Zajednička lista takozvanih probosanskih stranaka u Republici Srpskoj, šire poznata kao „Domovina“, morala je postati izuzeto težak zalogaj za bosanskohercegovačke medije. Jer kako da bezuvjetno ne podržimo pravednu borbu Bošnjaka i Hrvata svedenih u manjem entitetu na politički marginalizovanu statističku grešku, koja živi u svojim getima i kojoj se van njih redovno uskraćuju osnovna ljudska prava? Kako da tražimo loše strane projekta koji toliko iritira Milorada Dodika i koji bi u konačnom ishodu trebao da ograniči njegovu apsolutnu vlast? I konačno - kako da kritikujemo predstavnike žrtava rata i povratnika koji su na zajedničkoj konferenciji za medije u decembru 2012. najavili pokretanje inicijative za stvaranje zajedničke liste svih onih koji su im spremni pomoći?

 

 

Od ovog prvog sastanka održnog u sarajevskom hotelu „Europa“ do prošlosedmične prezentacije konačnih rezultata djelovanja koalicije „Prvi mart“, odnosno kandidata „Domovine“ za izbore 12. oktobra, u banjalučkom hotelu „Bosna“ - promijenilo se ipak dosta toga. Autora čitave ideje Emira Suljagića je SDA otpisala kao „izdajnika“ i danas se njegova uloga u projektu poriče, srebreničke majke su se od političkog gurkanja distancirale, a neki od tada prisutnih predstavnika povratničkih udruženja već su ranije s negodovanjem napustili čitav proces. Njihova su mjesta, pak, spremno preuzeli iskusni RS-ovski političari i to čak i ne „probosanskih stranaka“ već uglavom SDA ili, bolje rečeno, jednog djela ove stranke.

 

Ovo osipanje „Domovine“ i zaborav na samom početku zacrtanih ciljeva nisu se dogodili preko noći, no pošto su „povratničke teme“ novinari najčešće odrađivali dosta površno – prošao je on uglavnom neprimjetno i sa brojnim štetnim posljedicama po medijsko izvještavanje o zajedničkoj listi. Mnogi mediji, ne baš najbolje upućeni u dinamike unutar povratničke populacije, nisu uzeli u obzir da je politika pobijedila nepolitički dio čitave ideje (ili jednostavnije rečeno – borba za fotelje je postala bitnija od prava povratnika), te su na isti način kao nekad informacije proprilično pouzdanog PR-tima „Prvog marta“ prihvatili saopštenja „Domovine“, čija je svrha ipak bitno drugačija – ne informisanje već politički marketing.

 

U njima su mjesta održavanja skupova uvijek „prepuna“, čak i ako slike govore suprotno, sami skupovi „veličanstveni“ a govori „nadahnuti“. Kandidati posjeduju zvučna akademska zvanja, iako baš ona opstaju uglavnom u lokalnim medijima, dok oni sarajevski, od „mr Ramiza Salkića“ i „mr Sadika Ahmetovića“ prave „obične smrtnike“ – Ramiza Salkića i Sadika Ahmetovića. Prenose se opširni djelovi govora kandidata na pojedinim događajima, što ne iznenađuje s obzirom da i saopštenja i govore pišu isti ljudi. Ovako pripremljene materijale „domovinskog“ PR-a, šalje se medijskim radnicima kod kojih bi one trebale izazvati određene sumnje i pitanja. Što se, na žalost, ne događa.

 

 

 

Tako, na primjer, nikakvog interesa kod novinara nije izazvalo postepeno preuzimanje „Domovine“ od strane SDA. Iako stalno prenose riječi uglavnom kandidata SDA (i to uvijek istih) niko se još nije upitao gdje su druge stranke ili gdje su Hrvati budući da se tokom čitavog djelovanje „Prvog marta“ govorilo o pravima svih, a ne samo bošnjačkih povratnika.

 

I kratak kritički pogled na skupove bio bi dovoljan da primjetimo da nema na njima plakata drugih stranaka, a na često im postavljano pitanje „čij je ovo skup“ zbunjeni političari odgovaraju „Domovine“ ili „SDA“, u zavisnosti od trenutka. Također, javno se izražava podršku Bakiru Izetbegoviću za člana Predsjedništva iako svog kandidata ima još jedan od članova „Domovine“ – SBB. U nedelju na skupu u Bratuncu smo svjedočili, na primjer, jednoj apsurdnoj situaciju u kojoj je kao uvod u Izetbegovićev izborni govor nastupio Sadmir Nukić iz SBB-a koji bi valjda po stranačkoj dužnost trebao da podržava Fahrudina Radončića.

 

 

Potlačenim povratnicima se očigledno oprašta nedostatak bilo kakve logike, pa čak i otvoreno licemjerje, ili se samo radi o novinarskoj lijenosti – lakše nego otići u Bratunac je otvoriti mail sa saopštenjem, a još lakše je prenjeti ga bez detaljnog čitanja, da o refleksiji i ne govorimo.

 

Nestanak iz javnog prostora drugih osim SDA stranaka je ipak tek vrh ledenog brijega kad se radi o spoznajama koje bi nam mogla donijeti malo pažlivija analiza medjima pružanog „domovinskog“ sadržaja. Primjera radi, SDA je u javnosti ne samo uspješno preuzela zajedničku listu, ali i uspjela je maskirati određene unutarstranačke probleme koje je potresaju upravo u RS-u.

 

Najbolji uvid u njihovu suštinu pruža kratka analiza zastupljenosti pojedinih SDA-ovih kandidata u lokalnim medjima. Na samo dva primjera SDA-ovaca koji se bore za mjesto poslanika u Narodnoj skupštini RS iz jedinice broj 7 – Nedima Čivića (četvrto mjesto) i Edina Ramića (deseto mjesto) – izuzetno se dobro vidi već mjesecima negirana podjela stranke na dvije glavne frakcije, te se može procijeniti njihova snaga u Podrinju. Čivić, predsjednik Opštinske organizacije SDA u Zvorniku, nije poznat ni široj ni užoj podrinjskoj javnosti; Ramić, pak, je savjetnik Bakira Izetbegovića za povratak i dijasporu, puno prepoznatljiviji od Čivića i nesumnjivo popluarniji „u narodu“. Ipak, Čivić je miljenik još uvijek jače u ovom djelu BiH krnje Tihićeve struje u sastavu Sadik Ahtmetović, Ramiz Salkić i Adil Osmanović pa se upravo on pojavljuje kao govornik i centralna figura konferencije za medije koju je „Domovina“/SDA održala u Zvorniku, dok Ramićevo prisutstvo na svim predizbornim manifestacijama prolazi potpuno nezapaženo.

 

Zanimljiv dokaz povlaštenog tretmana jedne SDA-ove struje pruža baner na popularnom bratunačkom portalu Istočna Bosna. Na šest slika pojavljuje se slogan SDA „U jedinstvu je snaga“, Bakir Izetbegović kao kandidat za člana Predsjedništva, Ramiz Salkić kao kandidat za potpredsjednika RS iz Bratunca, Sadik Ahmetović kao nosilac liste za državni parlamant iz Srebrenice, te Adil Osmanović, nosilac liste za NSRS i upravo Čivić kao jedan od kandidata. Osmanović je nosilac liste za NSRS ali iz dobojske regije pa ako je mjesto nosioca presudno, treba da se upitamo zašto na baneru nema, na primjer, Senada Bratića iz regije Prijedor? Ako je, pak, bitno biti kandidat iz podrinjske izborne jedinice zašto je mjesto na baneru dobio Čivić a nije Edin Ramić?

 

 

Da slika domovinsko-esdeaovskih podjela bude potpuna treba napomenuti da gotovo isto nezapaženi kao kandidati vezani za Bakira Izetbegovića prolaze u medjima i oni iz okoline Prijedora, iako se u slučaju Krajine može govoriti o izuzetno jakoj i istinski povratničkoj populaciji čiji predstavnici žive na mjestima svojih prijeratnih prebivališta za razliku od Podrinjaca koji uglavnom stanuju u Tuzli.

 

 

Pošto ipak svim ovim detaljima mediji ne pridaju preveliku pažnju, htjeli-ne htjeli, stavili su se na raspolaganje SDA, odnosno jednoj struji unutar ove stranke. U ovom slučaju čini se da je ovo stvar uredničke politike samo na lokalnom nivou gdje su novinari pod direktnom kontrolom političara, dok se u slučaju državnih/entitetskih medijskih kuća radi o automatskom preuzimanju sadržaja i uvjerenju da kad je nešto izumljeno kao pomoć povratnicima onda nije moguće pogriješiti.

 

Da nije baš tako znaju oni koji se temom povratka bave malo duže. Upravo je iskustvo razlog zbog kojeg se s kritičkim pogledom na čitavu situaciju oko „Domovine“ oglasio Hasan Hadžić, dugogodišnji dopisnik BH Dana i veliki kritičar SDA-ove varijante povratka, koji se na taj način nakon podužeg odsustva vratio novinarstvu. Prošle sedmice je on na Depo portalu objavio mini-feljeton u dva nastavka na temu pojedinih lica „Domovine“. Hadžić tvrdi da se zvornički povratnici bune protiv činjenice da su izbornu listu iz ove regije preuzeli isti ti ljudi koji su već nekad obnašali najviše funkcije u državi i entitetu i koji su se svojim dosadašnjim djelovanjem zauvijek kompromitovali.

 

Kao glavni primjer on navodi Adiba Đozića, nekadašnjeg funkcionera SDA, danas SBiH, koji je vjerovatno paradigma političara-kočničara povratka. Od malverzacija s povratničkim fondovima preko vještog iskorištavanja pozicije profesora na Univerzitetu u Tuzli sve do ispraznih govora o „bošnjaštvu“ i genocidu - Đozić je u Podrinju zaradio zlu slavu. U nedelju na skupu „Domovine“ u Bratuncu je zbog toga njegovo prisutstvo izazivao u najboljem slučaju podsmijeh a u najgorem otvoreno nezadovoljstvo okupljenih. Ništa bolje nisu primljeni brojni drugi vječiti predstavnici povratnika, a „prepuna“ sala Gradske sportske dvorane je zjapila prazna što je opet potaknulo pesimističke prognoze o mogućnostima opstanka u manjem entitetu.

 

No, ove osjećaje nemoguće je isčitati iz pažljivo pripremljenog zvaničnog saopštenja u kojem dominiraju „jedinstvo“ i „borba za prava povratnika“, te Ramiz Salkić i Sadik Ahmetović. Izgleda da je, uz pomoć nezainteresiranih medija, kreatore ideje zajedničke liste za prava povratnika iz „Europe“, pobijedila grupa dežurnih eresovskih Bošnjaka iz „Bosne“. Kao uvijek na štetu onih čij se status nakon ovogodišnjih izbora trebao po prvi put stvarno poboljšati – povratnika.