Prije par sedmica na portalu Klix osvanuo je slijedeći naslov: "Direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH 'pohapsio' novinare". Na slici uz članak (potpisanoj sa "Vilićevo druženje sa novinarima") su se mogli vidjeti specijalci u crnim odorama sa, valjda, plastičnim puškama, koji su par trenutaka ranije upali na neformalno druženje novinara sa direktorom Mirsadom Vilićem, i uz dreku i upereno oružje zahtijevali da prisutni legnu na pod. Pored specijalaca, na istoj fotografiji snimljenoj nakon što je jadnim novinarima Vilić sigurno rekao nešto u stilu "šta vam je, mi se samo malo šalimo", primjetni su nelagoda, nervoza i strah koje je ovakva neslana šala, pardon, "pokazna vježba", morala izazvati kod kolega. Čitajući članak, a posebno izjavu direktora Vilića (gdje dotični kaže da su "mediji [...] izuzetno važna spona između policije i građana, odnosno najbolji način prezentacije našega rada", pa ih je valjda kao takve nagradio jednom šalom-pošalicom-anegdotom), pitao sam se kako je moguće da se takva demonstracija sile uopšte dogodi, zatim okvalifikuje kao dobar vic, te na kraju prođe bez ikakve (primjetne) kritike.

 

 

Ispostavilo se da je ova "pokazna vježba" ustvari uvertira u stvarni upad u redakciju Klixa koji se desio jutros, ovaj put u združenoj akciji MUP-a RS-a i MUP-a KS-a. Slovo gore-dole, cilj i sredstva - identična: na bilo koji način i sprovodeći bilo kakve mjere otkriti identitet osobe koja je Klixu proslijedila inkriminirajući snimak premijerke RS-a Željke Cvijanović u kojem ona govori o kupovini zastupnika u Narodnoj skupštini tog entiteta. Pritom je jasno da je današnje pretresanje redakcije Klixa apsolutno protupravno. Naime, Zakon o zaštiti od klevete FBiH, član 9. kao i Zakon o zaštiti od klevete RS-a, član 10. kažu istu stvar: da novinar ima puno pravo zaštititi svoj izvor informacija. Klix je, dakle, imao puno pravo da snimak razgovora Željke Cvijanović objavi, a policija je – uz legitimno pravo da slučaj istraži ukoliko je snimanje bilo nezakonito – također imala i obavezu da istraži mogućnost da je ono o čemu se govori na snimku istinito. 

A Cvijanovićka je prije nešto više od mjesec dana, kao nova-stara premijerka vlade manjeg od dva entiteta, na snimku objavljenom na Klixu rekla da su dva zastupnika u Narodnoj skupštini kupljena (za potrebe formiranja skupštinske većine), a ukoliko se ispostavi da ta dvojica nisu "kvalitetno kupljeni", postoje i druga dvojica – što je samo po sebi, ukoliko je istinito, teško kršenje zakona BiH od strane visoko pozicionirane funkcionerke, te bi logikom stvari trebalo biti prioritet svakom prosječnom policijskom inspektoru u našoj državi. MUP RS-a je već tada tu istu obavezu da se istraži sam snimak i vjerodostojnost istog stavio u drugi plan pritiscima na Klix, pozivajući ih na informativni razgovor u Banjaluku i zahtijevajući imena odgovornih za navodno (i do danas nedokazano) montiranje snimka, pritom zanemarivši činjenicu da, iako imaju pravo da istraže slučaj, to moraju obaviti poštujući gorenavedeno zakonsko pravo novinara u BiH. Današnjim upadom u redakciju Klixa, višesatnim ispitivanjem vlasnika i urednika, nedozvoljavanjem da novinari dalje obavljaju svoj posao naredbom da se o upadu ne smije pisati, te oduzimanjem materijala i sredstava za rad konačno je do kraja došla i druga, puno veća i bolnija neslana šala o medijima kao izuzetno važnoj sponi između policije i građana.

 

Kritike na račun Klixovog churnalizma (copy/paste novinarstvo), nedostatka lektora, nemoderiranih komentara i clickbait naslova su prije svega kolegijalne prirode i konstruktivne u namjeri. Međutim, svaka kritika postaje sekundarna kada se pokazna vježba pretvori u atak na medije metodama koji dolikuju jednoj policijskoj državi, a ne demokratski uređenom društvu.