Dvadesetšestogodišnji Nihad Durmić iz Sarajeva odrastao je kao dijete sa intelektualnim teškoćama. Cijeli njegov život, kaže, bio je ispunjen suočavanjem sa svijetom koji nije pravljen „po njegovoj mjeri“. Kao dječaku dijagnosticiran mu je sindrom celebrale, umjerena mentalna retardacija koja koči Nihadov intelektualni razvoj.

„Nikada se nisam bavila mišlju da će moje dijete biti ne znam šta, moj cilj je bio da ga pripremim za jedan normalan život u lokalnoj zajednici. Kada bi samo malo više sluha bilo u lokalnoj zajednici, ja bih s mirom otišla na drugi svijet,“ kaze Amina Durmić, Nihadova majka.

Nasuprot deklarativnom stavu vlasti, bosanskohercegovački obrazovni sistem djeci poput Nihada ne daje istu šansu za obrazovanje kao i zdravoj djeci. Podaci nevladinih organizacija ukazuju na to da su posebno ugrožena djeca iz manjih urbanih i ruralnih sredina. Obzirom da je u Bosni i Hercegovini državni resor obrazovanja decentriliziran na više manjih lokalnih ministarstava, djeca sa posebnim mentalnim potrebama često su kolateralna šteta lošeg stanja u državnom sistemu.

Od krova do temelja – inkluzija u obrazovanju

Sistem „inkluzije“ (uklapanje djece sa posebnim potrebama u razrede sa zdravom djecom)  je prije sedam godina usvojen na razini države, ali djeca poput Nihada se i danas suočavaju sa njegovim manjkavostima. Roditelji i stručnjaci tvrde da će zbog lošeg sistema brige o obrazovanju djece sa posebnim potrebama, ta djeca neminovno završiti na marginama društva i života.

„Kada je riječ o inkluziji treba krenuti od temelja a ne od krova. Mi našu djecu dovodimo u situacije gdje se odrasli ljudi ne bi mogli nositi sa tim. Mi u Bosni i Hercegovini hoćemo inkluziju na potpuno pogrešan način. Ja sam imala priliku da posmatram djecu i roditelje koji su prošli tu inkluziju, i to ne bih nikome poželjela. Tu su se kompletne obitelji dovele u situaciju da trebaju pomoć od grupe stručnih osoba, cijelog tima stručnih osoba koji bi im pružio jednu kvalitetnu psihološku podršku, “ tvrdi Amina Durmić.

Jedan od rijetkih pozitivnih primjera inkluzije zabilježen je u osnovnoj školi Kovačići.

„Prave se individualni programi za djecu u inkluziji da bi se iskoristio potencijal te djece. Programi se prilagođavaju njihovim potrebama,“ rekla je Almina Čorović, direktorica osnovne škole Kovačići. U ovoj školi postoji samo jedno stručno lice za rad s djecom s posebnim potrebama, što je nedovoljno.

„Podrška koju dobivamo od resornog ministarstva je nedovoljna, jer bi mi za svako dijete trebali imati asistenta. Svako dijete treba da se prati, da mu se pruži maksimalna podrška, međutim nije tako. Kažem vam mi to na neki način pokušavamo, u saradnji smo sa Pedagoškom akademijom, Filozofskim fakultetom i nevladinim organizacijama da bi stvorili što bolje uslove za njihov rast i razvoj. Zbog okolnosti u kojima radimo, zbog nedovoljnog kadra koji nam treba mislim da je škola zanemarena u smislu da stručni tim škole mora sigurno imati više članova, a ne jedan pedagog na jednu školu. Prepušteni smo sami sebi,“ smatra Almina.

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo u Federaciji Bosne i Hercegovine živi 888 osoba s intelektualnim teškoćama. Četvrtina te populacije živi u Sarajevu, gdje postoje tri javne obrazovne ustanove za djecu i mlade s intelektualnim teškoćama, dvije osnovne i jedna srednja škola.

Direktor osnovne škole Centar Vladimir Nazor, Zulfo Ahmetović, generalno je nezadovoljan podrškom koju vlada daje ovoj društvenoj grupi. Centar školuje 170 djece, a finansijska podrška pokriva tek petinu potreba. Nekih drugih oblika pomoći ili podrške nema, tvrdi direktor Ahmetović. Kao primjer navodi projekat kojim su nevladin i vladin sektor pokušali zbrinuti djecu predškolskog uzrasta.

„Tokom 2006. godine finansiranje ovog projekta potpisala su tri resorsna ministarstva, uz finansijsku pomoć holandske nevladine organizacije „Kuća plamena mira“. Ministarstvo za rad i socijalnu politiku je prije dvije godine uskratilo podršku ovom projektu, Ministarstvo obrazovanja ju je prepolovilo, a Ministarstvo zdravstva nas je podržalo samo na papiru,“ priča svoje iskustvo direktor Centra.

„Mi zaista strahujemo i na nama je da se borimo da se ovaj projekat ne završi, jer je to potreba djece. To je jedan model koji smo mi izgradili, imamo prezadovoljne roditelje koji kažu da je dijete više napredovalo nego su očekivali,“ kaze Ahmetović.

U Sarajevu postoji i Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje. Ova škola osposobljava učenike uzrasta od 15 do 21 godine za jedno od desetak zanimanja (moler, kuhar, cvjećar i sl.). Školu mogu pohađati učenici sa poteškoćama u razvoju, kao i oni koje se ne snalaze najbolje u redovnim školama.

„Nedovoljan kadar i novac su osnovne prepreke zbog kojih mi ne možemo napredovati onoliko koliko bi mogli. Nemamo dovoljan kadar jer nam ministarstvo ne daje određene profile da zapošljavamo. Neophodan nam je socijalni radnik, kojeg nemamo. Nemamo ni psihologa koji nam je također neophodan. Nemamo ni dovoljno novca da napravimo ono što nam treba. Imamo dosta projekata da realizujemo a ne možemo, ruke su nam svezane. Onoliko koliko imamo, toliko i pružimo,“ kaze Inga Biščević, defektolog u pomenutoj srednjoj školi.

Nevladina organizacija „Oaza“, koja se hvali svojom 50-godišnjom tradicijom rada sa djecom sa posebnim potrebama, precizno je identifikovala nedostatke trenutnog sistema školovanja djece sa posebnim potrebama. „Malo je osnovnih škola koje imaju program inkluzije i osposobljen kadar za prijem djece s intelektualnim teškoćama. Meni je žao što nakon toliko godina inkluzije naši roditelji moraju uzeti dijete za ruku i voditi od škole do škole koja će ga prihvatiti. Roditelj nije dobio ništa ako dijete samo bude primljeno zato što je zakonska obaveza, to dijete mora imati adekvatnu nastavu,“ kaze direktorica organizacije Adisa Pamuk.

Sličnog mišljenja je i direktor Centra Vladimir Nazor, Zulfo Ahmetović: „Fizička uključenost nije inkluzija. Nije dovoljno da dijete s poteškoćama bude samo prisutno, za ovakvu populaciju potreban je adekvatan program. Roditeljima djece data je mogućnost da mogu dijete upisati u najbližu redovnu osnovnu školu s bilo kojom vrstom poteškoće. Imali smo situaciju gdje nam se dijete vraća poslije 3-4 godine provedene u običnoj osnovnoj školi, i za našom djecom u Centru zaostaju toliko koliko su bili tamo,“ navodi Zulfo Ahmetović.

U članu 19. okvirnog Zakona o obrazovanju stoji: “Djeca i mladi s posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika, uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa."

Prema podacima iz Federalnog ministarstva obrazovanja za dvije osnovne škole za djecu s intelektualnim teškoćama u Sarajevu (Centar Vladimir Nazor i Mjedenica) se u posljednje dvije godine izdvojilo 15.000KM. Sami zaključite da li je ova suma dovoljna da bi se ispoštovao član 19. okvirnog Zakona o obrazovanju.

Planovi za poboljšanje obrazovanja ove populacije, po svemu sudeći, ne postoje. Inkluzivna nastava je počela i u srednjim školama, iako se za sedam godina nije uredila ni u svim osnovnim školama.

Ministarstva odgovorna za obrazovanje nisu smatrala važnim da komentiraju činjenicu da su obrazovne ustanove za djecu s intelektualnim teškoćama nezadovoljne finansijskom podrškom koju dobivaju od države, kao i trenutnom strategijom rada.

„Mi smo donekle privilegovani roditelji, u odnosu na sve druge roditelje. A zašto? Svi odnosi u životu su matematika, osim tog jednostranog odnosa roditelj-dijete. Međutim, mi imamo sreću da mi imamo dvostrani odnos, apsolutno bez matematike,“ tvrdi Amina Durmić, Nihadova majka, koja smatra da je ljubav te djece prema roditeljima i onome čemu se posvete - neograničena.