Jednom sam bio na koncertu Davida Bowiea. U Pragu, februara 1996. godine.

Foto: Youtube screenshot

Rat se tek završio ali sve je još bilo u tom znaku. Rat je bio i naslovna i tema svake stranice u novinama. Putovao sam u Češku na medijski skup Soros fondacije. Zajedno sa Hrvojem Batinićem. Sa zajedničkom težinom manjom od sto kila izgledali smo kao pokretna izložba sarajevske opsade. Tako su nas svi posmatrali i tretirali. Kao da smo od stakla i da bi nas svaki dodir mogao urušiti. Ja sam još prvu veče u nekim novinama pronašao vijest o koncertu Davida Bowiea i bacio se u potragu za kartama. Pripadam onoj generaciji za koju odlasci vani znače obavezan koncert. A najčešće koncert je bio razlog za putovanje.

Prvo veče u Pragu sreo sam dosta ljudi iz Sarajeva, bivše Jugoslavije i cijelo se veče pretvorilo u ratna sjećanja, važne razloge za odlazak, izvinjenja i opravdanja, sadašnje živote i bivše odluke, nostalgiju i izbjeglištvo. Tako se nastavilo i narednih dana. Koliko god se trudili, nismo mogli izaći iz te ratne pećine koju kao da smo doteglili sa sobom iz Sarajeva.

I pred kraj tog praškog izleta otišli smo na koncert Davida Bowiea. On je bio na višemjesečnoj turneji koja je počela u septembru 1995. godine u Connecticatu a završavala krajem februara 1996. u Parizu.

Itinerer je pratio liniju prodaje njegovih ploča. Dva mjeseca Amerike, jedan mjesec Engleska, Škotska, Vels i Irska te jedan mjesec Evropa.

Volio sam muziku Davida Bowiea. Slušao sam ga decenijama. Bio je obavezan dio emisija koje sam pravio. Iako je sa zakašnjenjem stigao do mene njegov zvuk sa početka 70-tih zajedno sa prvim albumom Roxy Music činili su mi se kao najljepši izraz ondašnje svjetske scene. Drugačiji, liberalan, glasovno superioran, prozračan.

Koncert je bio odličan. Lista pjesama nije uključivala gotovo nijedan od njegovih hitova i kao da je bio prilagođen znalcima. Od rane The Man Who Sold the World do Hallo Spaceboy sa tek izašlog albuma Outside. Jedini ustupak možda je bila Under Pressure koju je ranije snimio sa grupom Queen. Njegov prateći band imao je neobičnog basistu - jednu crnu djevojku, tanku poput lista, naizgled lomljivu ali u ritmu je bila kao teška mašina.

Nekako se desilo da smo u toj sportskoj sali odmah došli do bine. Stigli ranije, htjeli smo sve pogledati. Kada je koncert počeo više nismo mogli ni naprijed ni nazad. Tako je ispalo da smo sve gledali i slušali iz prvog reda. Posljednji smo napustili salu. Ta dva sata, taj potpuni zaborav svakodnevnice, te slike koje su mi se motale po glavi, ti sretni ljudi koji su zajedno sa nama napuštali sportsku halu u Pragu jednostavno su mi otkrili kako izgleda mir. Kako izgleda kada vratiš jedan stari osjećaj koji si toliko zaboravio da ti je trebala cijela jedna turneja, kompletan bend, svjetla i ogromna scena i jedan veliki Bowie da te probude.