Kontekst

Na datume 30.09 i 01.10, bosanskohercegovački Dnevni Avaz, vlasništvo medijskog tajkuna Fahrudina Radončića objavio je dva članka koja se na sezacionalistički način bave bračnim problematikama etno-pop pjevača Al’dina i njegove dugogodišnje supruge Arduane, novinarke Al Jazeere Balkans, međunarodne televizijske kuće čiji se početak emitovanja u Bosni očekuje do kraja ove godine. Onima koji su upoznati sa sadržinom Dnevnog Avaza, jasno je da je senzacionalistički stil i melodramski tonalitet nešto što ni po čemu nije strano autorima koji pišu za ovu novinu, no ipak, ova dva članka u mnogome odudaraju od uobičajene Avazove matrice.

Objektivnost i profesionalnost prije svega!

U smislu teme, ni na koji način se ne bi moglo reći da je bavljenje intimnim detaljima života ljudi sa estrade neuobičajeno naći u novinama poput Avaza, premda bi se možda moglo tvrditi da su primjereniji magazinima poput Expresa, kojeg je Avaz s tom namjerom i pokrenuo. I forma je neobična. Dok se u samim dnevnim novinama i na portalu senzacionalističke vijesti obično pojavljuju u manjem formatu, a učestalije, dajući prostora što većem broju šokantnih novosti i skandala, ovoj je poklonjeno nesvakidašnje mnogo prostora i pažnje, te se ne može reći da je ikada prije Avaz poklonio toliko resursa bračnom brodolomu bilo kojeg drugog estradnog para u Bosni, za što se nikako ne bi moglo reći da je rijetka društvena pojava. Vezano za formu, iznenađujuće je i to da članci nisu napisani u vidu trača, kao što je to uobičajeno za pokrivanje teme ovog tipa, nego pretenduju da ostvare dojam objektivnosti i realističnosti, zasnivajući se prije svega na metodi intervjua, a onda iznoseći brojne pismene dokaze i objektivna zapažanja, u pokušaju da se stvori utisak vjerodostojnosti.

Atak na ličnost se tako vrši iz tri osnovna ugla: Arduane kao žene, Arduane kao majke i Arduane kao vjernice-muslimanke. Nečasni napadi ove vrste, također nisu novost za čitatelje Avaza, ali ovakav “specijalni tretman” najčešće je rezervisan za prave političke protivnike Fahrudina Radončića kao što je Bakir Izetbegović, a činjenica da se jedna obična, još k tome konzervativna novinarka našla na ovakvom udaru ostaje bez objašnjenja.

I to nije sve. Za razliku od onoga sto inače nazivamo žutom štampom, a čiji je ton vedar i neobavezan, uzimajući u obzir da služi kao razbibriga, pomenuti Avazovi članci imaju za cilj otvoreno i sistematsko uništenje ličnosti (character assassination) novnarke Arduane i to iz više uglova, a očigledno osmišljeno na takav način da se osigura podrška posebno konzervativne i patrijarhalne muslimanske publike. Atak na ličnost se tako vrši iz tri osnovna ugla: Arduane kao žene, Arduane kao majke i Arduane kao vjernice-muslimanke. Nečasni napadi ove vrste, također nisu novost za čitatelje Avaza, ali ovakav “specijalni tretman” najčešće je rezervisan za prave političke protivnike Fahrudina Radončića kao što je Bakir Izetbegović, a činjenica da se jedna obična, još k tome konzervativna novinarka našla na ovakvom udaru ostaje bez objašnjenja.

U ovom tekstu, pokušaću dakle, kroz korištenje diskursne analize, te dekonstrukciju znakovlja i simbola koji se u ovim člancima nalaze, da raslojim značenjske lance koji se u njima predstavljaju kroz binarne opozicije i identifikacije, te da na ovaj način dosegnem pravi značaj i svrhu ovih novinarskih uradaka.

Prvi članak: Arduana prevarila Al'Dina: Uprljala je svoj obraz i moje prezime

Prvi analizirani članak sročen u je stilu punokrvne narodne lirske pjesme. Aldino je prikazan kao“ostavljen”, “ubijen i na tabletama” (ovo je zamjena za metaforu vinskog pjanstva koja se inače sreće u narodnim pjesmama, a korištena je jer Al’Dino kao vjernik ne pije), “zatečen”, “pokušava da dođe sebi” i poziva se na svoju djecu i svoje ljudsko dostojanstvo, insistirajući na tome da nema čega da se stidi, te da on i njegova djeca mogu hodati ulicom uzdignute glave. Aldino se dakle ovdje portretira kao prije svega otac, ranjen, ali ponosan. Hrabar, jer se u teškim trenucima nosi sam sa svojom boli. Također se predstavlja i kao dostojanstven, jer odbija otkriti za javnost šta je to zapravo njegova supruga učinila, ali ipak poziva čitatelje da pretpostave sami. Novinar se ne libi da iznese sopstveni stav, te sa suosjećanjem komentarise gorčinu u Al’Dinovom glasu.

O Arduani, opet, saznajemo slijedeće. Kao što u samom naslovu stoji, ona je: uprljala sopstveni obraz, ali i njegovo prezime. I jedan i drugi termin aludiraju na čast. S jedne strane ona je okaljala obraz, dakle pokazala se kao nemoralna, ali s druge ona je oskrnavila i njegovu mušku čast, još jedna sintagma iz vremena tradicionalnih i klanskih društava na Balkanu, stil koji je inače najčešće korišten u tekstovima koji promiču nacionalnu koheziju. Dalje, Arduana je okarakterisana kao “žena koja je izgubila pravo da nosi maramu na glavi, odnosno griješnica koja je izdala svoje islamsko naslijeđe i vjerovanje. Članak završava posebno naglašenom, i upečatljivom rečenicom da dotična novinarka radi na Al-Jazeeri Balkans, što je naravno posve irelevantno za njenu bračnu situaciju kojom se članak, navodno bavi, te da ne može davati izjave bez odobrenja PR službe (premda je, zapravo, a u suprotnosti onome što piše u članku ipak dala kratki demant). Ovdje Arduanina uloga u širem društvenom kontekstu prvi put dolazi u prvi plan, a njena mogućnost društvenog komuniciranja prikazuje se kao ograničena djelovanjem korporacije za koju radi. Na ovaj način ostvaruje se slika Al-Jazeere kao vrhovnog regulatora i odgovornog za društveno ponašanje Arduane.

Da kratko sumiramo prisutne dihotomije. U prvom članku, Al’Dino je predstavljen kao porodični čovjek i otac, pravedni nosilac tradicionalnih vrijednosti Bosne i Islama, dok se Arduana prikazuje kao izdajica istih ovih vrijednosti. Na kraju, Arduana se predstavlja kao pijun firme za koju radi, te  predstavnik njene politike, čime njena lična odgovornost zapravo postaje odgovornost Al-Jazeere.

Drugi članak: Al'Dino: Arduana me je prevarila s Kejsijem Kaufmanom

U drugom članku, načeta tema se razrađuje i produbljuje. Al'Dino se ponovno prikazuje kao otjelotvorenje svega sto nam je blisko, “naš kantautor”, dok novinar i ovaj put jasno uzima njegovu stranu kroz pokazivanje razumijevanja i saučešća.

Znakovitost podnaslova

Susret u Srebrenici

U ovom odlomku ima više bitnih tačaka. Kao prvo, otkriva se identitet navodnog ljubavnika Arduane, izvjesnog Casey-ja Kaufmana, američkog novinara Al-Jazeere. Drugim riječima, ispostavlja se da je Arduana svoju vjeru i tradiciju (svoju mahramu), izdala radi stranca, i to Amerikanca. Ona je tako, simbolički pokušala izvršiti tranziciju  iz “naše” u “njihovu” grupu. Čak je i intimni dnevnik pisala na engleskom umjesto na maternjem jeziku, čime se pokušava pokazati kako izdaja svega što je bosansko seže do najintimnijih dijelova njenog bića. Također, i naslov odlomka ukazuje na veličinu čina izdaje, koji se desio ni manje ni više nego u Srebrenici, svetom mjestu bošnjačkog stradanja i fokalnoj tačci svih bošnjačkih vrijednosti. Izdajući muža u Srebrenici radi američkog novinara strane firme, Arduana tako nije izdala samo bošnjačku vjeru i tradiciju, nego je pokazala i ultimativno nepoštovanje za istoriju stradanja svoga naroda, odričući ga se tako u potpunosti u korist, novog, bogatijeg i zavodljivijeg.

U narednim odlomcima: “Snimao razgovore” i “pala u depresiju” dalje se odmiče puna odgovornost sa čina Arduanine izdaje. Premda se govori o njenom “bezobrazluku”, istovremeno se spominju i suptilnije težnje njene ličnosti : npr. činjenica da se zaljubila u Kejsija kao “malo dijete”, te da je bila u depresiji. Ovdje vidimo, da uloga Arduane nije prikazana kao uloga kompetentnog, ali zlog počinitelja, već infantilnog i povodljivog stvorenja, koje je bilo igračka sila koja su mu višestruko nadređene.

Ovdje se Al-Jazeera ne predstavlja samo kao medijska kuća, već i kao važan društveni akter. Činjenica da se Arduana u Kaufmana zaljubila u toku obuke, odnosno profesionalne inicijacije u Al-Jazeeru, čiji je Kaufman etablirani predstavnik, prikazuje ovu medijsku kuću kao perfidnog zavodnika i manipulatora bosanske žene koja ultimativno ima i moć da i sam bosanski podmladak presadi u stranu kulturu.

U zadnjem pomenutom pasusu ponovo vidimo ko je predstavnik više sile koja je odgovorna za Arduanino infantilno ponašanje, i ovo nam se otkriva kroz Al’Dinovu žalbu da se pribojava da će mu supruga odvesti djecu sa sobom u Dohu (Katar, centar djelovanja Al-Jazeere). Ovdje se Al-Jazeera dakle ne predstavlja samo kao medijska kuća, već i kao važan društveni akter. Činjenica da se Arduana u Kaufmana zaljubila u toku obuke, odnosno profesionalne inicijacije u Al-Jazeeru, čiji je Kaufman etablirani predstavnik, prikazuje ovu medijsku kuću kao perfidnog zavodnika i manipulatora bosanske žene koja ultimativno ima i moć da i sam bosanski podmladak presadi u stranu kulturu. Ovdje se, naravno operiše sa isključivo nacionalnim metaforama – potomstvom u smislu izvora obnove nacije, te monstruoznom Al Jazeerom, koja ovdje nije poistovjećena sa prijateljskim, islamskim istokom, već sa nemoralnim, i američkim zapadom (Kaufman je Amerikanac).

Ćudoređe kao krinka

U “Ništa protiv Al-Jazeere”, autor napokon definitivno otkriva pravu namjeru svojih tekstova. Ovako sročiti rečenicu, koja ni po čemu logički ne bi trebala služiti kao podnaslov i koja ponovo, posve irelevatno za prezentiranu temu, upliće Arduaninog poslodavca u cijelu priču, može se samo shvatiti kao značenjski obratno onome sto je napisano. Autor se pravda prije nego je i optužen u rečenici sličnoj Bushovoj “This is not a war against Islam”, izgovorenoj svaki put prije nego bi se bombardovala još jedna islamska zemlja. U rečenici “Ljubav se rodila na Al Jazeeri Balkans”, jasno se daje do znanja da je autoru stalo da se spomenuti nemoral, te višestruka izdaja Bosne i bošnjačkih vrijednosti stave u kontekst medijske kuće čiji su uposlenici ovdje optuženi. Sumnja se sa autora sklanja insistiranjem na tome da je zapravo Al’Dino taj koji je Arduani našao posao na Al-Jazeeri, te  transparentne, ali trapave digresije o Al’Dinovom velikom i intimnom prijateljstvu sa direktorom ove kuće.

U odlomku “Ko je Kejsi Kaufman”, prikazan je jasnije profil neprijatelja. Dotični Kaufman koji dakle u ovom članku služi kao značenjski predstavnik Al-Jazeere, inače solidan izvještač i vrstan novinar, poznat po svojim ljevičarskim ubjeđenjima, ovdje je prikazan kao američki “hot shot”, koji je završio prestižni Stanford, ali i autor izvještaja o Sari Palin, za koji autor Avaza piše da je izazvao brojne kontraverze, tvrdnje koja je potpuno besmislena kad se uzme u obzir da se Al-Jazeera na engleskom prikazuje u samo 2 od 312 miliona kućanstava u SAD-u. Rečenica koja pojašnjava Kaufmanov angažman, a koja glasi:  Izvještavao je o rasističkim komentarima koje su na račun Baraka Obame iznosile pristalice Sare Palin, izražavajući strah da je Obama muslimanski terorista, namjerno je napisana tako da zvuči kao da je Kaufman, a ne učesnici mitinga, taj koji je Obamu držao za muslimanskog teroristu, te je stoga i logično da se dotični uradak smatra kontraverznim. Dakle, kao ultimativni predstavnik Al-Jazeere i simbol njene politike i rada u ovom članku: Kaufman je predstavljen kao bogati Amerikanac, kontraverzan i nemoralan, a kroz prizmu konstrukcije njegove ličnosti, Al-Jazeera kao zapadni, anti-islamski medij, poput Arduane, lažno umotan u lice prijateljskog islama.

Premda upakovana u šund, ova pisanija ima daleko perfidnije i dalekosežnije ciljeve da se na svaki način diskreditira konkurentska medijska kuća, koja se prikazuje kao strana i nemoralna, te kao prijetnja nacionalnom poredku i nacionalnoj obnovi Bošnjaka. Kada se još uzme u obzir i činjenica da je Al-Jazeera Balkans kao svoj ultimativni cilj predstavila razvoj saradnje i razumijevanja etničkih grupa u bivšoj Jugoslaviji, te njen ugled i reputaciju u svijetu, evidentna anksioznost direktora najuticajnije bošnjačke novine čini se više nego razumljivom.

Na kraju, zašto bi novinar Dnevnog Avaza zvao potparolku Al-Jazeere za komentar na intimnu porodičnu problematiku jedne od njihovih uposlenica, te zašto bi pitao da li će biti otpuštena, kao da je moguće zakonski otpustiti nekog radi bračne nevjere. Na ovaj i na još brojne načine, novinar između redova daje do znanja, da se medjska kuća odbila distancirati od nemorala koji je počinjen pod njenim krovom, čineći je tako patronom i predstavnikom istog. Obzirom da pomenuti nemoral ovdje nije predstavljen kao isključivo individualni čin, već kao ultimativna izdaja svega što je bosansko i bošnjačko uključujući i Srebrenicu, Al Jazeera postaje, ovakvim portretiranjem glavni neprijatelj Bošnjaka i prijetnja njihovoj nacionalnoj obnovi (odvođenje podmlatka). Svrha, dakle, iza ova dva Avazova članka i ultimativna, svjesna namjera autora, jeste perfidna i moćna antireklama za medijsku kuću Al-Jazeera.

Zaključno, ovim smo pregledom utvrdili da su analizirani članci primarno političko-propagandnog prije nego senzacionalističkog karaktera. Premda upakovana u šund, ova pisanija ima daleko perfidnije i dalekosežnije ciljeve da se na svaki način diskreditira konkurentska medijska kuća, koja se prikazuje kao strana i nemoralna, te kao prijetnja nacionalnom poredku i nacionalnoj obnovi Bošnjaka. Kada se još uzme u obzir i činjenica da je Al-Jazeera Balkans kao svoj ultimativni cilj predstavila razvoj saradnje i razumijevanja etničkih grupa u bivšoj Jugoslaviji, te njen ugled i reputaciju u svijetu, evidentna anksioznost direktora najuticajnije bošnjačke novine čini se više nego razumljivom.