foto: Boro Kontić

Gotovo cijeli svijet živi u ritmu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Otvorite li TV na bilo kojem ćošku svijeta ugledaćete sličan kadar. Voditelj i eksperti kako ćakulaju. U pozadini zelena ploha. Uživo prenosi utakmica i emotivne glasove reportera.

Uvodni dio prvenstva odgledao sam u Švicarskoj i Njemačkoj. Pokušavao sam shvatiti šta je razlika između naših i njihovih novinara. Nemam odgovor, možda nekoliko zapamćenih sličica. Ne vjerujem da bi se ikada nekom od naših reportera mogao desiti gaf kao njihovom kolegi na švicarskoj javnoj TV. Prenoseći  utakmicu Portugal : Španija baš je bio začuđen kada je u prvim minutama Ronaldo izvodio penal za Portugal. Reporter je bio ubijeđen da je on španski igrač. Stanovnik Švicarske objasnio mi je ovo ogromnim brojem utakmica i malim brojem sportskih novinara pa se koriste i drugi novinari, koji poznaju zanat ali nemaju i šire sportsko znanje. Ostalo mu u svijesti da je Ronaldo igrač Reala iz Madrida i tako...

Ovo me podsjetilo na početak rata u Sarajevu. Odjednom smo imali desetine mjesta za živa javljanja bukvalno 24 sata a tako malo reportera. Tako da su svi htjeli/ne htjeli promovisani u reportere. I onda se iz Centra službi bezbjednosti, nakon dana i noći bombardovanja, javlja dugogodišnji pozorišni kritičar i okončava izvještaj za Dnevnik u 19: Dolazi noć kojoj ne želim ni pomenuti ime.

S druge strane, barem ovima iz Švicarske, nije stran humor. Kad je u utakmici Švicarska : Srbija u igru ušao Ljajić, reporter je odmah reagovao: Jedino prezime koje bolje izgovaraš što više popiješ!

Ovdašnji reporteri ne prave kardinalne greške ali njihov odnos prema jeziku je koliko opušten toliko i amaterski. Na otvaranju mundijala kada je predsjednik FIFA-e pozdravio na ruskom bh. reporter odmah je istrčao: Ovo se dodvorava domaćinu. Nakon što je FIFA-in čelnik rekao i nekoliko riječi na arapskom (Prvenstvo je otvoreno utakmicom Rusija: Saudijska Arabija) nije ponovio opasku o dodvoravanju. Otkad je takmičenja i proslava, pravilo je da se sa nekoliko riječi na jeziku domaćina iskaže poštovanje publici i organizatorima. U Sarajevu koje ima iskustvo Samarancha i Doviđenja drago Sarajevo, još ima neko ko to čita kao kone pri kafi u kuhinji.

Utakmicu Hrvatska : Argentina gledao sam u Solothurnu, malom gradu u centru Švicarske. Tokom dana vidio sam i hrvatske i argentinske i tuniske i marokanske dresove. Iste sekunde kad je meč okončan počele su se oglašavati prve sirene i brojni automobili sa šahovnicama počeli su kružiti gradom. To se ovdje gleda kao na uobičajene mundijalske slike i niko im posebno ne pridaje pažnju. 

Drugu utakmicu reprezentacije Rusije pratio sam u Riedlingenu, malom njemačkom gradu sjeverno od Bodenskog jezera. Čim je okončana ruskom pobjedom krenule su sirene, škripa guma i brojni auti. Ko su sad ovi - pitao sam brata? Njemci iz Rusije. Njih je Staljin davno, kao njemačku manjinu u SSSR, protjerao u Kazahstan da bi ih 1980-tih Helmut Kohl doveo u Njemačku. Prohujale decenije, pala carstva, nestala društva, pomrli lideri a oni koji su mladost proveli u Rusiji jure autima kroz njemačku provinciju i raduju se fudbalskom uspjehu Zbornaje.

Jedno je vidljivo. Postoji novinarstvo pobjeda i poraza. Dok su pobjede, sve je objašnjivo, lako, prozračno. Nema detalja, ma koliko glupav bio, koji ne nađe mjesto u medijima. Poraz namah izoštri poglede i dotadašnji medijski kičeraj pospremi se kao metlom. Počne doba otrežnjenja. To nas sve čeka od 15. jula.

Putujući Švicarskom prošao sam kroz Basel. U Kunstmuseumu naišao sam na sliku Švicarca Alberta Ankera stariju od svakog mundijala. Farmer na klupici, čita.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.