Prema istraživanjima više od polovine stanovništva ne vjeruje medijima a pandemija je dodatno poljuljala povjerenje.

Foto: Unsplash

U ovaj tekst neće povjerovati više od polovine stanovništva, ako je vjerovati istraživanjima o povjerenju u medije. Zapravo, ako u to uključimo još neke faktore, gdje je tekst objavljen i kako, dobar rezultat bi bio da bar svaki treći građanin povjeruje u njega. Ljudi prosto ne vjeruju medijima.

Mi na Balkanu dugo nismo imali slobodne medije, niti smo mjerili povjerenje, dok je u dobrom dijelu demokratskih zemalja posljednjih decenija povjerenje u medije bilo u slobodnom padu. U SAD-u je između 1976. i 2016. povjerenje u mas-medije palo sa 72% na 32%. Amerika je specifičan slučaj jer postoji ogromna razlika u povjerenju u medije između republikanaca i demokrata. U istraživanju iz 2018. godine 9 od 10 republikanace je reklo da ima nisko povjerenje u medije, dok je među demokratama povjerenje znatno veće. Situacija, međutim, nije značajno bolja ni u ostatku svijeta. Prema izvještaju Reutersovog instituta za novinarstvo za 2019. godinu, prosječno povjerenje u medije u 38 zemalja je 49%. Ovdje se ne radi o povjerenju u sve medije, već povjerenju u medije koje ispitanik prati, a na pitanje da li generalno vjerujete medijima, u prosjeku 42% ispitanika je pozitivnog odgovora. Nisu svi izgubili povjerenje. Finci, koji su tradicionalno na vrhu liste u medijskoj pismenosti, prvi su i u povjerenju u medije, zajedno sa drugim Skandinavcima. Francuze, koje je razjarilo loše izvještavanje o antivladinim protestima Žutih prsluka, su skoro na dnu, sa samo 24% povjerenja u medije. U Bosni i Hercegovini nivo povjerenja u periodu od 2009. do 2017. je relativno stabilan i nešto iznad prosjeka. U Federaciji medijima vjeruje 57,3% ispitanika, dok u Republici Srpskoj je taj procenat niži i iznosi 41%.  U regionu je, prema podacima Eurobarometra, povjerenje je između 40 – 50 %,  sa tim što svaka zemlja ima svoje specifičnosti. Srbi najviše vjeruju internetu, a najmanje štampi, dok u Crnoj Gori štampani mediji imaju najveće povjerenje.

Senzacionalizam i polarizacija

Zašto ljudi ne vjeruju medijima je kompleksno pitanje, koje ima svoje specifičnosti u različitim zemljama i vremenima. Amerikanci, koji su se time najviše bavili, kažu da su ključni razlozi: senzacionalizam, komercijalizacija, politizacija i polarizacija. Povjerenje je padalo i prije interneta, kad su se 80-ih pojavili 24-časovni kanali sa vijestima, koji su, da bi popunili svoje programe, senzacionalizovali vijesti i polarizovali sadržaj i gledaoce. Sjetimo se kada je američki komičar John Stewart kritikovao baš tu osobinu CNN-ove emisije Crossfire i njenog, tada mladog voditelja, Tuckera Carlsona. Emisija je bila otkazana upravo poslije Stewartovog gostovanja.  Ko je ultimativni pobjednik, zaključite sami, jer je Carlson postao još ekstremniji prešavši na Fox News, gdje je ove godine oborio rekord gledanosti na kablovskoj televiziji svih vremena, a sada se pominje njegova politička karijera. Senzacionalizam je po istraživanju Gallupa iz 2018. 66% Amerikanaca vidjelo kao problem u medijskom izvještavanju. Ono što je, međutim, najviše oborilo nivo povjerenja u mainstream medije su definitivno internet i sve posljedice koje je donio. Boreći se za pažnju sa novim, digitalnim konkurentima, mediji su postali još više politizovani i polarizovani, što je polarizovalo publiku. Tako je stvoren „efekat neprijateljskog medija.“ Prema tom efektu ljudi sa jakim pozitivnim stavovima o nečemu percipiraju medijske izvještaje o tome, pa čak i potpuno objektivne, kao negativne ili pristrasne. Radi se o dilemi „kokoška ili jaje“ – da li su mediji polarizovali društvo, ili je društvo gledalo/čitalo medije koji podržavaju njihove stavove. Da li je Roger Ailes stvorio Fox News jer je konzervativnoj Americi trebao glas na televiziji, ili je Fox News polarizovao konzervativce toliko da više ne vjeruju mainstream medijima (New York Times, CNN, MSNCBC)? U svakom slučaju, rejtinzi su rasli, a povjerenje padalo.

Nivo povjerenja u medije je povezan sa stepenom zadovoljstva demokratijom u zemlji, nivoom političke participacije i medijske pismenosti. Pa ipak, u 80-im i 90-im, nizak nivo povjerenja u medije nije smatran za nužno lošu stvar. Mediji su doživljavani kao održavatelji statusa kvo, produžena ruka postkolonijalnog i neoliberalnog političkog i korporativnog establišmenta na Zapadu, ili autoritarnih režima svugdje drugdje. Kako Chomsky i Herman pišu u „Proizvodnji pristanka“, mas-mediji su bili „efektivna i moćna ideološka institucija koja obavlja sistemsku funkciju propagande oslanjajući se na snage tržišta, internalizovne pretpostavke, auto-cenzuru, a sve bez otvorene prisile.“ I Slovenački filozof Slavoj Žižek kada govori o lažnim vijestima kaže da su one postojale i u drugoj polovini 20. vijeka, samo što su se tada kontrolisano plasirale kroz mas-medije, u okviru vladajuće ideologije.

Razorna moć narativa post-istine

Onda se pojavio internet i u tim ranim godinama naivnog optimizma stručnjaci su vjerovali da je to nešto najbolje što se desilo medijima. Mislilo se da će svi provjeravati medijske laži, da će cvjetati hiljadu cvjetova, sukobljavati se argumenti i pobjeđivati najbolji. Habermasova utopija. Ljudi su naravno uspjeli da zlopotrijebe internet kao i većinu izuma čovječanstva i našli smo se u drugoj deceniji 21. vijeka, gdje umjesto izvještavanja vrijeme trošimo da objasnimo da vakcine ne izazivaju autizam i da Hilary Clinton ne vodi pedofilski satanistički kult u podrumu picerije. Kada se konačno uvidjela razorna društvena moć narativa post-istine, alternativnih činjenica i lažnih vijesti, obnovio se i interes za povjerenje u medije.

A onda je došla pandemija novog koronavirusa. Vjerovati i nevjerovati medijima može da izabere ovog ili onog političkog lidera, ali kada je u pitanju koronavirus, to ima direktne posljedice po život. Nedavno istraživanje je pokazalo da se najmanje 800 smrti može prepisati lošem informisanju. Bilo je za očekivati da će zdravstvena kriza djelovati pozitivno i da će se ljudi okrenuti provjerenim izvorima informacija. To se dijelom i desilo. UNESCO-ov izvještaj pokazuje da su čitanost i gledanost nezavisnih medija skoro duplo porasli: od Gurdiana u Britaniji, preko arapskog Daraja, do Rapplera na Filipinima. Reutersovo istraživanje iz aprila ove godine, urađeno u sedam zemalja, pokazuje da tradicionalni mas-mediji uživaju povjerenje od oko 60%, dok je povjerenje u vijesti sa društvenih mreža duplo niže.

Kada malo dublje pogledamo, situacija je daleko lošija, jer su se problemi koje su mediji imali sa povjerenjem samo prenijeli na novu situaciju. Edelmanova studija napravljena u 10 zemalja ove godine pokazuje da samo 42% ispitanika vjeruje medijima u vezi sa koronavirusom i da su ispred njih: kolege, NVO, pa čak i političari. U Britaniji su se novinari našli na dnu ljestvice povjerenja u vezi sa koronavirusom, sa samo 24% ispitanika koji su vjerovali televizijskim i 17% koji su vjerovali štampanim medijima. Samo je 16% Italijana u trenutku najveće krize mislilo da mediji izvještavaju balansirano i transparentno. Kao razlog navode politizovanost medijskog izvještavanja. U Francuskoj se nepovjerenje prema pariškoj eliti prelilo u medije i izvještavanje o koronavirusu, pa je pažnju dobijalo sve što je išlo protiv mainstreama, uključujući i pogrešne tvrdnje Didier Raoulta, čuvenog mikrobiologa iz Marseillea, da hlorokin liječi koronavirus. Bugarska, recimo, sa 72% ispitanika, vodi među zemljama koje misle da je opasnost od koronavirusa precijenjena, dok takođe rekordnih 53% ispitanika smatra da se radi o biološkom oružju. Moguće je da to ima veze sa podatkom da Bugari najviše u Evropi vjeruju internetu i društvenim mrežama, a skoro najniže u Evropi štampanim medijima.

Šta je rješenje?

Vratiti izgubljeno povjerenje ponekad djeluje kao obrnuti proces entropije, vratiti prosutu vodu u krčag. U posljednjem istraživanju skoro polovina Amerikanaca (45%) kaže da su razlozi za nepovjerenje u medije: netačnost, lažne vijesti, pristrasnost i alternativne činjenice. 86% smatra da su mediji na neki način pristrasni. Rješenje je onda prosto zar ne, mediji samo treba da budu tačni i objektivni i problem je riješen, povjerenje će se vratiti. U polarizovanim društvima, taj problem je mnogo kompleksniji, jer će se tačno i objektivno izvještavanje često tumačiti kao lov na vještice prema onom koga podržavate politički, što je recimo jedan od omiljenih Trumpovih izraza kada opisuje medije. Konvencionalna mudrost da ako izložite nekoga različitim mišljenjima da će njegovi stavovi omekšati i da će postati otvoreniji, po svoj prilici nije baš tačna. To pokazuje istraživanje u kojem su ispitanici koji su bili izloženi twittovima suprotnim od njihovog stava, samo ideološki učvrstili svoju poziciju i postali ekstremniji.

Nije baš da nema nade. U Americi je skoro 70% ispitanika na pitanje da li njihovo povjerenje u medije može biti obnovljeno, odogovorilo sa da. Profesor novinarstva sa Njujorškog univeriziteta, Jay Rosen, koji je pisao o optimiziovanju novinarstva za povjerenje, rekao je da se povjerenje više ne smije pretpostaviti i da novinarstvo treba podesiti da osvaja povjerenje baš kao što je osvajalo rejtinge. Negove metode uključuju transparentnost, posvećenost tačnosti i doživljavanje publike kao kontributora a ne konzumenata. Tu je naravno i pritisak na tehnološke kompanije, ali to je neka druga priča.  

___