Urednik koji želi da njegovi reporteri napreduju u pisanju, koji nastoji izvući najbolje iz sebe i novinara, neće sebi dopustiti „ovo ti ne valja, uradi to ovako“ pristup. Od promene ovakvog uredničkog stava, koristi će imati svi: urednici, novinari, vlasnici i korisnici medija.

Pitanje:

Šta biste savjetovali uredniku koji pokušava postati bolji trener za pisanje? Ja sam urednik informativne redakcije u prilično malim dnevnim novinama u kojima radi prilično mlada novinarska ekipa. Svima nam je cilj usavršiti svoje znanje. Stalno tražim najbolji način da im u tome pomognem, ali ni sam, kao urednik, nemam više iskustva nego što ga imaju oni kao reporteri. Na koji način prilazite svojoj ulozi trenera za pisanje?

Scott Shackford

Urednik informativne redakcije, Desert Dispatch, Barstow, Kalifornija

* * *

Dragi Scott,

”Kako mogu pomoći?”

U svom pristupu obuci pisaca, ja najprije obično postavim ovo pitanje, a zatim saslušam odgovor. To posmatram kao “Trenerski pristup”.

Obuka se zasniva na ideji da sposobnost da se uvide problemi neke priče, kao i načini njihovog rješavanja, leže u osobi koja izvještava i piše taj rad.

Ovo ne znači da novinarima nisu potrebni urednici. U stvari, urednik ima suštinsku ulogu u procesu pisanja. Bez obzira što reporteri poznaju sve probleme, jednako kao i njihova rješenja, često su slijepi za to znanje i potreban im je neko da do njega dođu. (Pogledajte na kraju ovog članka listu resursa i izvjesna pobrojana sredstva obuke).

Iz tog razloga, polazim sa pitanjem: “Kako vam mogu pomoći,” i zato svaki čovjek koji zna postaviti pitanje i saslušati odgovor može obučavati nekog drugog (ili samoga sebe). 

Godine 1981. je Don Murray, koji je prvi uveo praksu obuke na poslu, ovo nazvao “savjetodavnim uređivanjem”. (Još nisam sreo urednika koji ovo nije želio promijeniti u “konsultativno uređivanje”, ali pretpostavljam, ako ste već napravili kovanicu, možete je nazvati kako želite).

Savjetodavno uređivanje, odnosno, obučavanje na poslu, kaže Murray, ima četiri osnovna cilja:

1. Iskoristiti znanje i iskustvo pisca.

2. Dati piscu najveću odgovornost za napisanu priču.

3. Stvoriti okruženje u kojem pisac može uraditi svoj posao na najbolji mogući način.

4. Obučiti pisca tako da urednički rad postane izlišan.

Međutim, četvrti cilj ne znači da je Murray mislio, ili da misli da su urednici postali nepotrebni. U Biltenu Američkog udruženja novinskih urednika iz aprila 1981, Murray je rekao: „Potrebni su nam urednici koji znaju napraviti novine, ali isto tako znaju napraviti pisce; urednici koji su tolerantni, znaju podržati, koristiti i raditi sa samo-popustljivim, strepnjom ispunjenim ljudima koji im predaju tekst koji ne ispunjava date standarde precizno, nego nadilazi i prevazilazi standarde novinskog pisanja.“

Većina pisaca su neorganizovani ljudi, zabavljeni sopstvenim problemima i sumnjama do lažne samouvjerenosti, veoma osjetljivi na sopstvene probleme, a neosjetljivi prema problemima svojih urednika. Međutim, ako urednici žele dobro pisanje, moraće da odnjeguju pisce i pruže im podršku. (Kada sam prvi put pročitao ovaj pasus, pomislio sam:”Murray, prozreo si me u dušu.”)

Pitanje: “Kako vam mogu pomoći,” nije nikakav okolišni ili sentimentalno-osjećajni pristup izazovima novinarskog rada. Obučavanje na poslu nikada ne bi smjelo biti sinonim za pretjeranu popustljivost. Najbolji su oni urednici koji postavljaju izazove, komuniciraju, vode brigu i sarađuju. 

U najboljem slučaju, ono predstavlja dobronamjerni napor da se iz nekoga izvuče najbolje, a u korist čitalaca, gledalaca i, u širem smislu, demokratskog društva koje pruža novinarima ogromne pogodnosti, a zajedno s njima i ogromne odgovornosti – odgovornost za tačnost, istinitost i zainteresovanost. Ovo pitanje ima izuzetnu snagu zato što, jednako kao i pristup uređivanju koji naglašava, odgovornost za priču stavlja na pisca. Obučavanje zahtijeva da onaj koga obučavate aktivno učestvuje, a ne da samo sjedi po strani i čeka da mu neko drugi kaže šta da uradi.

Vrijedno je i zato što se oslanja na dvije osnovne sposobnosti koje vi kao novinar već posjedujete: sposobnost da postavljate dobra pitanja i sposobnost da saslušate dobijene odgovore.

- Šta je vijest?

- Šta je priča? 

- Šta djeluje u priči?  

- Šta je potrebno za rad?  

- Gdje možete naći te informacije? 

- S kim možete govoriti o ovoj priči? 

- Koji je najbrži i najuvjerljiviji način da počnete svoju priču? 

- Koji je najrezonantniji kraj? 

- Koji je vaš sljedeći korak?

Ovo su otvorena pitanja koja dobri urednici oduvijek upotrebljavaju da bi izvukli najbolje iz svojih reportera i studenata. Nažalost, redakcijska ograničenja, broj strana i druge ekonomske i kulturne sile otežavaju vođenje ovakvih razgovora između urednika i reportera. Urednici kažu da za njih nema vremena - sve dok ne shvate da od njih neće imati koristi samo reporter nego, na kraju krajeva, i čitalac i gledalac. A upravo to je ono što daje pravu vrijednost obučavanju.

Još više nego vrijeme, za efikasno slušanje je potrebna empatija: sposobnost da se identifikujemo sa gledištima druge osobe i pokažemo i upotrebimo to razumijevanje. Za to je potreban i niz drugih sposobnosti i kvaliteta, kao što su fleksibilnost, povjerenje, spremnost na eksperimentisanje, poznavanje situacije u kojoj se nalazi ta druga osoba i iskrena želja da pomognemo nekome da dostigne svoje ciljeve.

Mislim da su kvaliteti dobrog trenera najbolje sažeti u smrtovnici Roberta Gerdiyja, urednika magazine New Yorker: Rad dobrog urednika, slično kao ni rad dobrog učitelja, ne otkriva se direktno. On se odražava u dostignućima drugih. Bob Gerdy je bio izuzetno dobar urednik. Imao je sve potrebne kvalitete. Bio je velikodušan, osjetljiv, taktičan, skroman, strpljiv, maštovit, bio je nepogrešivo u toku. Nikada nije pao u grešku, koja je česta u uredničkoj profesiji, da je on taj koji radi posao pisca. Nalazio je zadovoljstvo u pomaganju drugim ljudima da svoje pisanje dovedu do stanja bliskog savršenstvu. 

Reporteri su svakodnevno suočeni sa izazovima koji stavljaju na probu njihovu inteligenciju, energiju, hrabrost i smisao za dobro i loše. A da bi se dostiglo “stanje blisko savršenstvu”, potrebna je sva pomoć koja se može dobiti.

Knjige i online izvori o redakcijskoj obuci

Knjige Roy Peter Clark i Don Fry iz Poyntera, napisali su 1992. godine knjigu o obučavanju pod naslovom: “Obučavanje pisaca: zajednički rad urednika i reportera” (Coaching Writers: Editors and Reporters Working Together). Deceniju kasnije, oni su uradili novo, revidirano izdanje, “Obučavanje pisaca: zajednički rad urednika i reportera na svim medijskim platformama” (“Coaching Writers: Editors and Reporters Working Together Across Media Platforms”, čiji pikaz na NetNovinaru možete pročitati ovdje), koja sadrži revidirane sekcije o obučavanju za RTV i online medije, raznovrsnosti, etici, kao i obiman spisak naslova.

Karen Brown Dunlap iz Poyntera i pokojni urednik Foster Davis, kroz zajedničku saradnju su napisali knjigu “Efikasan urednik: kako voditi svoje osoblje u bolje pisanje i bolji timski rad” ("The Effective Editor: How to Lead Your Staff to Better Writing and Better Teamwork"), koja se “prije svega obraća urednicima i direktorima informativnih programa, ali i ostalima koji vode pisce u njihovom poslu”.

Online resursi

Don Murray govori o svojoj spisateljskoj filozofiji i filozofiji trenera za pisanje u govoru “Pravi pisci se ne iscrpljuju: trajno spisateljsko šegrtovanje” [Real Writers Don't Burn Out: Making a Writing Apprenticeship Last] , koji je održao 1995. godine za radionicu Državnih pisaca u Hartfordu, država Connecticut.

”Trener za pisanje u RTV redakciji” ["The Writing Coach in the Broadcast Newsroom"] i “Kako biti efikasan trener” ["How to be an Effective Coach"], Jill Geisler.

Umijeće obučavanja ["Coaching Skills"], Paul Pohlman.

”Umijeće obučavanja u cyberspaceu: vaša uloga menadžera u redakciji” ["Coaching Skills in Cyberspace: Your Role as a Newsroom Manager"], Nora Paul.

”Bez obuke nema ni dobitka” ["No Train, No Gain"] je web-strana redakcijskih trenera sa mnoštvom resursa za urednike koji pokušavaju pomoći reporterima. (Naravno, reporteri ovdje mogu imati koristi od savjeta, kao i od uvida)

Originalni tekst „The Coaching Way“ pročitajte na Poynter.org