikom donošenja presude...

Neprofesionalni odnos se očito ne isplati. Bilo zato što je to po zakonu (više) kažnjivo, bilo zato što to ni čitaoci (više) ne cijene i ne žele. To je danas vidljivo na stranicama mnogih listova, kakvi su, recimo zagrebački Jutarnji list i Vjesnik, beogradska Politika i Danas, ili sarajevsko Oslobođenje, pa i Dnevni avaz, samo da navedem neke dnevne novine. Karakterističan je po tome, recimo, i uvodnik nove urednice Politike koja je na početku ove godine, uz ostalo, napisala: «Naše greške i ovako i onako uvek izađu na videlo, to je priroda posla kojim se bavimo, ali mi ih svakako nećemo kriti. Niko neće morati da se poziva na zakon o štampi da bi naterao Politiku da ispravi grešku koja je na njenim stranicama objavljena...»

Kad novine dostignu taj nivo odgovornosti, onda će im i čitaoci lakše oprostiti greške (ljudske nesavršenosti) i ispravke upisati u vrline.