Nedavno je na stranicama Mediacentra objavljen interesantan komentar Dinka Krehe o nezavisnosti, tj. češće samoproklamovanoj nezavisnosti određenih intelektualaca u Bosni i Hercegovini. Ovaj brending sopstvenog imena (koje usput rečeno nije samo vezano za BiH) koje bi trebalo da služi kao garancija čvrstine, nepokolebljivosti i nepotkupljivosti sopstvenih stavova se nadovezuje na još jedan interesantan fenomen, internetsku anonimnost.

Kolumnistički animoziteti prema internetskim anonimcima su dosta dobro dokumentovani, pa se mogu naći u tekstovima i razmišljanjima Teofila Pančića, Miljenka Jergovića ili Muharema Bazdulja.

Dozvoljeno i nedozvoljeno neznanje

Indikativno je da na području bivše Jugoslavije, poznati autori često drvljem i kamenjem napadaju ”anonimuse” koji se drznu komentirati njihove tekstove, o kojima, po njima, nemaju dovoljno znanja te samo šire govor mržnje. Tako vidimo da Srpski režiser Stevan Filipović  (Šejtanov ratnik, Šišanje) u svom tekstu Jay-and-Silent-Bob-Strike-Back piše o tome kako ga nerviraju no-name pametnjakovići koji mu se miješaju u režiju, te se poziva na ”odličan tekst Muharema Bazdulja Nepodnošljiva lakoća širenja mržnje” o zabrani anonimnih komentara u nekoliko švedskih novina. No to ne sprječava ni Filipovića, a pogotovu Bazdulja, da se bave temama o kojima nisu upućeni. Tako će se Filipović dotaći religijskih sloboda u tekstu Nevernica objavljenom na web sajtu Peščanik-a, a na kritiku tog teksta objavljenom na istom sajtu, od strane Rastislava Dinića, Filipović će ponovo potegnuti ”veličinu” svoga imena, kao da ga to izuzima od neznanja i ksenofobije, te će napisati: ”Ovim bih ujedno i želeo da se povučem iz dalje rasprave sa gospodinom Dinićem na ovu temu. Po drugi put se površno čitanje mojih reči koristi kao povod za pisanje teksta, a ja, iz pozicije nekoga čiji su identitet i radovi otvoreno prisutni u javnosti polemišem sa osobom u čiji identitet i rad (sem, po stoti put ponavljam, nekoliko odličnih tekstova na ovom sajtu) nemam uvida.” Ergo, Filipović sebi dozvoljava da ”sjekirom” komentariše veoma senzibilne i nijansirane teorije religija, no kada biva čitan, analiziran i kritikovan od strane nekog ko posjeduje dovoljno znanja o temi koju diskutuje, Filipović će jasno podviknuti: Religiofob sam, tim se dičim!

Već pomenuti Muharem Bazdulj je u zadnjih nekoliko mjeseci u svojoj kolumni u sarajevskom ”Oslobođenju” stigao pisati o Slotterdijku, Brechtu, Kusturici, Bregoviću, Nirvani, fudbalskoj reprezentaciji BiH, antiglobalističkoj ljevici u BiH, Žižeku, te o teoriji fotografije. U barem nekoliko od ovih tema Bazdulj ili ne uvrštava ”poznate” načine gledanja i percipiranja raznih teorija, ili ih ne poznaje dovoljno. Tako da saznajemo da Brecht nije bio ideolog nego samo pjesnik, a njegova satirična pjesma ”Veselo je jesti mesa” nije nikakav angažirani sarkastični klasni komentar, nego samo dokaz da je on bio veliki hedonista, dok pišući o fotografiji i 11/9 ulazi u teoretske vode o kojima izgleda stvarno ne zna ništa, ili ako zna to vješto prikriva. Bazdulj piše: ”Najamblematičniji artefakti o jedanaestom septembru, barem dosad, valjda zato i jesu fotografije. Na fotografijama je koncentracija upravo na konkretne ljude, konkretne ljudske sudbine, da baš ne kažem – konkretne žrtve. Fotografi se ne troše u hipertrofiranim analizama, u kontekstualizovanju, u paralelama i politizaciji u tačkama, onim metafizičkim, gdje ovoj nema mjesta. I na kraju, ali nikako ne najmanje važno, na fotografijama nema relativizacije i opravdavanja.”

Nema veze što se ne spominje čak ni najosnovnija osnova teorija fotografije, u kojoj je reprezentacija nečega uslikanog uvijek uvjetovana fotografovim pogledom i odabirom motiva i subjekata. Nema tu ni elementarnih teoretskih fusnota, kojima Bazduljevi tekstovi inače obiluju, možda baš zbog zaludne vjere u autenticitet fotografisanog. Nema tu ni Sontag a ni Barthesa, da daju jedan filozofski okvir. Samo puko vjerovanje u dokumentarističku istinitost i neušminkanu realnost jedanaesto-septembarskog paklenog spektakla. No, ne bi teoretska prenebregavanja bila ”opasna” – ne može se naravno sve inkorporirati u jedan tekst – da nije problematična sama postavka teze o nepostojanju kontekstualizacije, analize ili dubljeg pogleda na događaj. Valjda je na samom promatraču da odluči na koji način će gledati na fotografiju. Možda iz nepoznavanja i neupućenosti, a možda i zbog činjenice da se neće uklapati u tezu o istinitosti i autentičnosti, Bazdulj ne uključuje valjda najkontroverzniju sliku o jedanaestom septembru, onu Thomasa Hoepkera, koja prikazuje nekoliko New Yorčana koji ćaskaju i sjede na nekom neobaveznom izletu, dok iza njih WTC gori.

Muharem Bazdulj je u zadnjih nekoliko mjeseci u svojoj kolumni u sarajevskom ”Oslobođenju” stigao pisati o Slotterdijku, Brechtu, Kusturici, Bregoviću, Nirvani, fudbalskoj reprezentaciji BiH, antiglobalističkoj ljevici u BiH, Žižeku, te o teoriji fotografije. U barem nekoliko od ovih tema Bazdulj ili ne uvrštava ”poznate” načine gledanja i percipiranja raznih teorija, ili ih ne poznaje dovoljno. Tako da saznajemo da Brecht nije bio ideolog nego samo pjesnik, a njegova satirična pjesma ”Veselo je jesti mesa” nije nikakav angažirani sarkastični klasni komentar, nego samo dokaz da je on bio veliki hedonista,  dok pišući o fotografiji i 11/9 ulazi u teoretske vode o kojima izgleda stvarno ne zna ništa, ili ako zna to vješto prikriva.

Ako bi u ovu listu poznatih koji iz sedmice u sedmicu pišu o stvarima o kojima počesto nemaju uvida, uvrstili i Miljenka Jergovića, mogli bi zapaziti da si dozvoljava sve ono što on, Filipović i Bazdulj drugima (tj. anonimusima) uskraćuju, naime komentare o stvarima o kojima ne posjeduju neko dublje znanje. Tako recimo u hronici ”Mladen Materić, nevidljivi Sarajevski tattoo” sam autor priznaje da ne ide često u pozorište, ali zna kakvo je ono. Da je taj komentar bio anoniman i ticao se neke Jergovićeve ili Bazduljeve knjige, ili Filipovićevoga filma, bio bi označen kao djelo no-name anonimusa, prepunog web mržnje.

Nepoznavanje dinamike socijalnih medija

U kolumni o ”Web huliganstvu i civilizaciji”, Jergović se bavi internetskim anonimusima koji na Facebooku, web portalima, forumima, blogovima, ali i na internet stranicama novina pozivaju na fizičke likvidacije, obračunavanja, protjerivanja neistomišljenika, te komentariše odluke švedskih novina Dagens Nyheter, Aftonbladet i Expressen da ukinu anonimne komentare. Relativiziranjem i izjednačavanjem svih socijalnih mreža, Jergović pokazuje ogromnu nezainteresovanost i ozbiljno nepoznavanje onoga što lakonski tretira kao subkulturu ”koja je iznjedrila Andersa Behringa Breivika”. Ovo nije dovoljno, nego se i minhenske pivnice 20-tih, tj. rađanje nacizma u Njemačkoj poredi sa forumaškim pisanjima, samo što je u slučaju foruma to još gore, jer su nacisti u pivnicama imenima i prezimenima stajali iza izrečenih ideja i stavova?!?! Razlike izmedju analognih i digitalnih medija se ne spominju, a interaktivnost čitaoca/komentatora, se spominje samo u negativnom svjetlu. Čitaoci ne mogu sami razabrati šta je dobro, a šta loše. Mora postojati neko ko će ih kontrolisati, ko zna šta je za njih najbolje i kako treba da se ponašaju u određenim situacijama.

U knjizi Folk devils and moral panics (1972), sociolog Stanley Cohen definišući moralnu paniku piše da ona nastaje kad: ”condition, episode, person or group of persons emerges to become defined as a threat to societal values and interests.” Oni koji započinju moralnu paniku, preko medija, se nazivaju “moral entrepreneurs”, dok su oni okrivljeni za moralno rasulo i ugrožavanje društvenog poretka često folklorno nazivani ”folk devils”. Cohen nastavlja da mediji u većini slučajeva i sami podlegnu pretjeranom reagiranju, te da na taj način definišu okvire i konstruišu modele ponašanja grupa koje ugrožavaju postojeće društvene norme. Na taj način, moralna panika, reprezentirana i predstavljena u medijima, služi kao pomagač i pokretač daljeg širenja društveno neprihvatljivih ponašanja.

U okviru zabranjivanja komentara i straha od ekstremnih parola, diskusija neće nestati, nego će se samo preseliti na jos opskunija mjesta, koja se ne mogu kontrolirati od strane mainstream medija. Protjerivanje ekstremnih manjinskih grupa može rezultirati izopštavanjem koje može biti kobno po čitavo društvo, koje neće imati uvid jer će se diskusije voditi po opskurnim portalima a ne u jednom širem kontekstu velikih novinarskih kuća.

U okviru zabranjivanja komentara i straha od ekstremnih parola, diskusija neće nestati, nego će se samo preseliti na jos opskunija mjesta, koja se ne mogu kontrolirati od strane mainstream medija. Protjerivanje ekstremnih manjinskih grupa može rezultirati izopštavanjem koje može biti kobno po čitavo društvo, koje neće imati uvid jer će se diskusije voditi po opskurnim portalima a ne u jednom širem kontekstu velikih novinarskih kuća.

Dalje, ne spominje se, a ni dublje problematizira informacija da čitaoci pomenutih švedskih časopisa mogu komentarisati tekstove jedino ako imaju profil na Facebooku. Moralne implikacije Velikog brata, kontrole ko i kako piše i u kojim kontekstima, se ne pominju jer ne pašu implikacijama o opasnosti internetske anonimnosti.¹

Najupadljivije su generalizacije oko štetnosti koje sa sobom nose forumi, blogovi, Facebook, a potcjenjivanje inteligencije i morala onih koji biraju da komuniciraju putem interneta je frapantna za osobe koje se nazivaju intelektualcima.

Interesantna studija bosanskog blog portala (blogger.ba) koju je napravila Ivana Dračo, daje nijansiranu sliku razvoja komunikacije u digitalnim sferama koje dotad nisu postojale.  Kompleksna slika koju Dračo opisuje u analizi blogova ali i drugih interaktivnih medija svjedoči o već viđenoj dihotomiji, te strahu ”tehnofoba… [koji] se zasniva na tradicionalnim ideološkim podjelama i opozicijskim vrijednosnim dualizmima elitne i masovne kulture, pisaca i piskarala, intelektualne dubine i površnosti, tradicije i budućnosti, individualnosti i masovnosti”.

Najupadljivije su generalizacije oko štetnosti koje sa sobom nose forumi, blogovi, Facebook, a potcjenjivanje inteligencije i morala onih koji biraju da komuniciraju putem interneta je frapantna za osobe koje se nazivaju intelektualcima.

Uopšteno govoreći, izgleda da ne postoji osvještenje o aktivnosti današnjih web ”anonimusa”. Kao što to na interesantan način možemo čitati u Henry Jenkinsovoj knjizi Convergence Culture, novi mediji se ukrštaju sa starima, stvaraju se novi hibridni načini korištenja korporativnih medija i aktivizma, a kultura pisane riječi doživljava neizbježne transformacije. No to sve u, recimo Pančićevim promišljanjima pada u vodu, a za razliku od onih koji pasivno gledaju TV i čitaju novine, internetski (inter)aktivisti su po njegovim riječima:

mravolike armije bezbrojnih, anonimnih i nevidljivih apdejtovanih brbljivaca, mutantnog internetskog soja forumaša i blogera, koji se šire svetom kao kakva apokaliptična zaraza, namerna da ga definitivno zaguši, da zadavi ljudski soj njegovim sopstvenim blebetom, namnoženim do nepodnošljivosti, do neopozivog obezvređenja svake reči, svakog plemenitog napora da se nešto verbalno artikuliše, da misli i osećanja budu složeniji od pukog urlika onog Kjubrikovog majmuna što mlati i zamahuje onom koskom.²  

Možda se radi o nevjerici prema novim medijima, ili problemu anonimnosti. A možda je ipak riječ o običnom strahu da će uloga sveznajućeg kolumniste biti potisnuta na margine, da neće postojati samo par povlaštenih koji će kolumne o nekorumpiranosti sopstvenog imena moći podobro naplaćivati iz sedmice u sedmicu.³

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Odluka švedskih novina nije nikako prošla neprimjeceno u Skandinaviji. Privatne osobe, političari, ali i novinari su kritikovali odluke Šveđana, te obražlozile da u cenzuri nije rješenje. Čak i ako anonimni komentari nestanu sa stranica velikih novina, oni će biti samo potisnuti na opskurne stranice, van uvida drugih koji bi se stavovima mogli suprotstaviti. Jer kako piše Anna Troberg, vođa Piratpartiet koji se zalažu za što veću slobodu na internetu, te imaju jednog poslanika u Evropskom Parlamentu, šutnja nije rješenje. Novine moraju biti aktivnije u komentarisanju, a dijalog je jedino rješenje. Nije istina da anonimni komentari dolaze samo iz desničarskih grupa, već i od individua koje pripadaju manjinama koje su veoma osjetljive i mogu biti podložne napadima, kao npr. seksualne manjine u malim mjestima ili izbjeglice bez papira. Moralna panika koja je nastala u medijima nakon Breivikovog užasnog čina mora rezultirati povećavanjem dijaloga na internetu, a ne zabranjivanjima, cenzurom i tjeranjem ekstremnih grupa u još veću zaštićenost opskurnih foruma.

² Pančić, Teofil. "Orgija brbljanja." 19. august 2006. Dnevnik.

³ U nekoliko navrata Radio Sarajevo je na svom portalu objavljivao intervjue sa književnicama iz regije, između ostalim sa Eminom Bašić i Lamijom Grebo, gdje iz odgovora književnica vrlo lako možemo zaključiti pozitivnu ulogu bloga i anonimnosti na njihov književni rad i usavršavanje. U njihovom slučaju, kvalitet je presudio, a nikako veze i vezice, poznanstva poznatih ili razni međurepublički ”talovi”, dogovarani u analognim kuloarima. Po tom pitanju postoji opravdani strah macho spisatelja koji zaziru od digitalne transparentnosti jer je ona nemilosrdna i vrlo lako odvaja žito od kukolja.