Kada čujem ljude kako s ponosom ističu da su dali “obje” strane nekog pitanja, okrenem se i počnem tražiti potpunije izvještavanje. Teško je zamisliti da bilo koje bitno novinarsko ili menadžersko pitanje ima samo dvije strane. 

U stvari, teško je zamisliti da bilo koje bitno pitanje o kojem pišu novinari ima samo dvije strane. Radi se samo o našoj sklonosti da se zaustavimo na tome. Još je teže zamisliti neki izazov sa kojim je suočen vođa redakcije, a za koji postoje samo dva moguća rješenja. Najbolje rješenje je ponekad ono treće, ili četvrto, ili četrnaesto – ako nam nije teško potražiti ga. Zbog toga, kao novinari i rukovodioci, moramo prevazići bipolarno razmišljanje. Ako se na njemu zadržimo, mnoge važne ideje će ostati neistražene. 

Nije teško shvatiti zašto tako lako padamo na pogrešne dihotomije. U novinarstvu postoji dugogodišnja tradicija potrage za junacima i razbojnicima, dobrom i zlom, stanjima uzbune i njenog prestanka. Zaista, život izgleda lakši kada ga tako pojednostavimo. Izvještavanje je bogatije kada se odupremo tom iskušenju, a i vjerodostojnije – za šta možemo prihvatiti malu pomoć.

I menadžeri padaju u iskušenje da se objašnjavaju prostim terminima: mi nikad ne pišemo o samoubistvima. Nikad ne objavljujemo imena žrtava silovanja. Naša glavna priča je uvijek lokalna.   

I novinarstvo i rukovođenje će biti bolji ako oni koji ih praktikuju otvore oči prema više nego očitim, jednostavnim odgovorima.

Kada čujem ljude kako s ponosom ističu da su dali “obje” strane nekog pitanja, okrenem se na drugu stranu i počnem tražiti potpunije izvještavanje. Kada sam počeo tražiti nekoga ko će mi pomoći da razumijem tu tendenciju novinara ka bipolarnosti, pronašao sam Michaela Gartnera, bivšeg novinskog urednika, izdavača i predsjednika informativne mreže.

“Svaki predmet ima oko 11 strana”, rekao mi je. “Za vrijeme studija prava, naučio sam da ne postoje apsolutne istine, osim Prvog amandmana (Ustava SAD, koji govori o slobodama upražnjavanja religije, javne reči, okupljanja i obraćanja vlastima, prim. red.), a ni u to više nisam tako siguran”.

Vođe redakcije koji žele izvještavanje koje odražava stvarnost jednog složenog svijeta trebaju pomoći novinarima da izađu na kraj sa tom složenošću. Ako se ljudima obraćate s visine, nećete im ni malo pomoći da prošire svoje razumijevanje. To treba imati na umu pri izvještavanju o zajednici kojoj služimo i rukovođenju redakcijom koju vodimo.  

”U većini slučajeva, postoji spektar”, tvrdi Gartner. On kaže da je za novinarstvo potreban izvjesni nivo smisla za finese, koji obuhvata set sposobnosti koje se usavršavaju kroz praksu. Za to je potrebno mnogo raditi, i to predstavlja bitnu razliku između novinarstva i eksplozije univerzuma kakva se može naći u ostalim informativnim izvorima koji nam se danas nude.

“Velika je razlika između novinarstva i stenografije”, kaže Gartner.   

U daljnjem tekstu je nekoliko riječi o kojima treba povesti računa jer, kada se upotrijebe previše slobodno, mogu postati simptom simplicističkog razmišljanja:

• Balans. Nemate se čime ponositi ako balans znači samo naći dva čovjeka suprotnih nazora i za svakog od njih odvojiti jednako vrijeme u emisiji, ili isti broj redaka u članku. Ako “balans” izaziva u umu sliku vage pravde čiji se jedan tas naginje na jednu stranu na štetu “dugog”, prepustite to advokatima i sudovima. Za pravednost i tačnost je potreban kontekst, a u pristupu o dvije strane koji će svakog zadovoljiti nema mjesta za njega.

• Dilema. Ova riječ je ušla u opštu upotrebu u značenju bilo kakve neugodnosti ili nezgodnog položaja, međutim, kao što govori prefiks “di”, u svojoj najstrožoj definiciji ona predstavlja izbor između dvije podjednako neprihvatljive alternative. U svemu tome je dobro jedino to što su prave dileme prilično rijetke. Druge alternative, koje nisu toliko očigledne, prisutne su skoro stalno. Loša strana je u tome što mi često iz navike, ljenosti ili nedostatka sposobnosti da donesemo odluku, previdimo te druge alternative. Joann Byrd, bivši urednik uredničke strane u listu Seattle Post-Intelligencer i ombudsman u Washington Postu, predlaže da je pri rješavanju svakog problema potrebno potražiti najmanje tri opcije. Gotovo uvijek postoji najmanje toliko mogućih rješenja, a ako je to slučaj, tada dileme nikad nije ni bilo.

• Ili/ili. Ovo su znaci upozorenja na lažnu dihotomiju, logički pogrešno uvjerenje koje podrazumijeva da postoje samo dvije mogućnosti koje se međusobno isključuju, i negira postojanje bilo koje druge alternative. Radi se o popularnom sredstvu ubjeđivanja: ili si dio rješenja, ili si dio problema. Ili lažeš sad, ili si lagao prije. Ili si s nama ili si protiv nas. Potpredsjednik i viši predavač u Poynteru, Roy Peter Clark, ovako je pisao o lažnim dihotomijama za Niemanove izvještaje u jesen 2000: “Ona slabi naše razgovore, ograničava naše opcije i dijeli nas u tabore, suprotstavlja jednu krajnost drugoj; sve to krši interese onih kojima služimo.” Clark je upotrijebio nekoliko primjera novinarstva koji podrazumijevaju stav “ili – ili”: “Dajte čitaocima vijesti koje žele. Ne, dajte im ono što žele. Odgovor je u grafikonima. Ne, odgovor je u pisanju ... Poboljšajte kvalitet. Ne, koncentrišite se na profit.”

• Politika. U stvarima kao što je nasilje i seksualno uznemiravanje, redakcijama – kao i svim ostalim mjestima rada – je potrebna odlučna politika sa što manje mjesta za propuste. U uređivanju, etici i ostalim pitanjima rukovođenja potrebni su protokoli, smjernice, i sistemi za donošenje odluka, što sve predstavlja resurse koji efikasno rješavaju finese koje pominje Gartner. Kada kao klijent postavim pitanje o nekom određenom poslovnom postupku, i dobijem odgovor “To je naša politika”, nisam zadovoljan. Mislim da osoba koja to kaže u stvari ne zna odgovor. Kao uposlenik, i sam ću tako misliti ako je sve što mi moj šef može reći kao objašnjenje neke svoje odluke to da je takva “politika”. Politika nalaže poštovanje pravila. Ona nam određuje šta ćemo raditi. Protokoli i smjernice se pozivaju na razum i traže razmišljanje. Oni pružaju mogućnost donošenja boljih odluka, i predstavljaju mogućnost da jasnije artikulišemo kako smo nešto uradili.

Novinarima i rukovodiocima je potrebno takvo znanje. Izvještavanje o događajima i vođenje redakcije zahtijevaju volju i sposobnost da se istraži ono što leži između ekstrema.

Ne postoje samo dva načina da se to uradi.

Napomena: Michael Gartner je posljednjih devet mjeseci radio na knjizi o najboljim uredničkim komentarima u novinama. Knjiga "Strast, gnjev i zdrav razum” [Passion, Outrage and Uncommon Sense] će biti štampana u jesen 2005. Gartner kaže da ćete je “moći kupiti u svim malim, zabačenim knjižarama”. 

Prevedeno i objavljeno uz dozvolu uredništva Poynter.org .

Originalni tekst: http://www.poynter.org/column.asp?id=34&aid=77396