Kako brinemo o djeci bez roditelja

Država nezainteresirana, domovi prenapučeni 

U Bosni i Hercegovini postoji devet domova u koje su smještena djeca bez  roditeljskoga staranja, četiri dječija sela i dvije socijalno-pedagoške životne zajednice. U njima je smješteno skoro 4.000 mališana bez roditelja. Kapaciteti nisu dovoljni i država bi morala uraditi znatno više.

„Osobe koje sam upoznao i s kojima sam se družio u Domu su neprocjenjivo blago. Ostao sam dobar sa svima, i s prijateljima koje sam stekao u domu, i s uposlenicima koji su se maksimalno korektno i profesionalno odnosili prema nama.  Uvijek ću im biti zahvalan na svemu što su uradili za nas“, priča Mufid Mustafić, plavooki, simpatični, dvadesetdvogodišnjak.

To su riječi osobe  koja je s osam godina preživjela srebrenički genocid i koja je tada ostala bez jednoga od najvećih oslonaca u životu - bez  oca. Prije gotovo četiri godine izašao je iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a dok nastaje ova priča, taj nekadašnji dječak čeka posljednji potpis, kako bi postao apsolvent na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Nije li to fascinantno? Nije li to priča koja na najbolji način negira predrasude o tome kako su djeca koja odrastaju bez jednoga ili oba roditelja sklonija devijantnom ponašanju i prosjačenju.

Pravnici, arhitekte, ljekari

Na svu sreću, ovo nije jedini primjer. „Ima mnogo djece koja su boravila u ovakvim  domovima, a koja su sada uspješni pravnici, arhitekte, ljekari ili su na dobrom putu da postanu uspješni ljudi“,  kaže direktor Doma Ibro Đozić. Ova intitucija osnovana je 1980. godine i od tada je kroz nju prošlo je mnogo djece. Trenutno je u ovu instituciju smješteno 102 štićenica i štićenika, u razdoblju od nenapunjene jedne godine, pa do osoba koje imaju 18 godina. Ova institucija trenutno ima 41 uposlenika različitih profesija, počevši od pedagoga, socijalnih radnika, odgajatelja, pa do ekonomiste, pravnika, te ljudi koji su zaduženi za tehniče stvari i održavanje čistoće u domu. Međutim, direktor smatra da je to nedovoljan broj uposlenika i da je potrebno uposliti još stručnoga kadra.

Pošto nema preciznih pokazatelja, procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini trenutno ima oko 4.000 mališana bez roditeljske brige. Oko 2.000 ih je zbrinuto u ustanove za djecu bez roditeljskog staranja ili u hraniteljske porodice, dok je preostali dio zbrinut kod rodbine ili prijatelja. Najveći razlog što ne ne postoje tačni podaci o broju djece bez roditeljskog staranja je taj što je posljednji popis stanovništva izvršen prije 18 godina.

Trenutno u našoj zemlji postoji devet domova u koje su smještena djeca bez  roditeljskoga staranja, četiri dječija sela i dvije socijalno-pedagoške životne zajednice.

Raditi sa djecom, odgojiti ih na lijep način, izvesti na pravi put, to nije jednostavan zadatak. To većina ljudi zna, na primjeru vlastite djece. Mnogima je teško i zamisliti kako to izgleda u kolektivnom smještaju, s djecom različitih uzrasta,  navika, emocija... Za takvo nešto treba mnogo strpljenja, rada, upornosti. Međutim, savjesnost osoba koje rade u domovima je nemjeriva.

Život u domu 

Šta poslije srednje škole?

 

Zakonska procedura nalaže da djeca po završetku srednje škole moraju napustiti domove u kojim su bila smještena. Do prije otprilike četiri godine to je na području općine Tuzla predstavljalo veliki problem, jer većina djece nije imala gdje da ide po izlasku iz Doma.

 

Tada su bili prepušteni sami sebi, a jedan dio je tek tada odlazio u svoje biološke porodice, koje ih nisu prihvatale kada su oni bili mali, a sada kada nisu imali nigdje drugo da idu morale su ih prihvatiti, što je uzrokvoalo dramatične situacije. Danas je taj problem riješen, zahvaljuju nevladinoj organizaciji Tuzlanska Amica. „Mi smo uz pomoć jedne asocijacije iz Italije kupili kuću, adaptirali je za život djece koja izlaze iz domova i  od tada je taj problem riješen“, kaže Irfanka Pašagić, direktorica Tuzlanske Amice. „Već smo imali desetero djece koja su izašla iz ove kuće, dok sada trenutno u kući ima osmero djece, s tim što će ih uskoro doći još četvero. To zaista funkcionira dobro“.
Direktorica ove organizacije posebno ističe da ta djeca sada žive sama u kući, jer su im potrebni sloboda i odgovornost. „Kada je ova kuća kupljena, dogovor je bio da Tuzlanski kanton nakon tri godine preuzme finansiranje. Međutim, to se još nije desilo. Poslali smo im dopis i očekujemo odgovor.“

Graja i igra djece dočekale su nas u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Veseli osmjesi nevinih mališana, koji su cijelo vrijeme trčkarali oko nas, zapitkivajući nas ko smo i odakle dolazimo, odavali su njihovu bezbrižnost. To vrijeme smo iskoristili i malo pričali s tim mališanima. Djeca kao djeca, sigurno da se u tom periodu najviše vole igrati i družiti  sa svojim vršnjacima. To nam je i sam rekao osmogodišnji  Edin (ime je promijenjeno) koji najviše voli da se igra na igralištu. Dodaje da mu je tu lijepo, a ne voli da ide u školu i radi zadaću.

„U domu sam proživio  dvanaest godina, cijelo svoje djetinjstvo“, kaže Mirzet Mahmutović, student druge godine Fakulteta za tjelesni odgoj i sport. „Tu sam došao kao mali iz Srebrenice i neizmjerno sam zahvalan svim ljudima koji su radili u Domu. Imao sam sve što mi je bilo potrebno. Bilo je toliko lijepih detalja i momenata da se onih ružnih gotovo i ne sjećam.“

Mirzet dijeli sudbinu one djece koja su, tokom ratnih dešavanja početkom devedesetih godina, ostala bez oba roditelja. Po završetku srednje škole i nakon izlaska iz Doma, smješten je u jednu kuću koja zbrinjava djecu bez roditeljskog staranja poslije osamnaeste godine, a koja je u nadležnosti nevladine organizacije Tuzlanska Amica.

„Savjeti ljudi koji su radili s nama u Domu mnogo su mi pomogli. Recimo, poslije srednje škole nisam znao šta da upišem, i tek poslije njihovog savjeta dobio sam konačno jasnu predstavu o tome“, kaže Mirzet.

Problemi u školama

Ljudi koji rade u ovakvim institucijama maksimalno su posvećeni djeci. Savjetima i iskustvom oni pokušavaju na najbolji način učiniti ovu djecu sretnom, te pružiti im  neophodnu ljubav. Ali i podršku. „Zna se desiti da se pojavi problem kada je u pitanju prihvatanje ove djece u školama od strane njihovih vršnjaka“, kaže Amra Fajić, pedagog-psiholog u Domu za djecu bez roditeljskoga staranja u Tuzli. Ona posebno ističe dobru saradnju od strane nastavnika i profesora u školama koje pohađaju ova djeca.

Nažalost, i pored mnogobrojnih pozitivnih primjera, postoji i druga strana priče, a ona se odnosi na površan odnos državnih institucija prema ovom problemu. „Od kada sam zaposlen u ovoj instituciji, a to je oko petnaest godina, uvijek je bilo donatora koji su nesebično pomagali“, kaže direktor Doma Ibro Đozić. „Oni su pomagali ovu instituciju i novčano i robno. Takav oblik pomoći ovoj instituciji uvijek će biti potreban to je jedan od izvora sredstava za ljetovanje, ali ovakve ustanove ne mogu i ne smiju zvisiti od donatora. One prije svega moraju biti briga države.“

Teško do posla

Veliki broj mladih ljudi u našoj zemlji trenutno nema zaposlenja, a većina njih apsolutno i ne razmišlja da postanu recimo volonteri u ovakvim ustanovama. Međutim, iskustvo koje se stekne na ovakvim mjestima, te ljubav koja se na taj način pruža djeci bez roditelja, nezamjenjivo su i neprocijenjivo iskustvo. Fikreta Omerović je to davno shvatio. Više od pet godina ona je volonter u udruženju Familija, koje se bavi pomaganjem djeci bez roditeljskog staranja. „Ono što me motoviralo da volontiram u ovoj oraganizaciji je želja da na bilo koji način pomognem toj djeci“, kaže Fikreta. „Oni nisu krivi za situaciju u kojoj su se našli. Iskustvo i rad s takvom djecom za mene su veliki podstrek.“

Fikreta s neskrivenim emocijama ističe primjer jednog dječaka koji je stalno trčao da je poljubi kad god  bi je vidio. Njemu je evidentno nedostajalo ljubavi i pažnje, a ona je bila potresena i sretna što mu može pomoći. FIkreta ističe da nema razlike između ove djece i djece koja su odrasla s roditeljima, te da sve predrasude o tome kako su ova djeca sklonija devijantnom ponašanju nisu tačna. Podsjeća da ima mnogo djece koja odrastaju s oba roditelja, a upuštaju se u kađe, kriminalne radnje i nasilno ponašanje.

Usvajanje djece bez roditelja

 

Zanimljiva je činjenica da s jedne strane postoji veliki broj djece bez roditelja, a  s druge duga lista potencijalnih usvajatelja. Stručnjaci kažu da je to bolje, nego da kao u nekim zemljama usvajanje djece bude moguće čak i preko interneta, što što često prerasta u klasični kriminal. Također, nije rijedak slučaj da se djeca usvajaju zbog aocijalne pomoći, a ne zbog istinske brige za njihovu sudbinu.

 

„Postojeća procedura u našoj zemlji, uz male izmjene, je opravdana i potrebna“, kaže Hasiba Alibegović, pravnica u Socijalnom radu u Tuzli. „Mislim da prvo treba dobro obraditi porodicu koja želi da usvoji dijete, i uvidjeti da je to istinska i iskrena odluka.“

 

Termin „djeca bez roditeljskoga staranja je širok pojam“, objašnjava Hasiba Alibegović. “Dijete bez roditelja je ono čiji su roditelji umrli, ili su ga napustili, također i ono čiji su roditelji bolesni ili ga zbog materijalne situacije ne mogu izdržavati. Tako, kada kažemo da imamo mnogo djece bez roditeljskog staranja, nisu svi oni za usvajanje i naš osnovni zadatak je da sve učinimo da pomognemo roditeljima da se oni ne odreknu svoje djece“, dodaje Hasiba Alibegović.

Osoba koje odrastaju bez roditelja, kasnije često odluče da i sami pomažu takvoj djeci, osnivajući nove oraganizacije ili priključivajući se već postojećim. Mufid Mustafić aktivno učestvuje u radu nevladine oraganizacije koja pomaže djeci bez roditelja. Nekoliko puta je kao je pratilac išao s tom djecom na ljetovanja i zimovanja, te ističe da mu je posebno drago što može raditi sa njima: „Iako sam došao u Dom s malo drugačijim statusom jer sam imao majku, te sam tu prvenstveno bio zbog materijalne situacije, a ne zbog nekih porodičnih problema, zaista se pronalazim u radu s ovom djecom. Razumijem ih u svakom pogledu i nastavit ću da im pomažem.

U ovakvim institucijama smještaju se dječaci i djevojčice kojima su roditelji umrli ili poginuli, djeca kojih su se roditelji odrekli, te mnogo djece koje roditelji ostavljaju zbog materijalne situacije. Posebno nas je zanimalo da li postoji razlika u iskazivanju emocija kod djece kojih su se roditelji odrekli, jer nije lako  trom činjenicom, te djece kojima su roditelji umrli. „Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da razlika postoji. Međutim, to sve zavisi od djeteta i okolnosti u kojima se desila njegova tragedija“, kaže pedagogica Amra Fajić. „Djeca kod kojih roditelji nisu živi uglavnom malo pričaju o svojim emocijama, dosta su zatvorena i drže to većinom u sebi, dok djeca koja su napuštena izražavaju dosta ljutnje, krivnje. Oni ne zadržavaju emocije u sebi. To je glavna razlika.“

Državna nebriga

Biti dijete koje odrasta bez roditelja nije jednostavno. Biti dijete koje odrasta bez roditelja u Bosni i Hercegovini, čini se još je teže. Država zaista ne čini dovoljno kada je u pitanju pomaganje socijalno ugroženim kategorijama stanovništva.

Što se tiče zakonske regulative, kako ističe Suada Selimović, stručna savjetnica za zaštitu porodice s djecom u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku TK, pravni okviri su sasvim zadovoljavajući. Međutim, materijalna situacija ne dozvoljava da se sve zakonske odredbe ispune, jer to uglavnom zavisi od ekonomske moći kantona. „Kada je u pitanju porodični smještaj za 2009. godinu, to iznosi 440 KM po djetetu,“ kaže Suada Selimović. „Ustanove u koje su smještena djeca imaju svoj budžet u okviru kojeg se raspoređuje novac za djecu.“

Novčana sredstva nisu izdiferncirana u zavisnosti od uzrasta djeteta ali, kako ističe gospođa Selimović, to je jedan od prioriteta ovoga ministarstva. Ona nije zadovoljna načinom na koji društvo brine o ovoj djeci, a kao glavni razlog navodi lošu  materijalnu situaciju u državi. Ipak, teška životna situacija u kojoj se nađu djeca bez roditelja ne predstavlja im prepreku da izrastu u zrele, konstruktivne i odgovorne osobe koje mogu biti primjeri u zajednicama u kojima žive. Naravno da ima i suprotnih primjera, koji nisu za pohvalu, što mora biti opomena svima. To najbolje svojim razmišljanjem sažima bivši štićenik Mufid Mustafić: „Poručio bih svima koji se nađu u ovakvoj situaciji da ne pokleknu u životu, da se što više obrazuju i komuniciraju jedni s drugima, jer na taj način će ostvariti ono najbolje za sebe u životu, a ljudima koji vode ovu državu poručio bih: 'Zapitaj te se, koliko radite kako biste pomogli ovakvoj djeci.'“