Čitam da je ambasada moje usvojene države, Sjedinjenih Američkih Država, ovih dana zdušno lupala pare ubjeđujući mlade ljude u Bosni i Hercegovni, mojoj izvornoj državi, da treba „donijeti pozitivnu odluku“ i izaći na izbore, dati svoj glas, i očekivati da se taj glas „pika“ kako reče njihov uposlenik nedavno. Isti se onda našao da nam razbija „predrasude“ koje imamo, kao nedovoljno demokratizirano društvo valjda, o blagodatima izborne demokratije u BiH, a zbog kojih (sic!) se eto vrtimo u krug već dvadeset godina. 

 

Htjela sam da ostanem po strani ove godine, da dijasporski ne solim pamet prijateljima u Bosni o ovim duboko depresivnim izborima, ali ipak moram da se oglasim, ne zbog Bosanaca i Hercegovaca, nego zbog Amerikanaca i njihove mitologije o političkoj demokratiji koju tako velikodušno šire svijetom.

 

 

Za ljude koji su navodno uvjereni u „narodnu vladavinu, vladavinu naroda, i za narod“ (government of the people, by the people, for the people), čini mi se da imaju jako loše mišljenje o tom istom narodu – da su jadni neprosvješćeni, u zabludi, neinformisani, nedovoljno „demokratizirani“ itd.

 

Ja, recimo, koja baš i ne držim nešto do te izborne demokratije, izgleda mnogo više poštujem običnog čovjeka jer vjerujem u njegov razum i jer polazim uvijek od pretpostavke da možda taj mali, obični čovjek u BiH ipak ima neki razlog zašto misli ono što misli. Radikalna pretpostavka.

 

Evo recimo, da krenemo od te prve predrasude, da su svi isti. Ako ste recimo negdje na lijevoj strani, protiv nacionalizma i izrabljivanja naroda koji trpi 45% nezaposlenost već čitavu jednu generaciju, da li možete razabrati kakve razlike u ovim ponuđenim strankama? Ima li, recimo, ijedna stranka za koju možete iskreno reći da neće nastaviti (ili početi) uzimati milione iz budžeta za svoje svrhe, da neće podlegnuti korupciji, da neće iskorištavati zakonsku proceduru i pravosuđe u korist svojih članova, i da, što je najbitnije, neće nastaviti isti političko-ekonomski program koji vodi sve većem izrabljivanju radnika, studenata, penzionera, nezaposlenih, i svih onih u sivoj i crnoj ekonomiji? 

 

Ako mislite da takva stranka postoji, bujrum, ali onda mora da se nalazimo u nekim paralelnih svijetovima koji nemaju ama baš nijednu dodirnu tačku! 

 

 

Kolega sa bloga Stanje u naciji kao da je kopirao kakav američki pamflet u sljedećem pokušaju da vam nabije osjećaj krivice za vaše neglasanje:

 

“Razmislite još jednom, to vam je 15 minuta vremena koji možda ipak mogu značiti nekome da prođe u parlament, da se bori istinski za one ljude koji su glasali za njega/nju i da zastupa svoje interese. A vi ćete na kraju dana ipak imati onaj pozitivni osjećaj da ste obavili vašu građansku dužnost, i možete imati barem nadu u to da će biti bolje, i da i vi imate udjela u tom poboljšanju.“

 

Prvo racionalna, liberalno-kapitalistička kalkulacija: glasajte jer vam je to čas posla (manje ili više tačno), vaš glas može doprinijeti da ta osoba za koju ste glasali bude izabrana u parlament (može ali i ne mora), pa ako bude izabrana ta osoba se može istinski boriti za vas, ljude koji su je izabrali (tačno, ali nije vjerovatno). U klasičnom liberalnom stilu, trošak je mali, svega 15 minuta vašeg vremena, a zarada je velika, ali ne baš vjerovatna. Ali, ako racionalno ne možete pronaći nijednu osobu za koju ste s razlogom uvjereni da će se „istinski boriti“ za vas, cijela kalkulacija pada u vodu. Onda je trošak i dalje mali, ali i zarada je nikakva.

 

Npr. 2004 godine sam glasala za Baracka Obamu za predsjednika. Imala sam razloga da mislim da će Obama kao predsjednik uraditi neke društveno korisne stvari, npr. reforma zdravstva i bolji zakon o radu, što se i obistinilo. To mi je bilo dovoljno da glasam. Nisam imala nade da će biti mnogo bolji od svog suparnika što se tiče vanjske politike, a to se i pokazalo u ovih 6 godina.  

 

Da li treba utrošiti to vrijeme i glasati? Nekad treba, a nekad je skoro pa nebitno. Treba u slučajevima kad imate razloga da mislite da jedan od kandidata (koji imaju šansu da pobijede) može i hoće uraditi nešto što bi vama ili društvu išlo u korist. Ili ako mislite da neka manja stranka može preći izborni prag i postati važniji politički igrač.

 

Drugi dio ove logike je mnogo perfidniji: Glasajte jer ćete se ugodno osjećati poslije toga. 

 

Ali zašto? Zašto biste se trebali ugodno osjećati? Pa upravo zato što smatrate da je društvo u k**cu i da imate odgovornost prema svojim sugrađanima, prijateljima, komšijama, familiji da nešto uradite da se izvučete iz govana u koja ste upali evo već 20 godina! 

 

Ako ćete se glasanjem riješiti te moralne obaveze, onda je bolje da ne glasate! Naprotiv! Hranite i gajite taj osjećaj odgovornosti prema svojim sugrađanima, prijateljima, i komšijama i iskoristite ga za neku akciju koja ima barem malo veće šanse uspjeha! Izađite na demonstracije, potpišite peticiju, pomozite komšijama u nevolji, radite bilo šta, radite sve za promjenu ovog katastrofalnog sistema vlasti u BiH, ali nikako, ni u kom slučaju se ne osjećajte razrješenim te obaveze glasanjem! Oni to od vas očekuju i time grade vašu poslušnost.

 

Ja ne shvatam moj glas kao razduživanje moje obaveze prema mom društvu i mojim sugrađanima. Ne shvatam davanje glasa kao podržavanje te osobe i svega što ona učini dok je na vlasti. Čak i kad izabremo nekoga za koga sam glasala, ne očekujem da će raditi za mene ili za moje interese ako ga ja, i još mnogo mojih drugova i sugrađana ne pritisnemo javno da uradi ono za šta je izabran. A za to vam treba socijalni pokret, a ne glasački listić.

 

Mnogi ljudi u SAD se osjećaju strašno krivim što su glasali za Obamu a on bombarduje Irak, Siriju, Libiju, Afganistan, Pakistan itd. Da li smo imali razloga da mislimo da će on to uraditi kad bude izabran? Da. Sam je to rekao u predizbornoj kampanji. Da li bi njegov suparnik, tada John McCain uradio isto? Sto posto! Znači, što se tiče vanjske politike, nema se za šta glasati. Ali glasala sam za Obamu jer mu je unutarnja politika bila bolja od McCainove. Protiv rata sam se borila na ulicama Washingtona (neuspješno), ali i za zdravstvo i radnička prava sam izlazila na ulice, iako je Obama izabran. Samo nam je bila greška što nas na ulicama nije bilo dovljno – dobili bi još bolji zakon o zdarvstvu da nas je bilo više. Glasanje je samo početak, prava borba počinje tek kad je taj manje loš tip izabran jer bez pritiska javnosti, bez ljudi na ulicama koji mu prijete masom, niti jedan političar neće uraditi ništa u našem interesu. Nikad, nigdje nije a nikad ni neće.

 

 

Legitimnost ovih što nam vladaju proizilazi ne iz glasanja nego iz vojske i policije. Da nemaju vojsku i policiju ne bi bili na vlasti. Toliko barem treba da nam bude jasno nakon februara 2014. Nažalost, u ovim neo-liberalnim kapitalističkim društvima, jedina legitimnost koju možete imati sem vojske i policije je novac. Koliko para toliko legitimnosti. 

 

Liberalna ideologija nameće ovu ideju da mi dajemo našu suglasnost na ovu vladavinu našim životima tako što glasamo na izborima. Glupost! Ja tu suglasnost ne dajem nego mi je nasilno ili pod prijetnjom nasilja oteta. Moram da radim za drugoga da bih preživjela; taj drugi živi od mog rada, sam ne doprinosi društvu; pravo njegove imovine je veće nego moje pravo da imam krov nad glavom, da jedem, i da imam šta obući i obuti. Mogu ja prestati da prodajem svoj rad za male pare, ali onda definitivno neću ništa jesti, znači prisila pod prijetnjom gladi i same egzistencije. Pa tako i sa političkim sistemom – da me neće strpati u zatvor ili objesiti na glavnom trgu, ima dosta stvari koje bih ja uradila i kojima bih im zaista oduzela „legitimnost“ i još štošta drugog. 

 

I dok mi tako životarimo pod uslovima prisilne „legitimnosti“ tj. nelegitimnosti ovih na vlasti, oni nas ubjeđuju da smo im mi samovoljno predali uzde u ruke, dali legitimnost i suglasnost. 

 

Zbog toga smatram da neglasanjem ne oduzimamo nikome legitimnost ni suglasnost, sve je to samo retorika. Zar im treba oduzimati legitimnost nakon februara, kad je 86% cijele BiH podržalo proteste koji su zahtijevali njihovu ostavku?! Ko to još od njih ima legitimnost nakon toga? 

 

Da živim u Bosni, ja bih izašla na glasanje, ali bih glasala za Alana Forda za predsjednika (barem je zgodan kad je već priglup) i time poništila svoj listić. Bilo bi lijepo i boguugodno kad bih vidjela da mnogo mojih bivših sugrađana uradi tako nešto, i to u broju da se tim kandidatima barem malo obraz zacrveni, da ih malo podbodemo njihovom ideologijom legitimnosti u glasanju, da im kažemo eto šta misle građani o vama i koliko vas žele na svojim glasačkim listićima. E, to bi bilo zabavno čak iako bi bilo neučinkovito u oduzimanju legitimnosti. 

 

A za onu pravu legitimnost, vidimo se na slijedećem protestu!