Krešimir Kovač, varaždinski novinar, svojim je temeljnim istraživanjem razotkrio milionske dugove Coning holdinga, propale građevinske tvrtke kojom je rukovodio sadašnji varaždinski župan Radimir Čačić. Za NetNovinar piše o višemjesečnom istraživanju koje ga je u potrazi za izvorima i dokumentima odvelo čak u Izrael.

Kao novinar u Varaždinu svakodnevno sam pratio varaždinske političare i politiku. Riječ je uglavnom o malim događajima i malim stvarima. Rijetko neki događaj preraste lokalne okvire. Posljednjih godina u varaždinskoj politici istakla su se tek dva jača imena – varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, saborski zastupnik i jedan od vodećih ljudi utjecajne Hrvatske socijalno liberalne stranke (HSLS), i varaždinski župan Radimir Čačić, nekadašnji ministar javnih radova, obnove i graditeljstva, i jedan od čelnika Hrvatske narodne stranke (HNS).

Nakon što je postao župan, Čačić je nužno ušao u prostor lokalne politike koji sam kao novinar pratio.

O Čačiću kao političaru mnogo se zna, posebno u Varaždinu. Međutim, neki događaji ostali su nejasni čak i lokalnim novinarima, pa time i daleko široj javnosti. Nikada nije objašnjeno kako je Čačić još kao direktor u vrijeme SFRJ od velike varaždinske građevinske tvrtke Zagorje uspio odvojiti dio i od njega stvorio privatni holding Coning.

Nije bilo jasno kako je Coning ulazio iz afere u aferu, od prekinute izgradnje staračkog doma u Dubrovniku, te škole u Zadru, a da se to nije vidno odrazilo na njegovom poslovanju. Nikada nije razjašnjeno niti kako je 2001. godine prodana Varaždinska banka čiji je najveći dioničar bio Coning u vrijeme dok je Coningov šef Čačić bio predsjednik Skupštine dioničara te banke.

Međutim, jedan događaj svojim opsegom nadmašuje ostale: Coningov izlet u međunarodni biznis, koji je završio katastrofalno. Riječ je o izgradnji stambenog naselja u Izraelu početkom 90-tih, kada je tamo 600 radnika iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine ostalo bez novaca i hrane, kad je velika građevinska tvrtka Zagorje (koja je tamo radila unajmljena od Coninga) gotovo propala zbog nenaplaćenih potraživanja i zapljenjene mehanizacije, a Coning je prividno ostao i dalje nedodirljiv. Vrijednost posla i procjene dugovanja računati su u desecima milijuna dolara.

Sve ove teme ostale su do danas nerazjašnjene. Tome je pogodovala izuzetna složenost tih događaja koji istovremeno duboko zadiru u gospodarstvo, politiku i pravo . Čačić je, zapravo, političar i gospodarstvenik koji je uvijek bio ispred vremena: bio je tajkun prije tajkunizacije, shvatio je davno snagu medija i propagande, prvi je započinjao projekte poput Poticajne stanogradnje (POS) ili javno-privatnog poduzetništva (JPP). Zbog toga je uvijek bio ispred uspavanih i sporih institucija teških kad su u pitanju promjene, ali i nedostižan velikom broju novinara i medija koji nisu imali vremena dublje ulaziti u problematiku. Primjerice, dok novinari i javnost polako uče što je to zapravo JPP, Čačić je već sklopio desetke ogovora o izgradnji po tom modelu.

Na ruku onima koji žele da svi ti događaji ostaju nerasvijetljeni ide i činjenica da živimo u vremenu sve površnijih medija, ali i površnih čitatelja. Uspjeh žutog tiska te kratke internetske vijesti pogoduju primjerice da u Hrvatskoj odjekne vijest kako je general Vladimir Zagorec optužen za krađu torbe s draguljima, ali je znatno teže "progurati" u takve medije objašnjenje na koji je način prekinut pravni slijed između Coning holdinga i Coning inženjeringa čime je izbjegnuto plaćanje ogromnih dugova i poreza.

Zeleno svjetlo za uzbudljivo istraživanje

Po preporuci kolege novinara otišao sam na seminar kojeg je u rujnu 2006. godine u Zagrebu organizirala danska novinarska mreža „Scoop“ koja daje pomoć razvoju istraživačkog novinarstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Čuo sam da „Scoop“ daje novac za troškove rada na istraživačkim pričama i pomaže novinarima u radu.

Na seminaru sam shvatio da mi se nudi odlična prilika da se odmaknem od prekratih rokova koji uništavaju svaki studiozniji novinarski rad. Kako sam znao što me zanima, odmah sam predstavio temu, a za nekoliko tjedana napisao i zahtjev za financijsku pomoć. Htio sam rasvijetliti barem jednu enigmu vezanu uz Čačića, onu najveću: posao Coninga u Izraelu. Tražio sam mogućnost i da otputujem u Izrael, pronađem relevantne sugovornike, pa prvi put hrvatskoj javnosti predstavim i izraelsko viđenje cijelog događaja. Cilj je bio pisanje priče od desetak kartica, ali, ako istraživanje to omogući, i manje knjige do 150 kartica dužine.

Nakon što sam poslao aplikaciju u kojoj sam napisao što i kako želim pisati, dobio sam zeleno svjetlo od “Scoop-a“. Odobren mi je i troškovnik od 2.000 eura koji je uključivao putovanje u Izrael. Budući da sam se htio maksimalno posvetiti pisanju članka, odnosno ostvariti cilj da “pročešljam„ sve dokumente i konačno do kraja rasvijetlim „slučaj Coning“, dogovorio sam sa svojim poslodavcem neplaćeni godišnji odmor od 1. studenog 2006. do 15. siječnja 2007. godine.

Prilikom planiranja, odnosno tijekom pisanja početnog sinopsisa, sa koordinatorom projekta „Scoop“ za Hrvatsku i ujedino i mojim urednikom na ovoj priči Sašom Lekovićem dogovorio sam da prvo prođemo sve dokumente koji su nam na raspolaganju. Naime, na varaždinskom Trgovačkom sudu vođeno je nekoliko postupaka vezanih uz poslovanje Coninga u Izraelu. Međutim, osim što sam znao da te parnice postoje, nisam znao ništa više, čak niti broj predmeta, a o ishodu tih parnica u javnosti su postojale samo rijetke i proturječne informacije. Sudski spisi kao pouzdan izvor informacija uveli bi me duboko u priču. Tako upućen bih mogao puno lakše odrediti sugovornike, te imati jaka pitanja. Osim toga, dokumenti se pozivaju jedni na druge, pa bi mi oni bili putokaz za dokumente na drugim sudovima i, što je najvažnije, pokazali bi mi kako da krenemo u istragu u Tel Avivu, te Ashkelonu, gdje je Coning gradio kuće za izraelsku vladu.

Proučavanje događaja kroz kilograme dokumenata

Prvi problem bio je kako pronaći točan broj barem jednog od sudskih spisa. Broj spisa jednostavno je pronaći u sudskoj pisarnici, ali je potrebno znati točno između koga je vođena parnica i kad je pokrenuta. Moj problem je bio što je tvrtka Coning rascijepkana na petnaestak drugih tvrtki različitih naziva, a tvrtka Zagorje, osim sa Coningom, vodi desetke parnica s drugim tvrtkama.

Službenica na sudu bila je susretljiva jer je mislila da sam odvjetnik. Međutim, kad je shvatila da sam novinar, postala je vrlo rezervirana i službena. Vjerojatno bih uspio doći do broja spisa i upornošću kod te službenice, ali sam uspio naći elegantnije rješenje: pronašao sam odvjetnika koji je bio angažiran u jednom od tih procesa, i on je u svojoj arhivi pronašao broj jednog od sudskih spisa. Tada sam mogao uputiti dopis glasnogovornici suda i tražiti spis točno određenog broja koji se odnosi na spor između jasno određenih stranaka. Dopis je bio vrlo kratak i jednostavan, a glasnogovornica je bila svjesna da mi je dužna omogućiti uvid po Zakonu o pristupu informacijama.

Moj problem tako više nije bio administrativne naravi, već nešto sasvim drugo: već taj prvi spis imao je oko tisuću stranica jer je parnica trajala punih pet godina, a vrijednost samo tog spora premašivala je vrijednost od deset milijuna dolara.

Najvažnije u početnom stadiju proučavanja dokumenata bilo je pronalaženje drugih parnica i dokumenata, i to pod punim brojem, datumom i sa drugim potrebnim informacijama, tako da je popis dokumenata koje treba (is)tražiti postajao sve veći. Već prvih dana pronašao sam izuzetno bitan dokument: prijevod presude izraelskog suda s punim nazivima i adresama izraelskih tvrtki te imenima pravnih likvidatora i odvjetnika koji su sudjelovali. To je bio početak stvaranja popisa ljudi koje treba kontaktirati u Izraelu.

Kad sam, međutim, prošao tisuću stranica tog spisa te zatražio nekoliko drugih spisa, počeo sam shvaćati zbog čega o ovoj temi nije ništa prije značajnije istraživano i objavljivano medijima. Naime, riječ je o izuzetno složenoj problematici jer se sve ovdje splelo u vrlo komplicirano klupko: turbulentno razdoblje kraja 80-tih s preprodajama dionica Croatia Airlinesa i putevima novca od propalog slovenskog Elana ka Coningu, te borba za utjecaj u tvrtki Zagorje, politička situacija u Hrvatskoj i Izraelu početkom 90-tih, propast Coningove izgradnje objekata u Dubrovniku i Zadru, izbori 1992. godine za Hrvatski sabor, vrlo složeni i precizni ugovori o gradnji u Izraelu, sam tijek izgradnje koji obuhvaća organizaciju gradilišta od 600 ljudi te, najteže od svega, razumijevanje uskog stručnog područja vezanog uz građevinu i financije kako bi se shvatilo gdje su nastali problemi. Ipak, olakšanje je bilo u tome što nalazi sudskih vještaka detaljno analiziraju i približavaju problematiku, pa je time prevladan jaz između strogo stručnog područja građevine i pravnih stručnjaka, a time i mene kao novinara istraživača.

Proučavajući događaje kroz dokumente doživjeli smo  zaokret kojeg nismo očekivali: najzanimljiviji dio priče zapravo nisu događaji u Izraelu, nego beskrajne pravne zavrzlame koje su uslijedile, a koje traju čak i danas, petnaest godina kasnije. Iznosi dugovanja koji su već u samom početku bili ogromni sad su se popeli na nevjerojatne svote od nekoliko stotina milijuna kuna, a dug samo prema Poreznoj upravi premašio je čak 50 milijuna kuna. Nevjerojatna spoznaja je bila da je najveći dio Coninga iz 80-tih godina, Čačićev ponos kao uspješnog gospodarstvenika, zapravo - propao. Ono što danas posluje pod tim imenom su novoosnovane tvrtke kasnije preimenovane u Coning, dok je "pravi" umirući Coning preimenovan u Ingprojekt.

Ali ovaj dio priče nemoguće je bilo razumijeti a da se u potpunosti ne zna kako su osnovane i kako je poslovano desecima tvrtki unutar Coning holdinga, te sve pojedinosti o grupi ljudi koji su u različitim Coningovim preduzećima figurirali kao članovi poslovodstva. 

Novinar bi također trebao biti upoznat sa beskonačnim zamjenama i preprodajama dionica, pri čemu se pojedinom poduzeću povećava ili smanjuje vrijednost. U sve se to uplela i politika, osobito preko privatizacije Coning holdinga, te naposljetku poništenja privatizacije Coning holdinga 2000. godine, nakon sto je Hrvtasku demokratsku zajednicu (HDZ) na vlasti zamjenila šestostranačka koalicija dotada oporbenih stranaka.

Potraga za dvadeset godina starim izvorima

Kad sam proučio dokumente, krenuo sam u Izrael. Prije toga sam telefonski kontaktirao desetak ljudi, ponajviše u Tel Avivu. Međutim, već kod planiranja putovanja naišao sam na veliki problem: iako govore engleski, Izraelci redovito pišu samo svojim hebrejskim pismom koje je meni potpuno nepoznato. Listajući izraelske internetske stranice, kao i kasnije boraveći u toj zemlji, prvi put sam se osjećao kao nepismen čovjek, a to je hendikep težak skoro kao i nepoznavanje jezika. Priprema za Izrael je stoga bila otežana.

Skupio sam imenik najvažnijih osoba, ali mnoge od njih nikako nisam uspjevao kontaktirati jer nisu odgovarali na e-mail poruke, a telefonski brojevi su bili zastarjeli. Neki sastanci, kao što je bio primjerice sastanak s Davidom Gatom, ključnim čovjekom izraelske tvrtke Ben Yakar Gat s kojom je Coning sklopio sporni ugovor o gradnji, ili sastanak s Doronom Tishmanom, pravnikom koji je u to doba bio jedan od likvidatora DP Coninga u Izraelu, uspio sam unaprijed dogovoriti. Međutim, ni na koji način iz Hrvatske nisam mogao pronaći nekoliko drugih sugovornika, pa sam njihov pronalazak morao ostaviti za Izrael.

Ipak, niti sam dolazak u Tel Aviv nije mnogo pomogao u pronalaženju tih nekoliko ljudi koji su mi nedostajali. Izrael je, naime, zemlja i društvo u izgradnji, te se gotovo sve u petnaestak godina promijenilo. Niti jedna tvrtka ili pravnik nije bio na staroj adresi, neka imena ulica su promijenjena, a i brojni stari telefonski brojevi bili su beskorisni. To je bio razlog zbog čega te ljude nisam mogao dobiti iz Hrvatske. Dodatna teškoća je bila u tome što poštanski uredi u Izraelu nemaju telefone, čak niti telefonski imenik. Kontakte s tim osobama ipak sam ostvario na neobičan način: došao sam na staru adresu jednog odvjetničkog ureda te tamo molio tajnicu poduzeća koje sad djeluje u tom prostoru da pronađe kontakt odvjetnika koji je tu bio smješten u prošlosti. Kako bih se nalazio sa svojim sugovornicima, tražio sam kontakte posredno, zaobilaznim putem.

Naposljetku sam pronašao i dogovorio sastanke s ključnim ljudima koji su bili dostupni. Nažalost, nedavno je umro jedan od ključnih ljudi, odvjetnik tvrtke koja je sklopila ugovor s Coningom i koji je prema riječima njegovih suradnika bio najupućeniji u cijelu priču.

Svi sastanci su i realizirani, ali David Gat, jedan od vlasnika tvrtke koja je poslovala s Coningom, unatoč dogovoru, na kraju nije htio javno govoriti. Nikad nisam saznao zbog čega je taj poslovni čovjek nakon dugo premišljanja naposljetku odustao. Nakon našeg sastanka u njegovom luksuznom uredu u centru Tel Aviva obećao mi je iscrpne odgovore putem e-maila. Međutim, naknadno me nazvao i zamolio me za broj telefona na koji bi mogao dobiti Čačića. Nakon što sam mu dao broj telefona Varaždinske županije, nije više  htio surađivati.

Bez obzira je li kontakt između Gata i Čačića ostvaren, jasno je jedno: između poslovnih ljudi postoji solidarnost kad su u pitanju istupi prema novinarima. "Tužakanje" i prozivanje putem medija je za mnoge poslovne ljude izraz neprofesionalnosti i prizivanje nevolje, a svoje eventualne nesuglasice rješavaju na sudu u što većoj tišini. Vjerojatno je to bio razlog zbog čega je David Gat odustao od javnog istupa.

Zanimljiv faktor koji me u početku u Izraelu zbunjivao bila je i iznimno složena politička situacija u toj zemlji, a to je donosilo i konkretne manje neugodnosti. Primjerice, na ulasku u zemlju kao razlog putovanja sam u formularu upisao "poslovno", a kao profesiju "novinar". To je pak značilo izdvajanje od ostalih putnika na aerodromu i detaljno ispitivanje zbog čega dolazim, kamo mislim putovati i što kao novinar želim u Izraelu istraživati. Vjerujem da je i dio mojih daljnjih aktivnosti u toj zemlji bio nadziran, osobito kontakti s pojedinim ljudima, putovanja između gradova i smještaj u hotelima. Ipak, vjerujem da je bilo pametno biti iskren s pripadnicima najpedantnijeg aerodromskog osiguranja i najjače tajne službe na svijetu.

Dopis za Čačića

Kad sam se vratio u Hrvatsku, nastavak rada na priči tekao je relativno jednostavno - nalazio sam sugovornike i dobivao korisne informacije. Međutim, kad sam nakon nekoliko dana kontaktirao najveće "ribe", odnosno kad su oni saznali o čemu se radi, počela su se naglo zatvarati sva vrata.

Tako je, primjerice, odvjetnik Miroljub Maćešić koji je zastupao tvrtku Ben Yakar Gat, izraelskog investitora s kojim je Coning potpisivao ugovor, spremno sa mnom razgovarao i dao mi niz korisnih izjava, da bi nakon nekoliko tjedana odjednom tražio da dobije uvid u kompletni tekst prije objave ili će povući sve svoje izjave. Budući da nisam mogao pristati otkriti sadržaj kompletnog teksta prije njegove objave (a niti me zakon na to ne obvezuje) iz priče sam izbacio sve izjave tog odvjetnika.

Moj rad na priči sve se više pretvarao u sastajanje s važnijim akterima događaja o kojima sam pisao po što skrovitijim mjestima, gdje bi satima razgovarali ali najstrože - "off the record". Razlozi za to bili su najraziličitiji. Neki izvori iz građevinske branše su radi poslovnih interesa  nastojali izbjeći sukob sa Čačićem, dok su ga se neki naprosto bojali.

"Ulje na vatru" dodao je i Čačić putem medija. Naime, dostavio sam u prijemni ured Varaždinske županije dopis za župana u kojem sam naveo da pišem tekst za „Scoop“ te ga molim da mi odgovori na nekoliko pitanja na koji god način želi - e-mailom, telefonom, na sastanku... Međutim, Čačić mi nikada nije odgovorio ali je posredstvom novina i televizije razglasio kako "sponzori vlasti pripremaju aferu", kako neki lokalni novinarčić glumi istraživačkog novinara a zapravo je marioneta njegovih političkih protivnika, te kako je Izrael za njega odavno završena priča.

Uputio sam tada još jedan dopis u Županiju te dao rok od dva tjedna za odgovor. Međutim, dva tjedna su istekla, a odgovora nije bilo. Važno je reći da sam oba puta Čačića pokušao kontaktirati pisanim zahtjevom za razgovor, obrazlažući temu koja me zanima i pobrinuvši se da moj zahtjev do njega dođe službenim putem. Tako sam dobio dokaz što sam, kada i na koji način od njega tražio. Nije bilo moguće da kaže kako moj zahtjev nije dobio ili da interpretira taj zahtjev kako njemu odgovora.

Ključna potpora urednika

Čačićeva reakcija imala je jak upozoravajući učinak svima da će doći u sukob s njime ako sudjeluju u izradi priče. U tom trenutku novinaru je ključna "logistika", odnosno stoji li urednik i organizacija za koju piše i dalje iza njega ili ga ostavlja na milost i nemilost ranjenom moćniku.

Ova druga opcija česta je kad je u pitanju lokalno novinarstvo koje je podložno utjecajima političkih i gospodarskih moćnika. Međutim, Saša Leković objavio je u „Večernjem listu“ oštar odgovor u kojem je demantirao Čačićeve optužbe i objasnio da izradu priče podupire i kontrolira organizacija „Scoop“. Čačićev istup komentirao je i „Feral Tribune“, koji je ironično konstatirao da Čačić demantira tekst koji još uopće nije objavljen.

Jedan od rijetkih koji je pristao javno odgovoriti na pitanja bio je Dragutin Lovrenčić, jedan od vodećih ljudi Coninga još od vremena kad je Coning bio u Izraelu pa do danas. To nakon Čačićeve reakcije nisam očekivao. Lovrenčić je na moja pitanja reagirao sa čak 14 kartica teksta. Nažalost, nisam uspio dogovoriti s njime razgovor, pa naposljetku nisam dobio nikakav odgovor na mnogo pitanja koja sam postavio jer je njegovih 14 kartica bilo ispunjeno raznim informacijama ali ne i konkretnim odgovorima na moja jasna pitanja.

S druge strane, izuzetno opsežni sudski dokumenti doveli su me do stečajnog postupka koji još uvijek traje. Nevjerojatno je bilo pratiti u parnicama kako datumi različitih ročišta, vještačenja i presuda prelaze iz godinu u godinu. Na kraju je ispalo da davna prošlost uopće nije prošlost jer su ti datumi "mic po mic" dosegli - 2007. godinu. Za posljednji sudski spis o stečajnom postupku nad Coning holdingom/Ingprojektom tražio sam odobrenje suca jer je postupak još uvijek u tijeku.

Naposljetku sam napisao 120 kartica teksta koji vjerodostojno rekonstruiraju sve događaje i prvi puta ih prikazuju u cjelini, sa svim njihovim posljedicama. Veliki problem bio je tada sažeti toliko složenu i opsežnu tematiku u tekst od svega desetak kartica.

Priča je koštala velikog truda urednike i pravnike koji su je provjeravali prije objave jer je čak i ta kratka verzija uključivala stotinjak stranica različitih dokumenata. Međutim, upravo se uloga urednika Saše Lekovića pokazala meni kao novinaru izuzetno korisna jer je odlično imati kraj sebe iskusnu novinarsku ruku i uvijek hladnu glavu, budući da je veoma lako izgubiti mjeru i odlutati u komentiranje priče ili dozvoliti da neki podaci promaknu neprovjereni. Urednik me ni na koji način nije sputavao, a uvijek sam mogao računati na njega, kao i na “Scoop.“ Potpora urednika i organizacije za koju se radi izuzetno je bitna novinaru koji se krene “s rogatima bosti„, osobito u maloj sredini.

Ispravke teksta priče podrazumjevale su strogo dokumentiranje svake tvrdnje i najveću preciznost u izražavanju. Priča je mogla biti znatno jednostavnija i tečnija, ali preciznost izražavanja bila je presudna kako tekst ne bi bio utuživ.

Strano tijelo u hrvatskom medijskom prostoru

Priča o toj temi  objavljena je na portalu NetNovinar.org u dva međusobno povezana teksta: Radimir Čačić: Lažna priča o poslovnim uspjesima, Radimir Čačić: Krah izraelskog „posla stoljeća“, te na web stranici „Scoop-a“. Tekst o priči objavio je i „Večernji list.“ Na Netnovinar portalu, koji je prvi objavio priču, objavljeni su i deseci stranica sudskih spisa i ostalih dokumenata koji dokazuju njihovu istinitost.

Priča se u trenu "zavrtila" na desetak internet foruma, od lokalnog Varazdin.hr, do najposjećenijih foruma u Hrvatskoj kao što su Politika.com ili Forum.hr. Brojni komentari ispunili su i prostor ispod članka na tu temu na web stranici „Večernjeg lista.“ Pitanja vezana uz tekst počela su se pojavljivati i u intervjuima sa Čačićem poput onog Gorana Gazdeka, novinara Glasa Slavonije, a Čačić je na njih odgovarao potpuno neodređeno, uporno tvrdeći da je riječ o podmetanju afera u predizborno vrijeme. Na moju adresu stiglo je nekoliko mailova podrške.

Teško je ocijeniti kako se ta priča uklopila u hrvatski medijski prostor. Bez obzira na brojne afere koje su ga pratile, Čačić je uspio izgraditi kod velikog dijela javnosti imidž sposobnog gospodarstvenika. Nekoliko slabo argumentiranih napisa o gospodarskim i političkim neuspjesima proteklih godina uspio je čak okrenuti u svoju korist proglašavajući ih zlonamjernim napadima političkih protivnika.

Moja priča koja argumentirano, sa svim relevantnim dokumentima pokazuje da je Coning holding, tolikih godina stup imidža Čačića kao uspješnog gospodarstvenika, neslavno propao, za dio javnosti koji je naklonjen Čačiću djeluje kao hladan tuš, gotovo nevjerojatno. Dugovanja su toliko visoka da Čačića smještaju daleko na vrh ljestvice propalih tajkuna 90-ih, omraženih antijunaka hrvatske tranzicije.

Međutim, hrvatska javnost teško će u kratkom vremenu "probaviti" te činjenice jer je godinama stvaran stereotip nepoštenih 90-ih i prijelomne 2000. godine kada je na vlast došla koalicijska vlada u kojoj je Čačić bio ministar i kada su brojne afere naglo nestale iz medija. Prihvaćanje podataka koje iznosim u članku značilo bi realnije sagledavanje zadnjih dvadesetak godina hrvatske prošlosti i odbacivanje crno-bijelog prikazivanja događaja prije i poslije 2000. godine, te crno-bijelog prikazivanja hrvatske lijeve i desne političke opcije kad se govori o privatizaciji i tranziciji.

Stoga članak djeluje gotovo kao strano tijelo u hrvatskom medijskom prostoru. Njegova sudbina je jednaka sudbinama rijetkih argumentiranih članaka nezavisnih medija u prvoj polovici 90-tih godina o ljudima koji su od lokalnih službenika u državnim ustanovama postajali tajkuni ili su od neškolovanih radnika postajali moćni generali. Trebale su proći godine da tadašnji junaci u vodećim hrvatskim medijima postanu - antijunaci. Argumenti nisu bili osobito bitni niti prije, ali ni poslije prekretnice u prikazivanju tih ljudi, koje se pretvorilo gotovo u medijski linč.

Priču Krešimira Kovača iz dva dijela možete pročitati ovdje:

Radimir Čačić: Lažna priča o poslovnim uspjesima

Radimir Čačić: Krah izraelskog „posla stoljeća“