Izrada odgovarajućeg zakona je posao Ministarstva za socijalnu politiku. No, pomoćnik ministrice za socijalna pitanja, Mesud Peljto, ne misli da su (i) oni odgovorni za (ne)presjecanje ovog zatvorenog kruga. Prema Peljti, glavni krivci za ovakvu situaciju su građani, jer davanjem para tim ljudima podstiču njihov povratak na ulicu. Krivac je i rat, jer su ''ljudi navikli da nista ne rade, nego da im pare same dolaze.''

Sarajevske vlasti nemoćne su u rješavanju sve većeg problema - upotrebe djece za prosjačenje. Statistike o broju ugrožene djece i njihovim motivima ne postoje, vlasti donose dokumente, ali se na ulicama već dugo ništa ne mijenja. Problem, kao paukova mreža razvučen među nekoliko institucija, nastavlja da živi, dok se sve veći broj djece između 3 i 10 godina svakodnevno suočava sa surovošću borbe za život na sarajevskom asfaltu.

Sedmogodišnju djevojčicu, tužnog pogleda i stidljivog osmjeha, moguće je pronaći na jednoj od frekventnijih sarajevskih raskrsnica. Upravo joj se završila školska nastava, ali nju čeka još obaveza. Za razliku od svojih vršnjaka, koji će ostatak dana provesti igrajući se, ona izlazi na ulicu i prosi. Pokušava prehraniti višečlanu porodicu. Već godinama je na sarajevskim ulicama. U njenim zelenim očima nema nade da će stvari sutra biti bolje.
Smješak na licu joj izaziva pomen ''Dnevnog centra'' - "Da, tamo se okupam i budem nekoliko sati. Lijepo mi je tamo, igram se," kaže. Centar je projekat Kantonalnog centra za socijalni rad, a finansira se uz pomoć norveške organizacije Save the Children. Cilj im je da pruže pomoć djeci koja su prisiljena da rade na ulici. Tvrde da ne postoji statistika o stvarnom broju djece koja ovu pomoć trebaju.

Djeca koja se pojave u dnevnom centru imaju psihičke probleme. Alma Hadžiavdić, psihologinja koja sa njima radi u centru, kaže - "Uglavnom sva djeca dođu u lošem psihičkom stanju. Ali sve zavisi od životnih prilika. U najtežem stanju dolaze djeca koja nisu uključena u sistem obrazovanja." Dodaje i da odgovornima za ovakvu situaciju drži sve -  od samog sistema pa sve do institucija i do običnih građana.

“Uglavnom se radi o višečlanim porodicama, i onima u kojima nijedan član ne radi," kaže Mirsada Poturković, direktorica Kantonalnog centra za socijalni rad. Međutim, Mislik Hebibović, viši inspektor MUP-a smatra da nisu svi oni koji su na ulici tu iz socijalne potrebe. “Prosjačenje koje je organizovano je vrlo specifično i teško za dokazivanje, na kraju krajeva i protiv zakona je da mi bilo koga na ulici pitamo gdje ste krenuli. Automatski mu ograničavamo slobodu kretanja,” pokušava inspektor opravdati loše rezultate rada.

Zatvoreni krug

U idealnoj situaciji, kada policajac sretne dijete koje prosi on ga može predati službama socijalne zaštite. Posebni timovi, koji se sastoje od policajaca i socijalnih radnika, imaju zadatak da djete koje nađu na ulici odvedu u Centar za socijalni rad i tamo odluče o daljnim koracima. Prema Porodičnom zakonu FBiH, Kantonalni centar ima obavezu da pokrene sudski postupak oduzimanja starateljstva roditeljima, ukoliko se utvrdi da se dijete zloupotrebljava. Na sudu se mora dokazati da su djeca korištena za prosjačenje i poslije toga sud je u poziciji da donese rješenje o oduzimanju roditeljskog prava, i time prebaci obavezu na centar za zbrinjavanje tog djeteta.

No, u realnosti, policajci prolaze pored malih prosjaka kao pored potpuno normalne pojave. Zatim, njihovo smještanje u odgovarajuće ustanove je, prema rečima direktorice Poturković, otežano njihovim asocijalnim i društveno neprihvatljivim ponašanjem, koje se može odraziti i na ostalu djecu u tim ustanovama. Zbog toga se ne zadržavaju, a i hraniteljske porodice takođe nisu spremne da ih prime, ''jer su u strahu hoće li im to djete napraviti problem,'' kaže direktorica Poturković. U prosjeku, godišnje se desetoro djece sa asocijalnim ponašanjem vrati iz porodica – ono ne prihvati kućni red, oni ne žele da ga zadrže. Jedno od rješenja bi bilo otvaranje većeg broja institucija i dnevnih centara na području Kantona i Federacije, sa čime se izlazilo pred nadležne institucije više puta.

U novembru 2009. godine potpisan je dokument izmedu četiri kantonalna ministarstva – zdravlja, obrazovanja, socijalne skrbi i unutrašnjih poslova, kojim se inicirala međusobna saradnja u rješavanju problema djece sa ulice. Svi potpisnici su se obavezali da će, po potrebi, njihove službe pružati usluge Kantonalnom centru za socijalni rad. Uprkos tome, statistike govore da je u poređenju sa 2008. i 2009. godinom, došlo do porasta prosjačenja u Sarajevu. Postojeći zakonski okvir je slabo, gotovo smiješno, sredstvo u borbi protiv ovog problema.

MUP može reagovati primarno na osnovu Člana 8. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira KS, prema kome je lice koje prosi dužno platiti kaznu od 200 do 600 KM. Za navođenje na prosjačenje, kazna je 400 do 1200 KM. Iz 2009. godine ostalo je oko 2.100 nenaplaćenih prekršajnih naloga.

Kada policajac sretne osobu koja se nađe u prosjačenju, on uruči prekršajni nalog, ali taj nalog ostaje neplaćen. "Imamo jedan mehanizam Zakona o prekršajima u Federaciji, određivanje mjere zatvaranja osobe zbog propuštanja plaćanja međutim, ovlašteni organ je obavezan da utvrdi da li je to lice prema kojem bi se ta mjera upotrijebila u stanju platiti izrečenu sankciju. Pošto su to lica koja se nalaze u socijalnoj potrebi ova varijanta sankcionisanja počinioca je umanjena i onemogućena. Sve je to zatvoreni krug," kaže Hebibović.

Izrada odgovarajućeg zakona je posao Kantonalnog Ministarstva za socijalnu politiku. No, pomoćnik ministrice, Mesud Peljto, ne misli da su (i) oni odgovorni za (ne) presecanje ovog zatvorenog kruga. Prema Peljti, glavni krivci za ovakvu situaciju su građani, jer davanjem para tim ljudima podstiču njihov povratak na ulicu. Krivac je i rat, jer su "ljudi navikli da nista ne rade, nego da im pare same dolaze."

Iako se zalaže za upotrebu 'oštrijih mjera' u suzbijanju problema, na pitanje zašto Ministarstvo ne reaguje Peljto kaže - "Nije to problem. Ove sve inicijative što idu mi ćemo kad budu pravili presjek za godišnji izvještaj sve uputiti, koje su dobre strane, šta smo dobro uradili, šta su problemi i gdje ih detektovati. Znači, to ide, uvijek mi to predlažemo, nije da ne predlažemo. Mi to stalno predlažemo!"

Za neke fenomen...

“Šta dijete može očekivati od svoje budućnosti, kada deset godina živi u ovakvim uslovima?” pita se psihologinja Alma Hadžiavdić, tvrdeći da takvo odrastanje može ostaviti trajne posljedice na razvoj djeteta.

No, za našeg sagovornika iz Ministarstva za socijalnu skrb, ova djeca su ''pojava'' i ''fenomen''. "Ovo je stvarno postalo sada jedna pojava koja je i ružna i teška. I nije ona samo za nas tema za posmatranje, već i za naučnike, ovo je stvarno fenomen koji se sada dešava. Prije ovo ovako nije bilo nikada. Ovo je sada pojava, bukvalno ne možeš da hodaš...'', objašnjava nam uposlenik institucije čija je dužnost da se brine o ugroženoj djeci. Peljto takođe napominje da Vlada radi na otvaranju ustanove koja će se baviti ovim problemom.

U septembru će djevojčica s početka priče krenuti u drugi razred osnovne škole. Nesvjesna je ko je ministar, pomoćnik ministra, šta je zakon o navođenju na prosjačenje, zašto odgovorni tvrde da nemaju uslova i novca da se bave njenim djetinjstvom. Ona nastavlja borbu sa svakodnevnicom, nastavlja da prehranjuje roditelje, nekoliko braće i sestara.
Ipak, ona je jedna od sretnijih. Mnogi njeni vršnjaci ne idu u školu, i djetinjstvo će provesti kao roblje ponavljajući samo jednu rečenicu -  “Imaš čiko pola marke?"